BRITANSKI ECONOMIST 24. I. BALKAN

VELIKA BRITANIJA THE ECONOMIST 24. I. 1998. Najburnije europsko susjedstvo Brooke Unger piše o situaciji u državama bivše Jugoslavije: "(...) Jugoslavenski ratovi 1991.- 1995. započeli su kao pokušaj Srbije da ujedini sve Srbe pod jednim političkim krovom, kad je postalo jasno da se Jugoslavija raspada. Kad se ta ambicija razularila, Hrvatska nije mogla tražiti ništa manje za Hrvate. Srbi i Hrvati upustili su se u rat protiv bosanskih Muslimana te jedni protiv drugih, u Bosni i Hrvatskoj. U Daytonu je 1995. postignut mirovni dogovor, a vojnici NATO-a došli su u područje kako bi sprječili da bosanski Muslimani, Hrvati i Srbi skoče jedni drugima za vrat te kako bi omeli etničke imperijaliste u Hrvatskoj i Srbiji. Na Balkanu sjećanja su fiksirana; ono što se mijenja jest karta. Nije tako iznenađujuće da mirovni dogovori često dolaze u obliku karte. Majstor globalne strategije i bivši američki ministar vanjskih poslova Henry Kissinger, nedavno je predložio da se Bosni dopusti podjela na tri države. Neki srpski intelektualci misle da bi Kosovo trebalo podijeliti: na sjevernu, srpsku polovicu te albansku na jugu. Zamisao da se narodi i granice trebaju poklapati primamljiva je, djelomično stoga što se čini da je imala uspjeha drugdje u području. Daleko najbogatija država bivše Jugoslavije i jedina koja je dobila rani poziv da se pridruži EU-i, Slovenija, desetljećima je u tišini provodila homogenizaciju. Čak i kad je bila dio Jugoslavije, ona je od doseljenika iz drugih dijelova zemlje zahtijevala dozvole za rad. Hrvatska, koja je svoje srpsko stanovništvo smanjila s 12% na 5% u brzom i brutalnom vraćanju zemlje, druga je najbogatija zemlja bivše Jugoslavije. (...) Ovo istraživanje suzdržat će se od crtanja karata, iz nekoliko dobrih razloga. Kao prvo, to je opasno; ponovno povlačenje granica obično izaziva krvoprolića i progonstva. Jednom kad se započne, nema kraja prekrojavanju granica. Dobije li republika srpska neovisnost od Bosne, zašto se Kosovo ne bi odcjepilo od Jugoslavije, kako bi se pridružilo makedonskim Albancima? Zašto se i jedni i drugi na posljetku ne bi pripojili svojoj matičnoj zemlji u Velikoj Albaniji? A što je sa Velikom Bosnom? Sandžak, područje koje opkoračuje Srbiju i Crnu Goru, ima 250.000 Muslimana koji se sve više okreću prema Bosni. Zatim su tu Grci u južnoj Albaniji te Srbi u istočnoj Hrvatskoj. Kao drugo, zamisao o pripojenju teritorija na kojem žive rođaci izgubila je svoj čar za mnoge matične zemlje. Albanija i Bugarska previše su zaposlene pokušavajući izgraditi slobodnotržišne demokracije, da bi razmatrale planove s Kosovom i Makedonijom. Poražena, osiromašena Jugoslavija ima premalo apetita da bi progutala republiku srpsku; barem je to zasad tako. Samo Hrvatska aktivno čezne za neotkupljenim hrvatskim teritorijem u Bosni. Neposredni rizik za mir na Balkanu nije toliko agresija, koliko odcjepljenje manjina koje su dovoljno velike da bi razmatrale taj potez, koji bi mogao potaknuti rat. Teza ovog istraživanja jest da mir ovisi o tome, kako balkanske zemlje postupaju prema svojim manjinama." Svi bi napori trebali biti usredotočeni na dva glavna neuspjeha, a to su smrt demokracije i katastrofalna gospodarska politika, smatra Unger. "(...)Režimi bivše Jugoslavije i Albanije kreću se od diktatura do demokracija. No čak i tamo gdje je demokracija relativno dobro uspostavljena, kao