BRITANSKI THE ECONOMIST O HAŠKOM SUDU 30. I.

VELIKA BRITANIJA THE ECONOMIST 30. I. 1998. Napokon, sud koji ratni zločinci moraju ozbiljno shvatiti "Bivši predsjednik republike srpske Radovan Karadžić, konačno mora biti malo zabrinut. Dan prije nego što su njegovi zagovornici upriličili zasjedanje vlastitog 'parlamenta' u Bijeljini, protestirajući tako protiv nedavno izabrane vlade bosanskih Srba koja bi zaista mogla težiti etničkom skladu, saveznički su vojnici ušli su u grad i uhvatili bivšeg šefa zatvoreničkog logora Gorana Jelišića, koji se traži radi genocida. Vjerujući da je zaštićen od gonjenja suda za ratne zločine , g. Jelišić se hvalio time koliko je Muslimana ubio te se nazivao 'srpskim Adolfom'. On je izazivao mirovne snage da ga dođu uhvatiti. Također optužen za genocid, g. Karadžić je bio jednako drzak. On je također bio uvjeren da neće biti uhićen. No zamisao, dugo ismijavana kao nevjerojatna - mogućnost da g. Karadžić jednog dana odgovara pred sudom - sad je nesumnjivo moguća. Uhidba g. Jelišića bila je treća te vrste u nekoliko mjeseca. Zajedno s dogovorenom predajom deset hrvatskih osumnjičenika u listopadu, uhidbe su promijenile očekivanja suda. Kanađanka Louise Arbour, glavna tužiteljica haškog suda, očekuje daljnje uhidbe ili predaje. 'Preboljeli smo krizu', kaže ona. 'Ova institucija neće nestati.' Jednom je za g. Karadžića možda bilo razumno da vjeruje kako će sud na posljetku nestati, tvrdi gđa Arbour. No više nije tako: 'Uvjerena sam da će svaki naš pokušaj da te ljude privedemo pravdi postići uspjeh, u svoje vrijeme.' Prije samo godinu dana to bi bila prazna prijetnja. Sud je mirišao na neuspjeh. Vijeće sigurnosti UN-a 1993. osnovalo je sud u Haagu. Neki su to držali smjelim i vrijednim pokušajem (prvim poslije Nurnberga i Tokija) primjenjivanja međunarodnih zakona o ratu i genocidu na surovosti rata koji je uslijedio nakon raspada Jugoslavije. Drugi su držali da se radi o bijednom sredstvu za umirenje savjesti zapadnih zemalja, ustrašenih od preuzimanja mnogo riskantnijeg puta stvarne intervencije u svrhu zaustavljanja rata. Do početka 1997., skepticizam se činio opravdanim. Razočarani su bili čak i aktivisti za ljudska prava, koji su podupirali sud. Nakon gotovo četiri godine i utrošenih 120 milijuna dolara, sud je uspio suditi samo jednom čovjeku (drugi je izjavio da se smatra krivim); u pritvoru je bilo samo sedam optuženika. Sud je izgledao kao tek malo više od igrališta za odvjetnike. Sve je to izgledalo apsurdno daleko od bojnih polja Bosne. Veliki razlog za promjenu jest to što su se sponzori suda u Vijeću sigurnosti napokon pojavili s vojnim snagama - i gotovinom. S g. Jelišićem iza rešetaka, sud ima 20 optuženih zločinaca u pritvoru. Četiri suđenja sedmorici branjenika na putu su; dva su započela u siječnju. Druga će dva početi u sljedećih nekoliko tjedana. Zahvaljujući doprinosu Britanije, Sjedinjenih Država i Nizozemske, do svibnja bi trebale biti spremne dvije nove sudnice, kako bi se ubrzao proces pozivanja optuženih na odgovornost. Za ovu je godinu UN povećao proračun suda za gotovo trećinu iznosa, na 64 milijuna dolara, kako bi se moglo zaposliti više odvjetnika, istražitelja i prevoditelja. Do kraja godine trebala bi biti dovršena četiri ili pet suđenja, koja bi uključivala desetak branjenika. Zasad je 74 ljudi javno optuženo, a nepoznat broj njih optužen je tajno. Možete očekivati još. No hoće li te aktivnosti dati sudu oštrije zube? Gabrielle Kirk McDonald, bivša savezna sutkinja Sjedinjenih Država i predsjednica haškog suda, svjesna je da sud ove godine mora dokazati da je u stanju brzo i pošteno voditi procese. Ona želi učinkovito organizirati procedure, a od UN-a želi da se pobrine kako bi veći broj sudaca od sadašnjih 11 nadzirao suđenja. Odbacujući kritike da je sud već potrošio previše vremena i novaca, ona navodi niz teškoća koje su prevladane: miješanje anglosaksonskog običajnog prava i kontinentalne prakse građanskog zakona, za što je bila zadužena višenacionalna skupina odvjetnika te nedostatak primjera iz prošlosti. 'Mi smo od ničega izgradili čitavu instituciju', kaže ona. Nespremnost hrvatskih, bosanskih i srpskih vlada na izručenje optuženika, kao i teškoće pri nagovaranju uplašenih svjedoka da daju iskaze, također su omeli suđenja. A neke savezničke države nisu bile susretljive. U prosincu, gđa Arbour je imala javnu razmiricu s Francuzima, nakon što je njihov ministar obrane francuskim časnicima odbio dopustiti da svjedoče na sudu. Barem je jasno da je sud pravedan, budući da su optuženi i Hrvati, i Muslimani, i Srbi. Prvi slučaj, srpski zatvorski čuvar Dušan Tadić, dobro je riješen. Nakon suđenja 1996., koje je trajalo sedam mjeseci, a prilikom kojeg su se čule strašne priče o ubojstvima, silovanjima i mučenjima, g. Tadić je proglašen krivim po 11 točaka optužnice, za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Osuđen je na 20 godina zatvora. Suđenje je pomno dokumentirano na Internetu, na stranici haškog suda. Tužitelj je pozvao oko 70, a obrana oko 50 svjedoka. G. Tadić se žalio kako protiv presude, tako i protiv kazne. Čak i jedan od njegovih odvjetnika smatra da je suđenje bilo pravedno. Hoće li to ohrabriti g. Karadžića da se preda, treba tek vidjeti. (...) To bi moglo poboljšati izglede za mir u Bosni. A moglo bi i pomoći onima koji pokušavaju dovesti nešto razuma i sklada u druge nemirne dijelove svijeta", zaključuje list. 020318 MET feb 98