VEČERNJI LIST-MILOŠEVIĆ MI JE...-ČERNJUL-30-1

VJESNIK 30. I. 1998. Milošević mi je u četiri oka rekao: cijela Hrvatska ne može iz SFRJ Armando Černjul razgovarao je s Giannijem de Michelisom, bivšim ministrom vanjskih poslova Republike Italije. Iz razgovora izdvajamo: - "U Hrvatskoj su Vas optuživali da ste bili protiv raspada Jugoslavije i naklonjeni Jugoslavenima, tj. Srbima i Crnogorcima. Podsjećamo vas da ste u lipnju 1991. u Mestreu, pokraj Venecije, pozvali novinare ondašnjih jugoslavenskih listova i agencije iz Slovenije, Hrvatske i Srbije, kojima ste imali potrebu reći o temi 'Jugoslavija: ujedinjena i drukčija'. No, kolege su različito interpretirale Vaše stavove i ispalo je da je na pitanja odgovaralo više De Michelisa. = Razgovor s novinarima bio je ovdje, u Mestreu, nakon održanog sastanka ministara zemalja Konferencije o sigurnosti i suradnji u Berlinu, gdje se raspravljalo o mom stavu, koji nije moj, već Italije i cijele Europe, i koji je bio usmjrene na očuvanje ujedinjene i demokratske Jugoslavije. Ali, kad je državni tajnik SAD-a Baker potkraj lipnja 1991. posjetio Beograd, izričito je podržao taj stav. Ja sam dan-danas uvjeren da se tada našlo rješenje za demokratsku preobrazbu SFRJ, recimo u obliku konfederacije ili drugo, izbjegle bi se mnoge nesreće. To je, naravno, bio stav koji nije nadvladao i pokušali smo upravljati krizom. Sjećam se, također, i podsjećam hrvatske prijatelje, kad su se Slovenci izjasnili za odcjepljenje i nezavisnost, Tuđman, iako se na isti način očitovao, a drukčije nije ni mogao, istaknuvši da djelovanja te izvjave budu odgođena na tri mjseca. Bio je, naime, svjestan da bi izravno odcjepljenje prouzrokovalo krizu s posljedicama vojne intervencije koja se i dogodila. Kriza je, ipak, izmakla iz ruku Tuđmanu, Kučanu i svima nama, krenuvši u smjeru kojim je krenula... Dakle, ostajem pri svojoj ideji, da se krenulo drukčijim političkim tijekom, vjerojatno bi se došlo do rezultata kakav je, primjerice, postignut u Sovjetskom Savezu - bez tragedije koja se dogodila u Jugoslaviji. Moji su stavovi tih godina prouzročili jake implikacije u Zagrebu, ali i u Srbiji, i to je jedini dio Vašeg pitanja s kojim nisam suglasan. Nisam bio na poziciji srbofila i filocrnogoraca! Prisjećam se što je rekao Šešelj u parlamentu u Beogradu kad je tražio moju glavu! Optuživalo me se za suprotno, da sam naklonjen drugoj strani... Sjećam se susreta između Tuđmana i Miloševića u ožujku 1991. i o čemu se govorilo, iako je to bio tajni sastanak. Doznali smo sadržaj, teme i cilj tog sastanka. Dakle, istina je da su logika 'velike Srbije' i logika 'velike Hrvatske' dva lica iste medalje, iako su prividno jedna protiv druge. - Vi imate pravo na svoje mišljenje, no ne slažem se s Vama, jer je logika 'velike Srbije bila stvaranje 'velike Srbije u bivšoj Jugoslaviji, pa čak i izvan nje. Njihova je logika bila: tamo gdje živi makar jedan Srbin jest Srbija. A u Hrvatskoj i BiH porušeni su gradovi i sela, poubijeno je nedužno civilno stanovništvo. = To je, na žalost, istina, ali ostajem kod svog mišljenja... - Vukovar je ponovno u sastavu Republike Hrvatske! = Otpočetka je naš stav bio da se granice ne mogu mijenjati. Bio sam veliki branitelj helsinških načela... To je bio razlog što sam s Miloševićem održao sastanak u četiri oka, noću, 30. lipnja 1991. godine. Rekao mi je da Slovenci mogu slobodno otići, ali da to Hrvatska ne može učiniti ako im ne vrati teritorije u kojima žive Srbi. Odgovorio sam da to ne možemo prihvatiti, jer da moramo braniti teritorijalnu cjelovitost svih republika. Kad se govori o današnjoj krizi, smatram da bi sadašnje države trebale dati garancije za suživot etničkim manjinama. (...) - Daytonski sporazum se, kad je posrijedi Bosna i Hercegovina, sporo rješava. Što bi trebalo učiniti da se riješi golem, ali ne i jedini problem na Balkanskom poluotoku? Podsjećamo Vas da ste u veljači 1992., među ostalim, izjavili: 'Bosna je gora od Libanona i objektivno nerastavljiva'. = Nisam pogriješio. Godine 1992., prije nego je buknulo, nije bilo teško predvidjeti nadolazeću nesreću. Bio sam među onima koji su jednostavno na taj način rezonirali. Glede jugoslavenske krize podržao sam tezu da je najveća odgovornost nas Europljana u tome da smo priznali Srbiju (De Michelis je vjerojatno mislio na sadašnju Jugoslaviju - op. a.), Hrvatsku, Sloveniju i BiH bez da smo za ovu posljednju imali pravo rješenje. Tako smo raspravili o mnogočemu, ali ne o stvarnom ustrojstvu BiH. Jedino rješenje za tu državu je konfederacija, tj. ono što je dogovoreno u Daytonu. Do tog rješenja, na žalost, Europa i SAD došle su užasnom cijenom od 200.000 mrtvih, materijalnom štetom od nekoliko milijardi dolara, silovanjima i milijun drugih stvari. Bosna i Hercegovina je metafora Jugoslavije. Da se na početku krize našao način kojim bi se riješio zajednički suživot u republikama bivše Jugoslavije, to je trebalo primijeniti u BiH... Po završetku užasnog rata, Hrvati, Muslimani i Srbi, uvjerili su se o učincima potpisivanja Daytonskog sporazuma. Jer, sjetimo se, na početku nitko nije bio spreman popustiti ni za zarez". 300220 MET jan 98