NZZ - BALISTIČKA NAVOĐENA ORUŽJA - 27. I.

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG Balističko navođeno oružje u trećem svijetu - opasnost za Europu? "Posljednjih godina sve više se po svijetu šire dalekometni oružani sustavi, osobito balističko navođeno oružje. Za Europu, a time i za Švicarsku, mogli bi iz toga dugoročno proizići novi rizici ili čak prijetnje. Pri tomu je ipak važno utvrditi da samo postojanje oružanih sustava sposobnih pogoditi ciljeve u Europi pa i Švicarskoj, načelno ne predstavlja prijetnju. Prijetnja uvijek ima dva aspekta: s jedne strane napadajnu namjeru a s druge strane sposobnost za to. Ovaj članak bavi se isključivo sposobnostima, znači vojnim sredstvima a ne namjerama da ih se i primijeni. U sigurnosnopolitičkoj raspravi već se neko vrijeme ukazuje na sve veće opasnosti koje proizlaze iz proliferacije oružja za masovno uništenje i njihovih dalekometnih nosača, osobito balističkog navođenog oružja. I savezno vijeće u svojem se Izvješću 90 bavilo ovom temom zbog švicarske sigurnosne politike. Zapravo je širenje balističkog navođenog oružja snažno povećano zadnjih 25 godina a čini se da ta tendencija i dalje traje. To je zapravo začudno ako se pomisli da balističko navođeno oružje za razliku od zrakoplova uglavnom mogu na ciljano područje donijeti relativno mali dodatni teret preko bitno manje udaljenosti. Unatoč tomu razne zemlje trećeg svijeta, koje već raspolažu modernim zrakoplovima, i dalje pokušavaju doći u posjed balističkog navođenog oružja. Razlog za to bi mogao biti u tomu što takvi sustavi za razliku od borbenih zrakoplova, danas imaju skoro zajamčenu prodornost. Dok protiv takvog oružja još uvijek nema prave obrane, zrakoplovni napadaji često propadaju zbog protivničke protuzračne obrane. Ponajprije su u trećem svijetu zračne oružane snage često zbog spremnosti za akciju i stanja obrazovanja u tako lošem stanju, da je napadaj na modernog protivnika unaprijed osuđen na propast. Budući da se kompleksnost zračnih napadaja povećava s udaljenošću djelovanja, balističko je navođeno oružje vrlo zanimljivo, ponajprije za napadaje s velike udaljenosti, osobito ako vode preko teritorija treće države. Nedostatak mogućnosti obrane imaocima takvog oružja daje sposobnost da i nadmoćnom zapadnom protivniku zadaju vojne udarce. Daljnje pojašnjenje za očitu privlačnost balističkog navođenog oružja leži u tomu što imaju manje zahtjeve za održavanje i primjenu nego borbeni zrakoplovi pa stoga oružane snage trećega svijeta mogu njima puno bolje vladati nego uobičajenim sredstvima zračnoga rata. Osim toga navođeno oružje ima prestižni značaj kojeg se ne smije podcijeniti. Bez obzira na činjenicu što njihova tehnologija često počiva na četrdesetim i pedesetim godinama, u zemljama trećega sijeta često predstavljaju tehnički napredak i modernost. Tako se može utvrditi da su zbog velike prodornosti, u kombinaciji s razmjerno malim zahtjevima održavanja i uporabe, te prestiža, mnoge države žele balističko navođeno oružje. Iako je balističko navođeno oružje već jako rašireno, do danas su samo pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a (Kina, Francuska, Velika Britanija, Rusija i SAD) u stanju dosegnuti Švicarsku takvim oružjem. Domet balističkog navođenog oružja, osim od tih pet država, pretežno iznosi manje od tisuću kilometara. U trećem svijetu jedino su Izrael i Saudijska Arabija sposobni s balističkim navođenim oružjem pogoditi ciljeve u