NJEMAČKA - FR - 3. II. NE ČITAJTE ANDRIĆA NEGO KARAHASANA

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 3. II. 1998. Nova vremena u Bosni "Čini se da je brutalni nacionalistički interregnum planinskog seoceta Pale završen. Novi je glavni grad Republike Srpske Banja Luka a netom zaprisegnuti premijer Milorad Dodik pozvao je prognane Muslmane i Hrvate da se vrate svojim domovima. Iz tabora bosanskih Srba stižu novi tonovi. Možda i nova vremena? Nitko u međunarodnoj zajednici još nije spreman istinski povjerovati u 'veliki preokret' - kao da ne vjeruju u uspjeh vlastite politike koja je zaslužila taj naziv tek otkada je 'Visoki predstavnik' u Sarajevu napokon počeo doslovno provoditi rezolucije, usvojene u Londonu, Sintri i Bonnu. Carlos Westendorp propisao je svadljivim vođama etničkih skupina (i uzročnicima rata) u Bosni novi zakon o putovnicama. Zemlji koja će samo transgraničnom trgovinom ostvariti gospodarski rast i pomoći sama sebi Westendorp je dao zajedničku valutu - 'konvertibilnu marku' (KM). Oslobodit će zastavu nacinalističkih emblema ako etnički borbeni pjetlići Izetbegović, Zubak i Krajišnik u državnom predsjedništvu ne postignu dogovor o zajedničkom simbolu cjelovite bosanskohercegovačke države. Rečeno - učinjeno! Da je ta uzrečica bar uvijek bila maksima politike Zapada prema Balkanu. Hoće li to biti dovoljno? U muslimansko-hrvatskoj federaciji vlast je još uvijek u rukama gradonačelnika koji propovijedaju mržnju umjesto pomirenja iako su u mnogim mjestima u defenzivi. U Zagrebu je splasnuo utjecaj hercegovačkih zagovornika tvrde linije. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman možda još uvijek sanja o priključenju zapadne Bosne njegovoj Hrvatskoj. No, njegov će nasljednik morati drugačije razmišljati, bude li htio ući u europsku zajednicu. Povratak muslimanskih izbjeglica u zapadni dio Mostara još uvijek nije moguć a život - i karijera - bosanskih Hrvata u Sarajevu i dalje je težak. No, na kraju bi presudnu ulogu mogao dobiti drugi trend: bude li oprezan povratak i pomirenje na lokalnoj razini zaštićen odgovarajućim vojnim i gospodarskim mjerama, huškači i ratni zločinci u totalitarnom nacionalističkom aparatu neće više imati nikakve šanse za uspjeh. Isti zakon kritične mase upravo se očitovao u republici bosanskih Srba. Nije puki slučaj što je stanovništvo sigurnog velegrada Banja Luke prvo prevladalo strah od otvorenog suprotstavljanja paljanskom režimu. Tamo gdje postoji mogućnost međusobnog približavanja - makar samo iz gospodarskih razloga - ljudi će prevladati etničke crte razdvajanja na zemljovidu i u glavama. To se odnosi na pripadnike sve tri etničke skupine. Nova će vremena u Bosni početi kada politiku više ne bude određivao strah već interesi stanovništva - sa svim odgovarajućim poteškoćama. Osvrnemo li se unazad, uvidjet ćemo da je bosansku katastrofu moguće podijeliti na dvije faze: u prvoj je fazi međunarodna zajednica raspravljala o vojnom intervenciji i potom povjerovala stratezima koji su upozoravali na opasnost uplitanja u 'građanski rat'. U drugom dijelu blamaže zahtijevana je provedba civilnog dijela daytonskog mirovnog sporazuma, bez istodobnog kažnjavanja sabotaže rantih profitera. Iza svega toga skrivao se nedostatak vanjskopolitičke hrabrosti ali i slika sukoba u Bosni i na području bivše Jugoslavije, koja je više ocrtavala promatača nego objekt njegova promatranja. Naime, onaj kome je bilo čudno kako je lako u jesen 1995. g. izborena vojna pobjeda nad postrojbama Ratka Mladića, nije prethodno analizirao tijek rata. Posrijedi nisu bili borci za slobodu tipa Vijetkonga već poslušna komunistička vojska i vikend-četnici, koji su pucali na civile. Tko danas iznenađeno prati politički preokret u Banja Luci, previdio je - ipak jezovitu - površnost bosanskosrpskog nacionalizma. Zapad - i dijelovi njemačke ljevice - nisu pozorno pratili vladajuće klike svih boja i njihovu instrumentalizaciju straha i etničke pripadnosti već su posegnuli za lakšim pristupom, izvlačeći iz ladice povijesti stare predodžbe o duboko ukorijenjenoj mržnji i krvavim balkanskim previranjima. Čitali su (i prenategnuto tumačili) Ivu Andrića a ne Dževada Karahasana, kroničara bosanske višeslojnosti. Umjesto s oporbenim Dodicima, ministri vanjskih poslova rađe su se sastajali s Krajišnicima iz redova vladajućih nacionalista. No, uspije li novi premijer vratiti Republiku Srpsku u sastav cjelovite bosanskohercegovačke države, postat će jasno da je takvo tumačenje i odgovarajuće tragično djelovanje bilo pogrešno", zaključuje u uvodniku Rolf Paasch. 040207 MET feb 98