FR- TKO SU HULJA ZEMLJE ILI NOVA AMERIČKA STRATEGIJA

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 5. II. 1998. Hulje su zemlje s lošim odnosima s SAD-om "Proteklih dana Amerikanci su ponovno potaknuli razgovor o vojnom udaru protiv Iraka. Ako treba, i samostalno. Koga i po kojim mjerilima SAD-Amerikanci nekoga definiraju kao neprijatelja, istražio je osobito glede odnosa Irak-SAD Eric Chauvistré. Donosimo njegov tekst doslovno. Autor je mirovni istraživač i novinar. Prilog počiva na engleskom rukopisu o aktualnoj američkoj politici atomskog oružja a preradio ga je autor. Kad je predsjednik Clinton u rujnu 1993. prvi put govorio pred glavnom skupštinom Ujedinjenih naroda, postavio je problematiku širenja sredstava za masovno uništenje u sasma novo svjetlo. 'Ako ne zaustavimo proliferaciju najubojitijeg oružja na svijetu', rekao je predsjednik atomske sile SAD-a, 'nijedna demokracija ne može se osjećati sigurnom.' Ta veza između opravdanja posjedovanja atomskog oružja s jedne strane i unutarnje strukture neke države, bio je odlučujući prekid s dotadašnjom američkom politikom. Doduše, u dugoj je povijesti bilo pokušaja nadziranja dostupa atomskom, kemijskom i biološkom oružju, čestih protuslovlja i promjena smjera glede primjerenih sredstava i teženih ciljeva. No uvijek je postojao konsezus o tomu da su pokušaji sprječavanja širenja tog oružja bili opravdani već zbog njihovog negativnog utjecaja na napore razoružavanja s jedne strane i sve veće vjerojatnosti neželjenih ratova s druge strane. To je bila barem službena linija američke politike. U praksi se uvijek radila razlika između 'dobrih' i 'loših' imaoca oružja, potencijalnih i stvarnih. Tako Izrael naravno nikada nije bio cilj sankcija, iako je poznato da odavno ima značajan atomski arsenal a raspolaže i drugim sredstvima za masovno uništenje. Čak i napori režima apartheida u Južnoj Africi da nabavi atomsko oružje, i SAD i zapadnoeuropske vlade šutke su tolerirali. Razmišljanja glede pakistanskog atomskog programa po kratkom su postupku obustavljena kad je zemlja bila potrebna za vojnu opskrbu protusovjetskih mudžahedina u Afganistanu. Rezultat je u oba slučaja bio koban: de Klerkova vlada je malo prije predaje vladinih poslova Mandeli otkrila da je dovršeno šest atomskih oružja. Pakistanski atomski program je toliko napredovao da se pojedinačni dijelovi bombe u svako doba mogu složiti u eksplozivni slog. Nedosljedna neproliferacijska politika SAD-a i zapadne Europe tek je omogućila razmjer napora Iraka u naoružanju. Napori Iraka da nabavi atomsko, kemijsko i biološko oružje podnošeni su tako dugo dok je Irak u ministarstvima vanjskih poslova i ministarstvima obrane u Washingtonu, Londonu i Bonnu slovio kao kvazi-saveznik protiv Irana. Jednostavnost kojom su njemačke, britanske i američke tvrtke mogle isporučivati oružane programe Iraku, nije bila izazvana samo nedovoljnim nadzorom izvoza nego i nedostatakom političke volje da se Bagdadu naloži zabrana. Unatoč tim slučajevima nedosljednosti SAD-a u politici neširenja, do kraja sukoba Istok-Zapad nije bilo izričitih izjava s ciljem općenitog opravdanja takve politike. No tu treba napraviti općenitu razliku između takvih država koje po shvaćanju vojne elite SAD-a smiju posjedovati oružje za masovno uništavanje i onih kojima se to svim sredstvima mora zabraniti. Taj prekid službene američke politike postao je