u Sloveniji i Makedoniji, ona ima mana. Političke stranke imaju previše moći nad institucijama. To obeshrabruje gospodarsko restrukturiranje te u većini zemalja poziva na korupciju, i potkopava vladavinu zakona. (...) Hrvatsku se prema demokraciji gura mješavinom prijetnji i poticaja, koji igraju na njihovu želju da se pridruže EU-i. Prkosnu Srbiju obuzdava 'vanjski zid' financijskih sankcija. Iako Zapad ne može izravno demokratizirati Srbiju, on promiče demokraciju kod njezinih susjeda, uključujući i njezina dva satelita, Crnu Goru i republiku srpsku. (...) Unger nastavlja o Bosni i Daytonskom sporazumu: "Zamislite da Dayton ima dvije tipke; jedna služi za premotavanje naprijed te omogućuje da se ubrza put dva bosanska entiteta prema pravilima demokracije; druga, za premotavanje natrag, omogućuje da se Bosna obnovi otprilike po uzoru na stanje prije rata. Prvi je zadatak obeshrabrujuć, a drugi gotovo nemoguć. No ne posve: Dayton je možda licemjeran, ali je također i pragmatičan. On je beskompromisan samo po jednom pitanju: Bosna treba ostati jedinstvena zemlja. (...) Zapadnjaci u Bosni vjeruju da ljudi ne ubijaju jedni druge; političari su ti koji ubijaju. Promijenite političare i institucije koje oni nadziru, i promijenit ćete kulturu straha i netolerancije, koja Muslimanima, Hrvatima i Srbima onemogućuje zajednički život. 'Podjelu je stvorila moć elita da zadrži svoju moć', kaže Carlos Westendorp." Unger spominje Karadžićevu stranku, te ju naziva strojem za krijumčarenje i iznuđivanje. Zatim uspoređuje Karadžićevu SDS i HDZ u Bosni: "(...)SDS i HDZ također imaju problema s razlikovanjem Bosne od svojih matičnih država. HDZ ima akutniji oblik sljepila na granice; on od Mostara vodi zajednicu Herceg Bosne, koja zapadnoj Hercegovini dijeli hrvatske udžbenike i plaća mirovine. Bosanski Hrvati izabiru nekoliko zastupnika u zagrebačkom saboru te dominiraju nacionalističkim krilom hrvatskog HDZ-a. Odnosi između Srbije i republike srpske manje su bliski, no ipak je stvorena 'posebna usporedna veza' (koju Dayton dopušta), a njihova je vojska još uvijek doslovce zajednička. Muslimanska stranka demokratske akcije jedini je dio tria koji ima interesa u ujedinjenoj Bosni. Muslimani su najveća etnička skupina u Bosni, s 52% stanovništva. Oni zauzimaju manje od 40% teritorija Bosne, pa su tako glavne žrtve rata i imaju najviše interesa u potraživanju izgubljenog teritorija. No nijedna strana nije iznad sabotiranja Daytona, a ništa nije lakše, zbog Daytonskog etničkog veta. Srbi su najveća smetnja. (...)" Govoreći o povratku izbjeglica koji predviđa Dayton, Hunger raspravlja o pitanju istočne Slavonije i Krajine. :"Izbjeglicama iz tih područja nijedan dogovor ne jamči pravo povratka, no budući da mnogi od njih žive u kućama koje pripadaju bosanskim izbjeglicama, Hrvatska ih mora pustiti, želi li da se obećanje Daytona održi. Povratak izbjeglica i gonjenje ratnih zločinaca trebali su biti stupovi poslijeratne pravde; prvi će, barem, vjerojatno ostati napola izvršen. Mogu li Srbi, Hrvati i Muslimani živjeti zajedno u miru? Graditelji Daytona tvrde da mogu; zagovornici podjele kažu da su mržnje preduboko ukorijenjene. (...) Čak i pod najboljim uvjetima, manjine se osjećaju ranjivo. U istočnoj Slavoniji, gdje Zapad ima više utjecaja nego u Bosni, a mjesni moćnik, Hrvatska, relativno surađuje, mnogi su Srbi iselili iz područja prije isteka