RUSIJA-NOVOE VREMJA BR.5 O JEDINSTVENOJ EUROPI

RUSIJA NOVOE VREMJA br. 5/98. Jedinstvena Europa - zadnja kušnja pred Rusijom "Sredinom siječnja u Europskoj su uniji s novom žestinom buknuli prijepori u povodu skoroga proširenja EU, posebice u povodu pristupa Turske. Jedan od najutjecajnijih članova Europskog parlamenta Jean-Louis Bourlange izjavio je da u EU postoji 'kriza samoodređenja'. Ako unija želi biti sposobna za djelovanje nakon pristupa novih članica, ona mora sadašnji sustav integracije zaštititi od podrivanja i shvatiti geopolitičke ciljeve saveza. Sadašnja unija utjelovljuje ravnotežu snaga između općih i nacionalnih probitaka i između pojedinih zemalja i skupina zemalja. Stoga će proširenje EU imati smisla samo dok ne naruši i bez toga krhku ravnotežu. No proširenje EU samo je dio, iako vrlo važan, procesa ujedinjenja Europe. Izvan unije svakako ostaju golema područja, među njima i Rusija. Prava pomirba i jedinstvo Europe zavisit će od toga u kojoj će mjeri države na ovome području moći stvoriti novu filozofiju zajedništva. Kod nas se vjerojatno mnogi i danas sjećaju kratkog Lenjinova napisa 'O geslu Sjedinjenih Europskih Država'. Autor zaključuje da se europske zemlje neće nikada ujediniti zato što će nesuglasice uvijek biti jače od želje da se bude zajedno. Bolno iskustvo Drugoga svjetskog rata prisililo je Europljane da traže slogu. Jedan od prvih razloga stvaranja EU bio je da se Njemačka stavi pod jak međunarodni nadzor. Zemlje zapadne Europe trebale su rješavati i čisto gospodarske zadaće. Pokazalo se da je sve to djelotvornije i jeftinije ako se živi zajedno, a ne razdvojeno. Naravno, europska integracija nije išla ravnim putem. Kao i uvijek, ujedinjenju su se protivile različite predodžbe o nacionalnim interesima. Što je više država pristupalo EU, to je složenije bilo tražiti međusobno prihvatljiva rješenja. Istina, do sada Europljani uspijevaju izbjeći prirodne grebene integracije. Tajna njihova uspjeha nije samo u vještom upravljanju i željeznoj volji. Iza svega toga su i sasvim objektivni čimbenici koji su se pojavili nakon rata. (...) Godine 1992. u samoj Europi završeno je stvaranje jedinstvenoga nutarnjeg tržišta EU, na kojemu su se roba, usluge, kapital i radna snaga počeli kretati potpuno slobodno. Nešto ranije pao je Berlinski zid, a skupa s njim pali su kordoni na putu kojim se kretalo oružje, narkotici, kriminal i nelegalni kapital. Nakon perestrojke Rusija i Zapadna Europa su se približile. Naši su sunarodnjaci modru zastavu EU sa zlatnim zvjezdicama prvi put vidjeli na tezgama gdje se prodavao maslac dopremljen u sklopu humanitarne pomoći. 1. XII. 1997. stupio je na snagu Sporazum o partnerstvu i suradnji između Rusije i EU, koji je potpisan 1994. Naravno, nije sve glatko u dijalogu između Rusije i Zapadne Europe. Nas ne dijele samo različita stajališta u politici i gospodarstvu. Postoji još jedan, možda i važniji čimbenik - ljudski. Bez obzira na završetak 'hladnog rata', mi se slabo razumijemo. U doba protivština, i njima i nama bilo je dosta crno-bijele slike i grubog razlikovanja 'domaće-tuđe'. Da bi se prepoznao protivnik, bilo je dovoljno baciti pogled na odoru. Naravno, ovo nije bezuvjetno, ali je snaga stereotipa i dalje velika. I mi i oni svakako smo žrtve dugogodišnje promidžbe. Sjetimo se da je u SSSR-u mnogima bilo zabranjeno dopisivati se sa strancima. Nakon svakog telefonskog poziva stranoj tvrtki, u ministarstvu vanjske trgovine bilježio se sadržaj razgovora. O putovanju u Pariz ili Rim obični je građanin mogao sanjati kao i o letu na Mjesec. (...) Nakon perestrojke deseci tisuća Rusa bili su u Zapadnoj Europi. U većim se gradovima može pretplatiti na strane televizijske kanale, a zapadne novine, prevedene ili u izvorniku, sada su dostupne većini. Stanje u Zapadnoj Europi potpuno je drugačije. Osim u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, ruski govore samo pojedinci. Ako se i uči, onda je to kao treći ili četvrti strani jezik. Zapadni Europljani dolaze u Rusiju puno manje nego mi k njima. Čak i u prijestolnici mogu se ne osjećati baš najbolje. Ne razumiju ne samo riječi već ni slova; najjednostavnije stvari - pročitati natpise na trgovinama, pronaći put, postaje problem. (...) Iako Rusija više nije vojna prijetnja, nje se, kao i prije, pribojavaju. Plaši to, što pravila koja su uobičajena za zapadne Europljane, ne vrijede u ruskom sustavu koordinata. Kao posljedica toga, gube se orijentiri i osjeća se stalna nepredvidljivost. Ulje na vatru dodaju i javna glasila. Budući da ne znaju jezik, stranci moraju suditi o Rusiji samo po onome što piše u novinama. A njima je lakše privući čitatelja strašnim pričama o ruskoj mafiji, neobično bogatim novim bogatašima i ekološkoj opasnosti. Kakva će Europa biti u sljedećem stoljeću, teško je točno predvidjeti. Jedno je sigurno - bit će više međusobno zavisna. Već su sada informacijske tehnologije omogućile mnogim rubnim područjima da dođu u središte svjetskih događanja. Petmilijunska Finska na prvom je mjestu u svijetu po broju mobitela na stanovnika. Za manje od godinu dana u EU će se pojaviti jedinstven novac. Zemlje eurozone spojit će se u jedinstveno novčarsko tijelo koje će, najvjerojatnije, privlačiti k sebi i druge europske države. Zajedno s eurom počet će djelovati i europski sustavi ubrzanog bankovnog plaćanja, prekogranično plaćanje skratit će se na 30 sekunda. Potpuno je jasno da ni Rusija, ni EU neće moći same rješavati probleme svoje sigurnosti. Borba s tranzitom narkotika, organiziranim kriminalom i nelegalnim migrantima također je moguća samo uz zajedničke napore. Transeuropski prometni koridori u izgradnji i novi pravci cjevovoda, primjerice iz Rusije u EU preko Finske, još će više međusobno povezati zemlje. Živjeti u slozi sa susjedima, zalog je uspjeha svake, pa i najveće zemlje. Stabilnost - to je ključna riječ stoljeća koje počinje. U prilikama velike međusobne zavisnosti europskih država i opće globalizacije svjetskih tržišta, posebice novčarskih, svaki nagli pokret odmah će izazvati valove u čitavoj okolini. Ipak mi se čini sumnjivim da će Rusija jednoga lijepog dana biti članicom Europske unije. Rusija je prevelika za Zapadnu Europu. S pukom koji čini polovicu sadašnje unije i s područjem koje je više od pet puta veće od nje, mi bismo pregazili postojeće mehanizme i ustanove europske integracije. Ako se u dalekoj budućnosti to i dogodi, EU će biti jako daleko od današnjeg oblika", kaže se u napisu Olge Butorine. 100104 MET feb 98