9. II. ŠPANJOLSKI EL PAIS - G. JAUREGUI O UJEDINJENJU EUROPE

ŠPANJOLSKA EL PAIS 9. II. 1998. Europa, "potestas" ili "auctoritas"? Gurutz Jauregui, profesor ustavnog prava na baskijskom sveučilištu iznosi svoje viđenje stanja u svijetu i problema vezanih uz izgradnju jedinstvene Europe: "Dvadeseto je stoljeće svjedok nepovratnog nestanka Europe kao središta svijeta. Dva svjetska rata i, kasnije, stvaranje hegemonije SAD-a i SSSR-a te nedavno širenje moćnog azijskog tržišta sveli su Europu na bogatu perifernu pokrajinu malih teritorijalnih dimenzija. Napori koji su do sada učinjeni kako bi se ublažila ta dekadencija kao glavni, gotovo ekskluzivni cilj, imali su vraćanje gospodarske i političke premoći. Djelovanje europskih političkih vođa na tom polju uvjetovano je, u velikoj mjeri, nužnošću održavanja koraka s SAD-om i jugoistočnom Azijom. Očito je da Europa mora i dalje, u budućnosti, igrati važnu gospodarsku i političku ulogu. Unatoč tome, vjerujem da to opsesivno oponašanje njezinih najizravnijih konkurenata ne samo da neće pogodovati budućem razvoju Europe, nego da će i prilično otežati napredovanje čovječanstva prema skladnijoj i mirnijoj budućnosti. U povijesti su se pojavila najmanje tri velika modela geopolitičkog strukturiranja svijeta. Prvi se temelji na vojnopolitičkoj nadmoći i uglavnom, iako ne u potpunosti, na odnosima dominacije i podređenosti velike sile i ostalih država. Paradigmatični je primjer takvog modela bilo Rimsko Carstvo. Drugi se model definira jednako tako odnosima dominacije i podređenosti koji se ne temelji na vojno-političkoj moći nego na gospodarstvu i koncentraciji bogatstva. Najbolji je primjer za to bila stara Fenicija. Uz ta dva modela, postoji i treći, a temelji se uglavnom na odnosima autoritet-poštovanje. Os djelovanja tog trećeg modela, čiji bi paradigmatski primjer bila klasična Grčka, ne temelji se toliko na 'potestas', na političkoj i gospodarskoj moći, nego na 'auctoritas', drugim riječima, na moralnom utjecaju koji se temelji na ugledu. Vrlo jednostavno premještanje tih povijesnih modela u sadašnje vrijeme omogućuje nam uspostavljanje, uz logično ograđivanje zbog historijske udaljenosti, određenih usporednica između rimskog carskog modela i SAD-a, s jedne strane, i između feničkog modela i južnoazijskih zmajeva na drugoj strani. Europa ne može niti mora slijediti te modele. Tome se protive strateško-praktični razlozi poput ideja i vrijednosti koje su duboko ukorijenjene u našoj kulturi. Poštujući praktične razloge, sadašnje će slabljenje utjecaja Europe kao svjetske sile, po svemu sudeći, biti nepovratno. Blijeda uloga koju je odigrala Europska unija i lakoća kojom je SAD nametnuo svoju volju pri rješavanja sukoba na Balkanu ili pri nekim drugim sličnim sukobima, kako izgleda, ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji u vezi s njezinom nesposobnošću da djeluje kao autentična svjetska sila. S druge strane, Europa će i dalje imati visoku gospodarsku razinu, ali će teško vratiti svoju gospodarsku nadmoć na svjetskoj razini. Zbog toga namjera Europske unije da povrati političko-gospodarsku nadmoć ne samo da predstavlja unaprijed izgubljenu bitku, nego pretpostavlja i činjenje teških pogrešaka, budući da postoji mogućnost stvaranja novog modela pravednijeg i humanijeg političkog suživota. Buduća Europa ne smije počivati jedino na gospodarstvu, ni na politici, nego ponajprije na kulturi, na vrijednostima i na idealima. Umjesto za fenički ili rimski model, Europa se mora odlučiti za arhetip klasične Grčke. Povijest nas uči da su ustanove ili strukture koje su svoju vlast temeljile samo na nadmoćnosti i dominaciji na kraju prije ili