UN-ovog mandata 15. siječnja. Dakle, povijest se u Bosni i Hrvatskoj može premotati samo malo, i to bi ljudima moglo odgovarati. Muslimani, lišeni područja, bili bi barem djelomično umireni. Zaista, federacija bi dvaput promislila o napadanju republike srpske, ukoliko bi u njoj živjela muslimanska manjina. Povratak manjina sam po sebi postavlja sigurnosne probleme, no to je područje redarstva i sudova. A potreban je određen stupanj povratka kako bi odcjepljenje bilo kojeg entiteta bilo nezamislivo. Može li takva Bosna preživjeti? To velikim dijelom ovisi o njezinim susjedima, Hrvatskoj i Bosni." Pod podnaslovom 'Dvojica krivaca', autor uspoređuje Franju Tuđmana i Slobodana Miloševića: "Hrvatski Franjo Tuđman i srpski Slobodan Milošević imaju isto shvaćanje vlasti. Obojica vode nominalne demokracije, s oporbenim strankama i neovisnim novinama. No nema sumnje gdje leži stvarna moć u tim državama. Televizija, za mnoge ljude jedini izvor vijesti, oruđe je vladajućih klika. Poslovni uspjeh dobrim je dijelom pitanje isplaćivanja te klike. Sudovi, akademici, birokrati i vojni časnici podrazumijevaju da služe stranci, ne državi. Oporba je slaba; odmetnici viču u vjetar. U usporedbi s tim sličnostima, razlike na prvi pogled izgledaju površinske. Zagreb je uredni srednjoeuropski grad, gdje se rublje ne vješa u javnosti, a zapadnjačka je muzika pravilo u kafićima i restoranima. Beograd je grad kioska; muzika koja prevladava je srpski 'gradski folk'. Budući da Hrvatska očajnički želi pripadati Zapadu, nju se može gurati prema većoj otvorenosti i pluralizmu. Srbija je u najboljem slučaju ambivalentna. Zapad može prisiljavati Srbiju, i umiljavati joj se, kao što i čini, ali ne može ju zavesti. Promjena bi, kad dođe, mogla biti iznenadna i nasilna. Paradoksalno je, međutim, da je Hrvatska na određene načine veća prijetnja miru u području. Za razliku od Srbije, ona se još uvijek osjeća dovoljno borbenom da smišlja podjelu Bosne. Granica između Hrvatske i zapadne Hercegovine gotovo je nevidljiva. Srbija je, s druge strane, barem privremeno pomirena s granicama u Bosni. Oni koji imaju razloga bojati se beogradskog poretka, manjine su koje žive unutar njihovih granica; kosovski Albanci, Muslimani iz Sandžaka i Mađari iz Vojvodine. Razlika leži u nedavnoj povijesti. Za razliku od g. Miloševića, g. Tuđman je pobijedio u ratu, izgnavši Srbe i osiguravši Hrvatskoj prvu stvarnu neovisnost još od 12. stoljeća. To je postignuće opčinilo Hrvate, koji još uvijek vjeruju da sudjeluju u velikom nacionalnom pregnuću. G. Tuđman, koji je ovog ljeta po treći puta osvojio predsjednički mandat, uporabio je tu gotovo neupitnu odanost za izgradnju centralizirane države, umotavajući svoj monopol na moć u veliki patriotizam. Njegova stranka, HDZ, nadzire parlament; no stvarnu moć ima njegov unutrašnji krug, Vijeće nacionalne sigurnosti. G. Tuđmana su na površini održali njegovo nadziranje televizije te hrvatska dijaspora, koja zagovara HDZ te ima pravo na oko desetinu mjesta u Saboru. Ipak, Tuđmanovo bi razdoblje moglo biti pri kraju. Smatra se da je Predsjednik bolestan; zna se da je bolestan ministar obrane i čuvar plamena iredentističkog nacionalizma, Gojko Šušak. 