Europi. Pri tomu je u prvom redu značajan Izrael čija ruka u smjeru Europe dosiže doduše samo do Grčke (Jericho II, domet oko 1500 km), ali za svoje balističko navođeno oružje ima nuklearne bojne glave. Saudijska Arabija koja je krajem osamdesetih godina od Kine nabavila nekoliko CSS-2 s dometom od 2500 km, tehnički može dosegnuti ciljeve do 100 km južno od Rima; Saudijci pak imaju samo konvencionalne bojne glave. Unutar dometa balističkog navođenog oružja s Bliskog i Srednjeg Istoka danas se nalazi samo jugoistočni rub Europe. Poput balističkog navođenog oružja i moderni zrakoplovi, primjerice američki Tomahawk, imaju veliki domet i izvrsnu prodornost. Dok se balističko navođeno oružje može relativno jednostavno otkriti, ali je zato borba s njim teža, kod modernih je letjelica upravo obrnuto. One su u stanju izbjeći protivnički radarski ustroj niskim letom i 'stealth' - svojstvima. Za njihovu sposobnost preživljavanja presudno je što ih je, kad su jedamput otkriveni, lako srušiti. U svezi s proliferacijom oružja za masovno uništenje i nosača, često se tvrdi da bi ubuduće ne samo balističko navođeno oružje nego ponajprije i jurišne letjelice mogle predstavljati značajnu prijetnju. Pri tome se ukazuje na to da se jurišne letjelice s jedne strane puno više šire a s druge ih je strane jednostavnije razviti i proizvesti nego balističko navođeno oružje. Pojam jurišne letjelice često se shvaća preširoko pa se pored protubrodskog navođenog oružja pod tim podrazumijevaju i sve vrste zrakoplova bez posade koji kao teret nose bojnu glavu. Većina tih zrakoplova na daljinsko upravljanje i navođeno oružje, osobito manje protubrodsko oružje, ipak su već zbog svojeg nosivog tereta i dometa neprikladni za izvođenje napadaja na veće udaljenosti. Veći sustavi pak nemaju ni 'stealth' - svojstva jednog Tomahawka niti njegovu sposobnost da u niskom letu koriste radarsku sjenu pa su stoga manje prodorni od borbenog zrakoplova. Mnoga oružja koja se obuhvaćaju tako nepreciznom definicijom, doista se mogu proizvesti relativno jednostavno i daleko proširiti, ali s jurišnim letjelicama novijeg naraštaja imaju malo zajedničkog. Jurišne letjelice koje bi zbog svojega dometa, nosivosti i prodornosti mogle predstavljati znatnu prijetnju, zasad imaju na raspolaganju jedino SAD i Rusija, a njihova se proliferacija zbog visokih tehničkih zahtjeva povezanih s njihovim razvitkom i proizvodnjom, uskoro teško može očekivati. Da bi se suprotstavili budućoj prijetnji od strane dalekometnih oružanih sustava, pod američkim su vodstvom 1987. države G-7 osnovale Missile Techologie Control Regime (MTCR). MTCR nije pravno obvezatan sporazum nego uzajamno usklađen dogovor o dobrovoljnom pridržavanju određenih izvoznih smjernica. Odluka da li se neki transfer tehnologije odnosno izvozni posao odobrava, ostaje suverena odluka pojedine države. Konkretno se u MTCR-u radi o tomu da se spriječi odnosno uspori proliferacija navođenog oružja dometa od najmanje 300 km i nosivosti minimalno 500 kg. Izvozne smjernice osim gotovih oružanih sutava obuhvaćaju i važne komponente i odgovarajuće tehnologije. Od početka se pri tomu imalo u vidu sve države s ambicijama nuklearnog oružja, što je očito i po ograničenju nosivosti na 500 kg. Ta težina se drži minimalnom za primitivnu atomsku bojnu glavu. MTCR-u su se u međuvremenu priključile najvažnije industrijske države, među ostalima i Švicarska. Potencijalni izvoznici navođenog oružja poput Kine