DELO O ITALIJI - 10. II.

SLOVENIJA DELO 10. II. 1998. Mačka miša, miš pšenicu "Talijani imaju svojstvo vrijedno poštovanja, čak divljenja: što izgube u ratu, dobiju u miru. Ratove gube i Kobarid za njih nije zemljopisno ime nego im ostaje u sjećanju kao simbol najgoreg što se može dogoditi nekom narodu. Diplomatski stalno pobjeđuju jer su veliki majstori pregovaračke umjetnosti i pred njima se svatko može otkriti. Znaju kad nešto moraju i šutke i s velikim naporom progutati, a kad se mogu ponašati s visine, gotovo kao velika sila. Sasma im je jasno kada smiju igrati ulogu mačke i pri tomu se držati nadasve važno, ako treba i naduto, a kada je vrijeme da se pretvore u malog, beznačajnog miša koji smije biti veći samo od pšeničnog zrna. Šačica partizana spasila ih je od uloge poraženog u zadnjem ratu, ali se ipak bave fojbama a ne fašističkim zločinima koje obično pripisuju nacistima, dalekim i njemačkim. Pola stoljeća su već pod tuđom vojnom čizmom, doduše savezničkom, ali iz toga uvijek i posvuda znaju izvući neku korist; od siromašne sredozemne države kakva je svojedobno bila, još prije nekoliko desetljeća najveća izvoznica siromaha na svijetu, uspela se među sedam bogatih i razvijenih. To ne zna i ne može svatko, vjerojatno ne bi ni Talijani da nisu znali kako u miru tržiti svoj strateški položaj i još ponešto što u ratu ipak brzo potroše. Žičara na području Trenta nesretan je slučaj koji je dobrodošao političarima, tako reći kao naručen. Malo su zagalamili i još će malo, činit će se da postavljaju uvjete velikima, a na kraju će sve biti zaboravljeno, na zapadnoj strani medalje uvjete postavlja mačka a ne miš. Potpisali ste londonski sporazum o odnosima između država NATO-a, govore im Amerikanci, a zna se što to znači. Točka. I na istočnoj strani medalje mačka se igra s mišem, samo su uloge drukčije raspoređene i sada miš iz prijašnje komedije dobiva ulogu mačke. Miš je sada Slovenija za koju je prosječni Talijan - osim onih koji žive bliže našoj granici i koji su nekad prodavali na Ponte Rossu - uvjeren da je nekoć, zapravo uvijek, bila njihova. U Rimu i drugdje po Italiji možete naći ulice koje već desetljećima nose imena naših krajeva, dakako na talijanskom jeziku. Oko Latine južno od prijestolnice na prostranstvima nekadašnjih močvara leže naselja gdje možete naći ime baš svakog primorskog sela iz doba fronte na Soči, ali Kobarid ne. Na novoj kovanici od tisuću lira skoro cijela Slovenija narisana je kao dio Italije. Iz neznanja ili nespretnosti, možda ipak. Poštovanje povijesti i ne brisanje svega što nije od danas? Možda, i tako je dobro. Ali povijest su i pariški, osimski i rimski sporazum. Jedan je star pola stoljeća, jedan skoro četvrt, jedan desetljeće i pol. Talijani su ih potpisali, svijet ih je shvatio ozbiljno, spadaju u povijest koja je popločala sadašnjost. Italija je razmjerno mlada država, jedva je prošlo stoljeće i četvrt od Garibaldijevih pohoda, od pada crkvene države koja se smanjila na svemogući Vatikan. Talijani znaju što znači pregovarati za priznanje i opstanak. Slovenija je mlađa, neukija a ima i više povjerenja. Veselo smo uznemireni ako nas netko potapše po ramenu i kaže da smo bili dobri i savjesni, uzdrhtimo od očekivanog uzbuđenja ako nam netko dahne u dušu govoreći da će možda razmisliti o možebitnom priznanju onoga što je već davno potpisao. Rastrubimo po svijetu novost o iznenađenju, puhnemo ju u vjetar, događa se još jedna velika priča o dobrim ljudima i o uspjehu. Ako netko zatim kaže da nije rekao što je rekao i što su svi pratili putem televizije, s razumijevanjem mu povlađujemo jer znamo kako mu je teško kad dođe kući pa ga ispituju što je pronosio naokolo. Dosta smo veliki i moćni da možemo podnijeti jednu istinu za našu mekanu dušicu a drugu, malo drukčiju, za onu javnost kojoj u tom slučaju odgovara talijanski ministar vanjskih poslova Lamberto Dini. Njihova i njegova agencija pojašnjava da nije baš istina što pišu u Sloveniji i što izjavljuju slovenski političari; časnik iz prijestolnice bez potpisa poručuje da nije istina što piše Delo i što je prije rekao slovenski predsjednik vlade. Ne uzrujamo se i ne demantiramo ono što govore u vječnom gradu, svi smo zadovoljni jer stvari teku kako teku, iako uz spoznaju da je drukčije nego što smo se jučer dogovorili. Kad naš jučerašnji gost i svojim ministarskim kolegama kaže da je konačno rješenje sa Slovencima i ezulima pred vratima, već smo toliko uznemireni i zaneseni da više nije dolično spominjati priču o jednoj našoj i jednoj njihovoj istini, o jednim izjavama tamo i drugima tu, a nije vrijedno ni spomenuti da smo bili očito i opet neobično nagli i zagledani u svoj jedini i pravi put. Prilično je vjerojatno da ovoga puta u odnosima sa susjedima Talijanima s kojima je uvijek bilo teško i kojima poslije prevelikih iskušenja teško vjerujemo, doista ide na bolje. 'Ostpolitik', pohod na istok koji vodi od Rima barem do Moskve i znači 150 tisuća fiata svake godine na ruskom tržištu i nekoliko stotina tisuća na Balkanu, postavlja nas u bolji položaj jer putovi vode i preko našeg teritorija, dakle i iz Rima a ne samo u Rim. Ako smo blizu rješenjima koja nam odgovaraju, ako u Rimu spomenu da će možda u budućnosti prihvatiti novac za optante kako ih mi zovemo ili ezule kako ih oni zovu, iz Istre, pričekajmo zaboga da to i naprave pa neće biti potrebno da Talijani šalju bilo kakve demantije našeg pisanja ili izjava naših najviših predstavnika, a nama neće trebati ishlapljelih riječi i papira pojašnjavanja razlika i sporazumijevanja, ni o rimskim ni o ljubljanskim vezama" - piše Tone Hočevar. 110108 MET feb 98