jasan razvitkom i prihvaćanjem linije koju se među ostalim označava i kao 'Rogue Doctrine'. Pobornici te 'doktrine hulja' polaze od toga da postoji jedna - ne jasno definirana - skupina država koje se inače ne priklanjaju navodno liberalno-demokratskom svjetskom poretku i stoga moraju biti izolirane i u dvojbenom ih slučaju treba vojno napasti. Prve naznake razvitka nove doktrine mogle su se primijetiti kasnih 80-tih godina, u doba kad je slabio sukob Istok-Zapad i neovisno od toga - povećavali se širom svijeta napadački kapaciteti SAD-a. U Europi je brzo poslije dolaska Gorbačova na dužnost 1985. nastupilo popuštanje, dočim su SAD još 1979. zbog iranske revolucije izgubile svojeg najvažnije saveznika u Perzijskom zaljevu. Izgradnja američkog vojnog aparata oko Perzijskog zaljeva počela je neposredno poslije promjene vlasti u Teheranu. Rat protiv Iraka 1991. ne bi se mogao odigrati u viđenim razmjerima bez izgradnje američke 'Central Command' ili CENTCOM. Iako je naoružavanje od početka bilo usmjereno na nadzor regionalnih naftnih država, do kraja 80-tih godina još ga se moglo opravdavati navodnom prijetnjom s Istoka: govorilo se, takvo je službeno pojašnjenje, da treba štititi naftne izvore Zapada od posega Sovjetskog Saveza. Konačnim svršetkom sukoba Istok-Zapad ta je američka politika ipak dospjela u krizu vjerdostojnosti. Vojna nazočnost širom svijeta opravdavala se oporbom vojnoj sili Sovjetskom Savezu. Takav silan protivnik više nije bio na vidiku. Prvi put u svojoj povijesti SAD su time postale globalnom i nedodirljivom vojnom silom - i to bez izgleda na ravnopravnog protivnika. Tom upravo postignutom statusu koji je SAD-u dao dotad nepostignutu snagu i zaštitu, ipak je, i u vojno-političkoj stručnoj literaturi zemlje kao i u masovnim medijima, stajala nasuprot retorika koja je risala sliku svijeta koji se ne može nadzirati i koji za SAD predstavlja ugrozu. Na vrhuncu vojne snage propovijedala se ranjivost svjetske sile kao nikad do tada. Neprijatelj više nije bio nevoljen ali poštovan Sovjetski Savez, nego gomila nepoznatih i navodno neuračunljivih 'hulja' kojima nije ništa drugo na umu nego ugroza SAD-a. Sve do rabljenih pojmova ('renegades', 'bad guys') postoje upadljive usporednice rasrapavi o dostupu ručnom vatrenom oružju u SAD-u. I u toj unutarnjepolitičkoj raspravi dominirali su oni koji oružje ne drže problemom ako je u rukama navodno odgovornih građana. Na tu se retoriku nisu vraćali samo na naslovnim stranicama i komentarima. I politički znanstvenici, vojni planeri i analitičari u 'tvornicama mišljenja' u Washingtonu, Bostonu i Kaliforniji kao i nositelji odluka u američkoj vladi iznenada su se poslužili s 'Rogue Doctrine'. Pri tomu se u raspravi radilo o tomu što učiniti protiv navodnih zlotvora. Da takva prijetnja postoji, prihvaćeno je kao gotova stvar. Rijetka iznimka je Michael T. Klare. Profesor koji poučava na pet visokih škola u američkoj saveznoj državi Massachusetts, do sada je jedini napravio opsežnu analizu nove doktrine SAD-a. 