ili Sjeverne Koreje nisu povezane u taj mehanizam nadzora izvoza. Kina je doduše bez oduševljenja izjavila da je spremna poštivati smjernice MTCR-a ali se čini da bi ih se samo uvjetno pridržavala. Unatoč očitim slabostima, MTCR može uknjižiti neke uspjehe i vjerojatno je mjerodavno pripomogao da se uspori proliferacija raketa. U trećem su svijetu odustali od raznih raketnih projekata a ostali, čini se, stagniraju. Tamo i dalje, uz iznimku Izraela i Indije (navođeno oružje Agni, predviđeni domet 2500 km) nikome na području razvitka raketa ne može uspjeti postići udaljenost djelovanja veću od 1000 kilometara. Razvitak kao i proizvodnja balističkog navođenog oružja (u što treba ubrojiti i jednostavno kopiranje postojećeg oružanog sustava iz pedesetih ili šezdesetih godina), daleko su zahtjevniji nego što se općenito pretpostavlja. Intenzivna inozemna potpora i bitno kršenje MTCR-a mogli bi ipak dovesti do toga da će zemlje trećeg svijeta koje već danas proizvode navođeno oružje s dometom od oko 500 km (primjerice Scud C) u roku od nekoliko godina biti sposobne proizvesti ono s radijusom djelovanja do 1000 ili 1500 km. Da će države poput Kine ili Rusije uz grubo nepoštivanje MTCR-ovih smjernica spremno dati drugima oružane sustave, teško je za očekivati ali ipak se ne može sasma isključiti. Za razliku od nabave borbenih zrakoplova koji za uvođenje, izobrazbu kao i izgradnju odgovarajuće logistike mogu zahtijevati više godina, kupnjom balističkog navođenog oružja vojna se ruka neke zemlje može tako reći od danas na sutra dramatično produljiti. Obrana balističkog navođenog oružja u letu ograničena je danas uglavnom na poznate američke oružane sustave Patriot kao i na slične sustave ruskog porijekla. Njima se mogu od navođenog oružja s dometom bitno manjim od 1000 km štititi samo ciljevi male površine a i to ne uspijeva uvijek. Danas još ne postoji uspješna obrana od balističkog navođenog oružja, osobito onog s dometom većim od 1000 km. (Iznimka je jedino obrambeni kompleks za Moskvu koji je ponajprije usmjeren protiv američkih ICBM a potječe još iz doba hladnoga rata. Budući da taj sustav obrane funkcionira samo na temelju nuklearnog naboja, njegova je vrijednost upitna). No to bi se u idućih deset godina moglo promijeniti. Osobito SAD poduzimaju velike napore kako bi zaštitile buduća ratna poprišta od napadaja balističkim navođenim oružjem ('Theater- Defense'). Različiti programi u koje su upletena sva tri dijela oružanih snaga, imaju dobre šanse da budu ostvareni. Općenito se teži vjerojatnosti intercepcije od oko 80 posto protiv balističkih letjelica s udaljenosti do 3000 kilometara. Po svojim se sposobnostima s američkim projektom može usporediti izraelski program Arrow s kojim židovska država treba biti po cijeloj površini zaštićena od napadaja iz arapskih zemalja kao i iz Irana. U Europi naprotiv unatoč raznim izjavama namjera, još ne postoje ozbiljni napori za razvitak raketnih obrambenih sustava. Ipak se može zamisliti, u slučaju odgovarajuće ugroze, da bi se ubuduće u Europi mogli primijeniti američki sustavi 'Theater-Defense'. No budući da i sposoban obrambeni sustav uvijek ima stanovitu propusnost, osobito ako je prezasićen masivnim napadajem, intenzivna zaštita nikada nije moguća. Stoga je i dalje od velikog značenja zastrašivanje. Argument da mnogi režimi u trećem svijetu uglavnom postupaju neracionalno i da stoga nisu podložni racionalnosti zastrašivanja, u većini slučajeva ne stoji. 