AMERIČKI HERALD 10.II. BLAIR I CLINTON

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 10. II. 1998. Britanija između supersila "To se događa glazbenicima - tinejdžerima kad odrastu: prihvate se upravljanja svojih država te jedni drugima govore da su izvrsni", piše Michael Elliot. "Kad je Bill Clinton (saksofon) prošlog tjedna primio Tonyja Blaira za vrijeme njegova službenog posjeta Americi, hvalio je svog gosta kao čovjeka koji je 'pokazao dalekovidnost, maštu, hrabrost da zamisli novi svijet i odlučnost da ga pretvori u stvarnost.' Dan kasnije, g. Blair (gitara) uzvratio je kompliment: g. Clinton, ustvrdio je on, čovjek je 'kome mogu vjerovati, na koga se mogu osloniti; čovjek koga s ponosom zovem ne samo kolegom već i prijateljem'. A za one koji misle da je njihovo prijateljstvo samo šepirenje odnosa pred javnošću: njihov sastanak nije mogao doći u bolje vrijeme. Ovaj put, 'poseban odnos' ima nekog sadržaja. U tjednu u kojem su neki Europljani Ameriku doživjeli kao tiranina, spremnog da smakne Teksašanku, bombardiranjem svede Bagdad na mezopotampsko razdoblje, neoprezno leti iznad Dolomita - Britanija se pokazala pravim prijateljem. Sjedinjene su Države uvidjele da je vlada g. Blaira ne samo spremna poduprijeti moguću uporabu sile protiv Sadama Huseina već da je spremna dati i svoj doprinos. Ipak, prije nego se svi zanesu pričama o novom zlatnom dobu anglo- američkih odnosa, potrebno je upozoriti na neke stvari. Jedna je samo djelovanje vremena. Za manje od tri godine (najviše) g. Clinton će pisati svoje memoare. G. Blair ima izgleda, a sasvim sigurno i ambicija, da bude premijer tijekom sljedećega desetljeća ili dulje. Njegovo prijateljstvo s g. Clintonom moglo bi se na posljetku smatrati tek fusnotom u njegovoj političkoj karijeri. Kao drugo, nešto je sumnjivo lako u vezi dueta Blair - Clinton. Taj poseban odnos ne zahtijeva mnogo truda. Obojica govore engleski; zajedničko sjevernoatlantsko tržište obrazovanja, mediji i zabava znače da postoji tisuću mreža starih prijateljstava i međusobnog razumijevanja. Klasična ekonomska teorija - smišljena u Britaniji, usavršena u Sjedinjenim Državama - osigurava vrst intelektualnog ljepila za političke raspre. Britancima ili Amerikancima mnogo je teže pronaći zajednički jezik s Nijemcima ili Francuzima. Ipak, taj je zadatak sad ključan za obje zemlje. Pod francusko-njemačkim vodstvom, EU polako i postupno postaje politička i gospodarska supersila. Gotovo je sigurno da će 11 od 15 država EU sljedeće godine stvoriti monetarnu uniju; tad će se gospodarska i socijalna politika tih zemalja postupno međusobno približavati, pod zajedničkim političkim institucijama. To Sjedinjenim Državama obećaje mnogo jer bi im dopustilo da podijele teret gospodarskog i političkog suzbijanja požara u svijetu. Američki vođe to znaju. Odgovarajući na pitanje postavljeno prošli tjedan na Svjetskom gospodarskom forumu u švicarskom Davosu, tri su istaknuta Amerikanca (veleposlanik pri UN-u Bill Richardson, zamjenik ministra financija Lawrence Summers i predsjednik Donjeg doma Kongresa Newt Gingrich) ustanovila kako bi bez rezerve prihvatili razvoj EU u drugu demokratsku supersilu. Washingtonu bi neizmjerno pomoglo kad bi Britanija bila predana novoj Europi te u stanju djelovati kao veza između Sjedinjenih Država i drugih europskih sila. Na zajedničkoj konferenciji za tisak prošloga tjedna, primjerice, g. Blair je dotakao temu koja se duboko tiče američke vlade: potrebe izgradnje snažnog odnosa između Europe i Turske. Kako se pomalja iračka kriza, za vojske obiju zemalja dobro je da se mogu osloniti jedne na druge. No Britanija ne može pomoći Sjedinjenim Državama toliko koliko bi mogla. Iz dobrih ili loših razloga, rano članstvo u monetarnoj uniji postao je lakmus test za otkrivanje 'dobrog Europljana'. G. Blair je izjavio da se Britanija neće pridružiti do drugoga roka - što vjerojatno znači ne prije 2002. U međuvremenu, kako god pokušavao, na europskim sjednicama on neće moći govoriti s punim autoritetom. Zbog složenih i razumljivih razloga iz prošlosti, Britancima je uvijek bilo teško punim srcem prihvatiti europske integracije. Katkad oni izgledaju kao da čak ne žele ni pokušati. Iznenađujuće je i pogrešno što u Davosu, gdje se na visokoj razini razmatrala budućnost Europe, nije bilo ni jednog člana britanske vlade. Ipak, evo paradoksa: Bez takva obvezivanja na europsku integraciju, postupno će se smanjivati korisnost koju posebni odnos dviju vlada donosi Washingtonu. (Osobne, kulturne i gospodarske veze između Britanaca i Amerikanaca snažne su kao nikad prije.) Zasad, ni riječi o tome je li, za vrijeme prošlotjedna zajedničkog objeda u znak bratske ljubavi, g. Clinton tiho upozorio na to svoga novog prijatelja . Ali trebao je." 110117 MET feb 98