poslije neslavno završile. Umjesto toga, ideali i vrijednosti na kraju se sporo ali neumoljivo uvuku u ljude i u ljudska društva postajući na taj način neuništiva veza. Živimo u vrijeme kriza, dubokih promjena izazvanih golemim neskladom između starog i trošnog političko-državno-nacionalnog poretka koji nikako da nestane, usred nove, globalne stvarnosti na socijalnom, gospodarskom, tehnološkom i kulturnom području. Simbiozu koju su tijekom posljednjih nekoliko stoljeća održavali industrijsko društvo i nacionalna država sada zamjenjuje nova simbioza između tehnološkog društva i nove vrste političke i gospodarske strukture čije je glavne značajke i dalje vrlo teško odrediti. Svjedoci smo ubrzanog procesa stvaranja međuovisnosti i transnacionalizacije u svim oblicima života. Sve je teže i teže razlikovati javne od privatnih ustanova, državu od civilnog društva i unutarnju politiku od međunarodnih odnosa. Države nisu sposobne suočiti se s problemima ovog zamršenog svijeta, i zapravo mogu djelovati samo na vrlo malom, ali vrlo važnom dijelu podloge koju čine ljudske spoznaje. Samo izvršavanje vlasti država više nema karakter ekskluzivnosti, nego se sada temelji na alternativnim kriterijima podjele vlasti ili konkurencije. Prelazimo iz krute i hermetične estatalizacije međunarodnih odnosa u bogatu teritorijalnu i funkcionalnu segmentaciju. Uz diplomaciju pojavili su se i novi oblici paradiplomacija (globalne, interregionalne, pogranične, intermetropolitanske itd.) koje nemaju vezu s državom, a savršeno se slažu s njom. Europa, konkretnije Europska unija, predstavlja, i tu nema nikakve sumnje, jedan od zemljopisnih prostora na kojima se najočitije vide sve te promjene. Zajednički pravni poredak koji se pojavljuje izaziva pukotine ili, ako ništa drugo, slabi načela na kojima se sve do sada temeljio tradicionalni politički poredak. Tako se umjesto podudaranja suverenog entiteta i isključivosti njegova teritorija nad kojim on ima suverenitet, sada pojavljuje multinacionalni politički sustav. Umjesto jedinstvenog i nedjeljivog suvereniteta, sada se uspostavlja podijeljeni suverenitet. Uz zakone država javljaju se zajedničke norme cijele zajednice, ali i regionalne, interregionalne, pogranične itd. Jednako tako kao što je i renesansa bila kadra osvijetliti svijet nakon srednjovjekovnog mraka, na isti način kao što su francuska i američka revolucija ljudsko biće podigle na razinu slobodnog građanina, Europa sada mora hrabro i odlučno odgovoriti na izazove XXI. stoljeća. Iako to može izgledati paradoksalno, u ovim nesigurnim vremenima Europa polazi iz nepopravljive situacije kako bi se opet pretvorila u središte koje će stvoriti novu ljudsku civilizaciju temeljenu ne samo na interesima nego ponajprije na vrijednostima. Nikada se na jednom tako ograničenom zemljopisnom prostoru nije dogodio takav društveni i gospodarski razvoj i, istodobno, tako različite i izvanredne kulture kakve sada postoje u Europi. Naš je kontinent šareni 'melting-pot' ('lonac za miješanje') u kojemu nastoje zajednički civilizirano živjeti izvanredno različite rase, vjere, jezici, kulture, običaji i tradicije. Veliki izazov za Europu jest novi model političkog suživota, novi oblik demokracije koji, osim što mora biti obična jukstapozicija sadašnjih političkih sustava, mora biti sposoban za prihvaćanje i razvoj nove civilizacije koja će se temeljiti na slobodi, jednakosti, solidarnosti i kulturnoj raznolikosti. Zbog toga mora prevladati to dvostruko iskušenje - da se prepusti starim i nemogućim imperijalističkim snovima ili da proces izgradnje jedinstvene Europe pokuša utemeljiti jedino na gospodarskim kriterijima". 100107 MET feb 98