NJEMAČKA - TAZ - 4. II. UBOJSTVO PATERA ĆURIĆA U KIGALIJU

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 4. II. 1998. Osam hitaca u pomirenje "Osam hitaca pogodilo ga je iz izravne blizine - vjerojatno iz njegova vlastitog pištolja u njegovu vlastitom automobilu. Tako je u subotu navečer u glavnom gradu Ruande Kigaliju poginuo pater Vjeko Ćurić, hrvatski franjevac, suradnik katoličke humanitarne organizacije Caritas i jedan od najistaknutijih inozemnih crkvenih suradnika u toj srednjoafričkoj zemlji. Umro je usred glavnog grada Ruande Kigalija, po Caritasovim navodima samo 50 metera od ruandske središnjice Caritasa, kamo je upravo doputovao iz svoje matične biskupije Kabgayi, smještene u zapadnoruandskom okrugu Gitarama. 'Čuli smo pucnje - potom su došli ljudi i kazali da je netko ubijen', izjavio je za novinsku agenciju 'AFP' svećnik iz obližnje crkve Svete obitelji u Kigaliju. 'Prepoznali smo krvlju obliveni leš patera Ćurića. Njegov pištolj nalazio se u njegovom automobilu. Moguće je da je njime ubijen', dodaje on. Ubojice nisu poznate. No, u Ruandi bjesni rat između vojske pod dominacijom Tutsija i ekstremističkih neregularnih postrojbi Hutua koje žele dokončati genoid, počinjen 1994. g. nad ruandskim Tutsijima. Osim pokolja civila iz plemena Tutsi, napadi na strance i suradnike crkve redoviti su vrhunci toga rata, koji je proteklih godina odnio tisuće ljudskih života. Prije samo dva tjedna ubijen je koordinator Caritasa za Ruandu - odrezan mu je jezik i razbijena lubanja. Takvo ubojstvo odgovara shemi napada neregularnih postrojbi. Neposredno prije toga, u napadu u kojem su po mišljenju misionarske franjevačke središnjice takdođer sudjelovali pobunjenici iz plemena Hutu, poginulo je devet sestara katoličkog reda, uključujući pet sestara iz Konga. Ćurić je bio jedan od malobrojnih duhovnika koji su se tijekom genocida 1994. g. zalagali za žrtve. 'On nije tako tumačio svoje djelovanje ali domaće stanovništvo smatralo je da podupire pleme Tutsi', pripovijeda Peter Roche iz Caritasove središnjice u Freiburgu. 'Ruandom neprekidno kruže popisi a on je sigurno bio na jednom od njih', dodaje Roche. Ubojstva političkih protivnika po pripremljenim popisima označila su početak ruandskog genocida u travnju 1994. g. 40-godišnji Ćurić radio je u Ruandi od 1981. g. i bio je godinama ekonom biskupije Kabgayi u Gitarami. Između ostalog i zato što su neki duhovnici tamo bili na dobru glasu, u tamošnjim javnim zgradama okupilo se za vrijeme genocida oko 30 tisuća Tutsija, tražeći zaštitu od ubojica u redovima policije i vojske. Neregularne postrojbe opkolile su ta utočišta i odsjekle ih od ostatka svijeta kako bi izgladnile izbjegle ljude. Ćurić ih je pokušao i dalje opskrbljivati. 'Za vrijeme tih zbivanja bio je jedan od dvojice ljudi koji su prelazili bojišnicu', tvrdi Roche. 'Mnogi bi umrli da on nije donosio vodu i hranu', dodaje on. Drugi suradnik inozemnih organizacija prisjeća se: 'Prevodio je svoje stado preko svake prepreke. Sam je sakrio i opskrbljivao mnoge ljude'. Na kraju je i sam Ćurić morao pobjeći; neposredno uoči RPF-ova zauzimanja Kabgayija 2. lipnja 1994. g. neregularne su postrojbe ipak počinile pokolje ali u njima nisu stradali svi Tutsiji, izbjegli u taj grad. Ćurićevu sobu u samostanu biskupije neregularne su postrojbe pretvorile u sobu za smaknuća. Nakon završetka genocida Ćurić se angažirao u obnovi. 'Postao je veliki graditelj. Govorio je: pomirenje počinje kada se ljudi počnu ponovo naseljavati, kada se prestanu svađati oko koliba i počnu ih zajedno graditi', pripovijeda Roche. Tako je u regiji Gitarama nastalo nekoliko projekata za naseljavanje koje je podupiralo inozemstvo. U njima su Hutui i Tutsiji živjeli zajedno - primjerice, pripadnik plemena Tutsi, koji nije stradao u genocidu, pored izbjeglice iz plemena Hutu, koji se vratio iz Zaira. To je bilo suprotno staroj ruandskoj tradiciji izoliranih pojedinačnih domaćinstava - protivnici nove vlade smjesta su takvu politiku proglasili pokušajem okupljanja stanovništva u većim naseljima od dosadašnjih radi boljeg nadzora. Zapravo bismo takav pristup mogli proglasiti pokušajem pomirenja putem približavanja. Takva politika, naravno, nije više po ukusu neregularnih postrojbi iz plemena Hutu koje su u međuvremenu ponovo postale aktivne u Ruandi - od jeseni 1997. g. ponovo i u regiji Gitarama. Ubojstvo patera Ćurića donijelo je 'novo obilježje' 'drugom genocidu' o kojem govore promatrači. Prvi puta od početka novog pokolja politički atentat počinjen je usred glavnog grada. Dosada se mislilo da je nasilje ograničeno na zapadnu polovinu Ruande; tek nakon što su se za Božić u Kigaliju pojavili leci, obilježeni neprijatejstvom prema pripadnicima plemena Tutsi, napetost je počela rasti i na tom području - čini se da je Ćurić brižno izabrana meta. 'Ubojstva su gotovo svakodnevna pojava. No, činjenica da je žrtva bijelac neobična je i izaziva veliku nervozu', smatra Caritasov suradnik Matthias Schueth" na kraju izvješća Dominica Johnsona. 050238 MET feb 98