'Ono što američko stanovništvo mora znati, nije koliko tankova i raketa treba podupirati 'Rogue Doctrine', kritizira Klare svoje kolege, 'nego da li ona uopće ima vrijednost'. Vojna elita takvo postavljanje pitanja ne uzima do znanja. Pri tome niti pobornici nisu složni tko zapravo pripada u skupinu 'Rogues'. Već prema osobnim naklonostima, tu spadaju Irak, Iran, Sjeverna Koreja, Libija, Sirija, Burma, Srbija i Kuba. Samo djelomično katastrofalno stanje ljudskih prava u tim zemljama očito nije presudno: pogled u godišnje izvješće amnesty internationala ili izvješća o ljduskim pravima američkog ministarstva vanjskih poslova dostaje da se vidi kako Irak, Iran i bilo tko iz skupine 'Rogues', s tog stajališta stoje u redu s mnogim državama koje su uski saveznici SAD-a. Slično vrijedi i za napore naoružanja tih zemalja. Popis 'Rogues' se osim toga skoro svakodnevno mijenja. Ako primjerice Siriju trebaju kao partnera u bliskoistočnom mirovnom procesu ili kao saveznika protiv Iraka, brzo se zaboravljaju i kršenja ljudskih prava i sumnja na proizvodnju sredstava za masovno uništavanje u toj zemlji, kako bi se popis prilagodio dnevnopolitičkim preferencijama. Kad se 1993. pododbor za međunarodnu sigurnost američkog zastupničkog doma na jednom saslušanju bavio 'Politikom SAD-a protiv 'Rogue' režima', tadašnji je predsjednik, zastupnik demokrata Tom Lantos morao priznati da baš nije bilo sasma jasno o kojim je državama odbor htio govoriti i na posljetku nabrojao svoj, kako je rekao, 'osoban' popis 'Roguesa'. Dok su se znanstvenici i zastupnici pokušavali približiti pojmu šeprtljavim opisima, vlada je odavno jasno govorila: Gary Seymour, suradnik nacionalnog vijeća sigurnosti SAD-a, na jednom je stručnom zasjedanju o širenju sredstava za masovno uništavanje u veljači 1996. predstavio nazočnim stručnjacima iz cijeloga svijeta jednako jasnu kao i banalnu 'definiciju' pojma 'huljska država'. U Seymourovim riječima 'Rogues' su jednostavno 'države koje imaju loše političke odnose s Washingtonom'. Svi pokušaji Pentagonu naklonjenih znanstvenika da taj ideologijski pojam koncepcionalno popune, time su postali suvišni i smiješni. Očajnička potraga za novom vojnom doktrinom, ma koliko bila proturječna, ipak je razumljiva. Kad je svijet u očima vojnika još bio jasno podijeljen na Istok i Zapad, najviši časnik SAD-a Colin Powell, već je bio zabrinut za vrijeme koje slijedi: 'Na naša vrata moramo izvijesiti ploču s natpisom 'Tu stanuje supersila'', objavio je tadašnji predsjednik američkog glavnog stožera u listopadu 1989. Po Powellovim predviđanjima, tako bi moralo biti, 'bez obzira što radili Sovjeti, čak ako se i povuku iz istočne Europe.' Makar se koncept o 'Rogues' čini tako maglovitim i za naš zamršeni svijet neuporabljivim, njegov je razvitak bio uspješan šahovski potez vojnopolitičke elite SAD-a. I unutarnjepolitički kao i na međunarodnoj razini, takav je navodno opsežan koncept poput 'Rogue Doctrine' bio hitno potreban. Samo takva nova doktrina, uz to i s moralnim zahtjevom, dala je vojnoj nazočnosti Sjedinjenih Država širom svijeta nužno opravdanje. Nastavljanje uloge globalne vojne sile koju je najavio Powell, na taj je način našlo ideologijsku potporu. Jasna je potreba opsežne doktrine za opisivanje nove prijetnje u promatranju vojnog položaja poslije iznenadnog svršetka sukoba Istok-Zapad kojeg nisu očekivali ni američki vojnici ni njihove tajne službe. Iako su vojni izdaci Sjedinjenih Država lagano pali, početkom 90-tih godina još su uvijek bili viši nego početkom 'drugog hladnog rata', dakle one faze u kojoj je Reaganova administracija krenula u veliko i po svojim razmjerima povijesno jedinstveno naoružavanje. Čak i uzimajući u obzir inflaciju, Washington je poslije nestanka 'carstva zla' u