'Granica bola' u pojedinim slučajevima može biti vrlo visoka i može se smatrati iracionalnom. To je ponajprije povezano s time što se mnoge diktature ne usmjeravaju na blagostanje svojeg stanovništva. Ali kad mjeru kojom se prijeti režim osjeti kao vitalnu ugrozu, mehanizam zastrašivanja ipak funkcionira. Dobar primjer za to je irački postupak protiv Izraela u Zaljevskom ratu 1991. Napadajima na Tel Aviv i Haifu iračko je vodstvo pokušalo izazvati vojnu reakciju Izraela. Nadali su se arapskoj solidarnosti koja je naposljetku trebala dovesti do raspada protuiračke koalicije. Zbog savezničke prevlasti u zraku i jake izraelske protuzračne obrane, balističko je navođeno oružje predstavljalo jedino moguće sredstvo za to. Čisto vojno, irački je postupak bio uspjeh. Nisu bili uspješni ni obrambeni sustavi Patriot niti izrazito skup lov saveznika na mobilne bacače navođenog oružja u iračkoj pustinji i nisu mogli spriječiti napadaje. Bez obzira na uspješnu provedbu akcije, Irak naposljetku ipak nije postigao svoj cilj da uvuče Izrael u rat. Izrael, koji je bio pod snažnim pritiskom Washingtona, nije se dao izazvati napadajima konvencionalno opremljenim navođenim oružjem. Cilj bi vrlo vjerojatno bio postignut uporabom kemijskog oružja. Tel Aviv je ipak dao naslutiti da bi u tom slučaju vrlo silovito reagirao; iako nije bilo eksplicitno spomenuto, Saddam Hussein je morao računati s nuklearnim udarom. Osim toga su SAD vjerojatno dale do znanja da će pod tim uvjetima cilj rata proširiti na režim i na osobu Saddama Husseina. U Bagdadu nisu htjeli dopustiti da do toga dođe; irački diktator, često obilježen kao iracionalan ili čak lud, očito se dao racionalno zastrašiti. I u ophođenju s diktatorima zemalja trećega svijeta zastrašivanje je dakle bez daljnjega djelotvorno sredstvo; protiv prijetnje oružjem za masovno uništenje moglo bi do daljnjega ostati jedino uspješno. Sve veće širenje balističkog navođenog oružja mora se točno pratiti. Jer iz toga bi mogla proizići jedina za sada zamisliva vojna prijetnja za Europu od strane zemalja trećega svijeta. Izgled da bismo i mi u Švicarskoj idućih godina mogli eventualno dospjeti u područje djelovanja takvoga oružja doduše je neugodno, ali se ne smije dramatizirati. Tako je odgovarajuće stanje tijekom hladnoga rata kad su stotine nuklearno opremljenog navođenog oružja stalno bile spremne i usmjerene na Europu, bilo bitno opasnije. Ta bi se prijetnja i zastrašivanjem mogla držati u šahu. Ako bi se u budućnosti dogodilo da Europa bude ugrožena kemijski, biološki ili čak nuklearno opremljenim balističkim navođenim oružjem iz neke države trećega svijeta, zastrašivanje će biti presudan instrument protiv takve prijetnje. Raketni obrambeni sustav mogao bi zbog svoje propusnosti imati tek drugorazredno značenje. Predodžba koja se povremeno javlja, da se u Švicarskoj mora izgraditi vlastita raketna obrambena sposobnost, nije u prvom redu iz toga razloga pogrješna. Obrambeni sustavi koje mala država autonomno može nabaviti i primijeniti a koji se spominju s tim u vezi (primjerice Patriot), iz tehničkih su razloga prikladni samo protiv balističkog navođenog oružja s dometom znatno ispod 1000 kilometara. Stoga su pred ugrozom iz država trećega svijeta u Švicarskoj beskorisni. Ako se na temelju buduće ne sasma isključene prijetnje želi ostvariti raketna obrana, to mora uslijediti općeeuropski i u suradnji s SAD-om"- piše Alexander Stucki. 290216 MET jan 98