'Mit' poretka polako se troši. Rascjepi unutar HDZ-a, koji je manje popularan od svog vođe, postaju vidljiviji. Stranka ima bar tri struje; pragmatičnu, nacionalističku u kojoj prevladavaju Hrvati iz Hercegovine, te kršćansko - demokratsku, koja leti amo - tamo između druge dvije. Razmirice između struja glavni su oblik političke raspre. U posljednje vrijeme prevladavaju pragmatisti, djelomično zahvaljujući inozemnoj potpori. Srpanjsko obećanje g. Tuđmana o povratku izbjeglica te predaja desetorice Hrvata optuženih za ratne zločine, dokaz su njihove premoći. No čvrstorukaši često pišu ono što piše sitnim slovima; Hrvatska odbija predati dokumente koji bi se mogli koristiti za suđenje hrvatskim ratnim zločinima, a malo se izbjeglica zaista vratilo. Podjele se mogu obuzdavati tako dugo dok je tu g. Tuđman. Kad on napusti scenu, HDZ bi se mogao raspasti. Ako postoji ikakva nada za promjenu prije odlaska g. Tuđmana, ona dolazi iz gospodarstva. Oporba čeka dan kad će ljudi početi primjećivati da su siromašniji nego bi trebali biti te da su oci nacije također i najbogatiji tajkuni. Kriza bi pomogla. Životni standardi sad su napuhani precijenjenom valutom, koja usisava više uvoza nego što si Hrvatska može priuštiti. Oporbene su stranke, međutim, u nepovoljnom položaju za iskorištavanje nedostataka poretka. U mahnitoj klimi rata i njegovim posljedicama, njihov je nezavidan zadatak bio napadati g. Tuđmana, junaka; to ih je iskustvo pokvarilo. Oni su plahi u suprotstavljanju nacionalističkim pretjerivanjima HDZ-a te spori u podupiranju demokratskih pokreta u nevladinim institucijama. Najviše vremena provode u međusobnim borbama. Opetovani pokušaji stvaranja koalicije stranaka centra nisu imali uspjeha. Zbrka u centru učinila je bivše komuniste, SDP, najvjerodostojnijom oporbenom strankom, iako je osvojila oskudnih 16,5% glasova u prošlogodišnjim izborima za gornji zastupnički dom. Promjena stranke neće značiti brzu promjenu sustava. Oporbene stranke se u mjesnim vladama koje nadziru nisu pokazale ništa liberalnijima od HDZ-a. Prve vlade poslije Tuđjmana vjerojatno će sadržavati dijelove HDZ-a i mnoge njihove loše navike. Dok stranačka politika ne naraste, prava će oporba dolaziti izvana: od inteligencije i istih inozemnih snaga koje pokušavaju srediti Bosnu. Skupina novinara iz elektronskih medija, zgroženi HDZ-ovom nadzorom nad radiom i televizijom, nedavno je stvorila novo tijelo, Forum 21, radi traženja promjene. Istraživači u akademskim institucijama, koje je g. Tuđman 1993. podržavio, mogli bi stvoriti sličnu skupinu, a postoje nade da će se pokret proširiti i na sudstvo. Hrvatska treba 'mlade kozmopolitanske intelektualce koji bi upravljali zemljom', kaže Zrinka Vrabec - Mojzeš, član upravnog odbora zagrebačkog neovisnog Radia 101. No inozemne snage imaju utjecaja. Zapadni veleposlanici jure Zagrebom te pušu u žeravicu demokracije; sakupljaju HDZ-ove pragmatičare, iskreću poluge poretka. Iako Hrvatska nije niti predmet Daytosnke mašinerije, niti financijskih sankcija protiv Srbije, u njoj djeluju sjenovite verzije i jednog i drugog. Do 15. siječnja, UN-ova je snaga upravljala istočnom Slavonijom. Prije povlačenja, UN je od Tuđmana izvukao obećanja o dobrom ponašanju u istočnoj Slavoniji i prema srpskoj manjini. Sad je 250 inozemnih promatrača za ljudska prava raspršeno po Hrvatskoj. Kad se vlada loše ponaša, krediti Svjetske banke presuše. Hrvatska nije članica PHARE, glavnog programa EU-e za područje. Režim gunđa o zapadnom pritisku te njeguje svoj ranjeni suverenitet; no Hrvatska barem zna da želi biti dio Zapada. (...)" 300214 MET jan 98