istočnoj Europi više dao za naoružanje nego početkom 80-tih godina. Uz to, skromno smanjenje do kojeg je došlo pod pritiskom beskrajnog deficita u američkom proračunu, postignuto je ponajprije zatvaranjem skupih položaja postrojba u Europi. No to nipošto nije utjecalo na vojnu snagu SAD-a. Broj vojnika u modernim je vojnim aparatima sve manje važan. Značajnija je naprotiv infrastruktura širom svijeta, koja obuhvaća i vojne satelite i skladišta streljiva u blizini mogućeg ratnog poprišta. U takvu globalnu mrežu SAD su poslije nestanka sukoba Istok-Zapad nesmanjeno ulagale. Takvim anakronističkim razvitkom naoružanja postalo je jasno ono što su kritički istraživači mira davno pretpostavljali: da navodno predstojeći napad Sovjetskog Saveza na zapadnu Europu nije bio presudna pokretačka snaga napora u naoružavanju. Da se ne bi više hranilo tu sumnju, moralo se pronaći odgovarajući nadomjestak za navodnu vojnu prijetnju iz Moskve. Poslije svršetka sukoba Istok-Zapad postojale su četiri mogućnosti za stvaranje nove uloge američke vojske. S jedne strane moglo se usmjeriti na navodnu prijetnju malih, takozvanih 'low-intensity' sukoba. No to ne bi značilo stalnu ulogu SAD-a kao svjetskog policajca i poslije iskustava u Vijetnamu i u Srednjoj Americi ne bi naišlo na širu potporu, niti među vlastitim stanovništvom niti među saveznicima SAD-a. Osim toga, takav scenarij prijetnje ne bi opravdao golemi vojni aparat koji obuhvaća sve vrste oružja. Druga se mogućnost sastojala u tomu da se postave prema nepoznatom neprijatelju. To bi vojnicima doduše bilo pravo, ali anonimna prijetnja ne bi bila dovoljna za opravdanje velikih vojnih izdataka pred kongresom i medijima. Kao treća opcija ponudila se koncentracija na novog, donekle doraslog neprijatelja. No takvog je bilo teško pronaći. Najjače vojne sile napokon su bile saveznici SAD-a i tek su zajednički proslavljali navodnu pobjedu u 'hladnom ratu'. I novostečeni partneri i saveznici u istočnoj Europi dakako nisu došli u obzir kao zakleti neprijatelji. Začudno malo pozornosti dobila je poletna vojna sila Kina. Pri tome bi ta zemlja bila opravdavajući neprijatelj već stoga što u pitanjima ljudskih prava nipošto nije zaostajala za starim neprijateljem Sovjetskim savezom. Ali mogućnosti da se Kinu proglasi novim neprijateljem prepriječili su se veliki gospodarski interesi. Osim toga Kinu i SAD povezuje duga povijest suradnje tajnih služba. Na izboru su dakle na posljetku ostale samo države koje su stratezi Pentagona nazvali nelaskavom kraticom 'ROW' za 'Rest of World'. U 'Ostatku svijeta', dakle državama izvan tradicionalnih vojnih blokova NATO-a i Varšavskog pakta i osim Kine, bilo je teško pronaći vojne sile koje bi bile kadre ozbiljno ugroziti SAD. Da bi se nabavilo moderno oružje, čekalo i uporabilo ga, potrebna je skupa infrastruktura koju si nijedna od 'ROW' država ne može priuštiti. Nastojanju da se pronađu scenariji prijetnje i neprijatelji, suprotstavile su se ipak dvije tendencije. Jedna je sve veća sposobnost sve više država da razviju atomsko, kemijsko i biološko oružje, druga sve više odbojno držanje spram tog oružja u javnom mišljenju širom svijeta. Mirovni pokreti 80-tih godina i njihov prosvjed protiv atomskog oružja, ponajprije u zapadnoj Europi i SAD-u, dugoročno su postigli značajan učinak. Koncentracija nove globalne strategije na te arsenale oružja bila bi stoga javno prihvatljiva. No to je skrivalo opasnost za SAD da će i zakonitost vlastitih arsenala biti dovedena u pitanje. Na posljetku su SAD raspolagale najmodernijim arsenalima i najopsežnijim zalihama sve tri vrste oružja. Umjetnost bi se dakle sastojala u tomu da se izrabi odbojno držanje spram atomskog, kemijskog i biološkog oružja, bez da se dirne zakonitost arsenala SAD-a. Za to je morala biti iznmišljena 'doktrina hulja' koja dijeli odgovorne i neodgovorne imaoce oružja a ipak je formulirana općenito. Budući da je istodobno sa svršetkom sukoba Istok-Zapad očekivanje manje rastrganog svijeta dobilo na popularnosti, bilo je lako predstaviti potencijalne, nove neprijatelje kao iznimke inače skladnog i mirnog svijeta. Pesimističko oslikavanje međunarodnog stanja od strane vojnika naišlo je na malo odlučnu kritiku od strane političkoznantsvenih analiza. Šutnja postaje razumljivom ako se razvitak 'Rogue Doctrine' promatra u kontekstu jedne teze koja je oduševljeno slavljena među američkim kao i njemačkim politolozima posljednjih godina: njezini pobornici polaze od toga da 'demokratske' ili 'liberalne' države ne ratuju međusobno. Još od 1983., kad je američki politički znanstvenik Michel Doyle objavio niz članaka na tu temu, postoji intenzivna rasprava o toj temi 'liberalnog mira'. Svršetkom sukoba Istok-Zapad rasprava je opet dobila više dinamike. To je ponajprije zato što je ranije dominantna teorija 'neo- realizma' u međunarodnim odnosima izgubila vjerodostojnost. 'Realisti' polaze od inter-državnog svijeta koji funkcionira po jasnim zakonima i u kojem unutarnji život pojedinih država ne igra nikakvu ulogu. Država je homogeni akter, demokratski pokreti u - a ponajprije kroz države - ih ne zanimaju. Kroz to statičko stajalište 'realizam' logično nije mogao ni predvidjeti ni naknadno pojasniti svršetak sukoba Istok-Zapad koji je počivao i na demokratskim pokretima koji su prelazili granice. Teza o 'liberalnom miru' je u usporedbi s tim bila napredan početak: ona ozbiljno shvaća unutarnji život država i po njoj rat i mir ne ovise samo o strukturama moći između država. U međuvremenu se zamisao o 'liberalnom' ili 'demokratskom miru' ipak razvila u dogmu: neki od njezinih pobornika tvrde da su napokon pronašli zakonitu umjerenost u međunarodnim odnosima. No oni koji imaju tako častoljubiv cilj, moraju dopustiti da se njihovi polazni podatci time mjere i moraju znati jasno definirati najvažnije čimbenike. No baš na tome propadaju: pobornici te teze niti utvrđuju jasna uporišta za biće demokracije niti određuju obilježja ratnoga stanja. Baš u doba kad je tradicionalan, međudržavni oblik rata sve rjeđi a suptilan način unutardržavnih ratova uz neizravnu potporu širom svijeta naprotiv sve češći, postavlja se pitanje da li formula koja djeluje s još teško odgovarajućim oblicima rata, ima smisla. Ipak je rasprava o 'liberalnom miru' relevantna, jer praktično djeluje na aktualnu politiku. Jednostavnim svjetonazorom demokratskog svijeta s jedne strane i nedemokratskog svijeta s druge strane, stvara se opasna iluzija jasne granice između 'dobrih' i 'loših', uračunljivih i neuračunljivih država. Teza o 'liberalnom miru' opasna je ponajprije stoga jer se iz tvrdnje da je demokratski svijet načelno miroljubiv a nedemokratski načelno nemiroljubiv, mogu izvući neki potencijalno opasni zaključci: s jedne strane to naime znači da su rješenja sukoba s nedemokratskim državama nemoguća i da su stoga svi pregovori osuđeni na propast. S druge strane dioba svijeta napokon vodi do toga da su ratovi protiv nedemokracija dobrodošli, jer bi takav rat možda bio jedini put da se te nedemokratske države ne dovede u 'liberalni tabor' i time dođe bliže konačno mirnom, liberalnom svjetskom poretku. Na posljetku se iz teze 'demokratskoga mira' može izvesti da je razoružanje demokratskih država suvišno ako ne čak kontraproduktivno. Da je teza točna, demokracije bi bile mirne, bez obzira kako su naoružane. Naoružanje bi čak unaprijedilo mir: jer što je neka 'liberalna demokracija' bolje naoružana za rat s 'nedemokratskim taborom', to je veći njezin doprinos svjetskom miru. Kao i teza o 'demokratskom miru', i 'doktrina hulja' proglašava moguće ratove s 'huljskim državama' neizbježnima i normalnima. Osim toga 'Rogue Doctrine' jednako kao i teza o 'demokratskom miru' im opravdava naoružavanje 'demokratskog tabora'. Po tomu bi bilo opasno samo atomsko, kemijsko i biološko oružje 'nedemokratskog' pa prema tomu ratobornog svijeta. Arsenali 'liberalno- demokratskih' i prema tome miroljubivih država bi naprotiv bili bezopasni i mirotvorni. Neizbježno to podsjeća na propagandu 'realsocijalističkih' država koje su na isti način svo naoružavanje Istoka proglašavale nužnim za mir. Prvi početci 'Rogue Doctrine' razvijeni su već prije ulaska Iraka u Kuvajt, dakle prije nego što je vojnopolitička elita SAD-a preimenovala Irak od stabilizirajućeg čimbenika na Perzijskom zaljevu u destabilizirajuću zlu 'hulju'. Kad se vojna sila uz potporu Zapada više nije usmjeravala protiv Irana i kurdskog stanovništva u vlastitoj zemlji, nego protiv naftom bogatog saveznika SAD-a, Irak se sjajno uklopio u shemu 'doktrine hulja'. Država koja je još nedavno imala vojnu potporu SAD-a, primjerice pristupom američkim vojnim satelitima, preko noći je proglašena glavnim neprijateljem. Bila je i potrebna za učvršćenje 'doktrine hulja.' Od tada je 'Rogue Doctrine' SAD-u pratički onemogućila da postupno reagira na Irak. Prema zaključku Vijeća sigurnosti UN-a, embargo protiv Iraka trebao bi trajati samo dok Bagdad ne ispuni zahtjeve iz rezolucije o primirju. SAD su naprotiv od početka jasno dale do znanja da ni uz ispunjenje zahtjeva neće dopustiti ukidanje sankcija protiv Iraka. Takva linija je naravno imala za posljedicu da Irak nije imao nikakvih poticaja za ispunjavanje zahtjeva rezolucije Vijeća sigurnosti. Politika SAD-a mogla je funkcionirati još nekoliko godina, jer je Bagdad zapravo stalno sprječavao rad nazornika UN-a. No moralo bi doći do točke na kojoj će potpora takve američke politike od strane saveznika SAD-a popustiti, i u Europi i u regiji Zaljeva. Razvitak 'Rogue Doctrine' bio je genijalan šahovski potez vojnopolitičke elite SAD-a, kako bi se prevladala kriza identiteta američkih vojnika. No potrebno joj je i stalno stanje napetosti s najmanje jednom označenom 'huljom'. Sasma je moguće da će Irak napraviti uslugu SAD-u i dalje pozirati kao neprijatelj. Ako se Irak povuče iz te uloge, Washington će se obrušiti na nekog drugog kandidata ili proširiti popis 'Rogues'. Washington neće odustati od 'doktrine hulja'. Inače bi postojala mogućnost da se u pitanje dovedu beskrajni američki arsenali ABC- oružja kao i vojna infrastruktura Sjedinjenih Država širom svijeta" - piše Eric Chauvistré. 060214 MET feb 98