NJEMAČKA - FR - 27. I. UVODNIK O SRBIJI

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 27. I. 1998. Srbija je uludo potrošila vrijeme "Strategija nije puki zbroj taktičkih manevara. S tom se spoznajom upravo suočava i Slobodan Milošević. Oportunizam je predsjednika krnje Jugoslavije održao na vlasti ali njegove deklarirane ciljeve vrijeme je odavno pregazilo. Velika Srbija? Najkasnije nakon poraza u bosanskom ratu ona se rastočila u san o kojem više ne sanjaju čak ni prognanici. Kosovo? Na Kosovu Polju dosada miroljubiva albanska manjina priprema se za oružani otpor srpskim gospodarima koji danas moraju strahovati za svoje svete manastire. Krnja Jugoslavija raspada se paralelno naznačenom odcjepljenju Crne Gore a ni sama Srbija nije više neosporena tvorevina - bez učinkovite vlade, tek puka sjena svog nekadašnjeg gospodarstva. Ukratko, Miloševićevo je vrijeme isteklo i stvarnost bi ga odavno pregazila da nije tragične slabosti njegovih protivnika i njegove vlastite taktičke spretnosti. No, sve dok 55-godišnji ostavinski upravitelj socijalizma, ratni poglavica i mirotvorac stoluje u Titovoj vili, drži u svojim rukama ključeve čitavog Balkana. Primjer Bosne: u Bosni je Milošević odobrio imenovanje Milorada Dodika premijerom Republike Srpske. Riječ je o čovjeku za kojeg dijalog i politički dogovor s predstavnicima Muslimana i Hrvata u Republici Srpskoj nisu tabu. Dakle, Beograd uskraćuje svoju potporu nacionalističkim ekstremistima na Palama, budeći nadu kod zapadnih diplomata da će ipak možda uspjeti preko svih grobova očuvati jedinstvo Bosne i Hercegovine. Bonn, Bruxelles i Washington žele sada brzo usmjeriti financijsku pomoć prema Republici Srpskoj kako bi naglasili da se suradnja zapadnog dijela isplati dok predstavnici etničkog apartheida na istoku gladuju. To je napredak za diplomaciju i istodobno stari Miloševićev trik. On je u Republici Srpskoj ponovo promijenio konja za trku. Njegov ugled na Zapadu raste a siva eminencija s Dedinja istodobno računa da će Milorad Dodik, kojeg je upregnuo u kola svojih interesa već 1995. g., prije poslušati mamuzu Beograda nego mrkvu Zapada. Primjer Crne Gore: nakon prijetećih upozorenja Washingtona Milošević je prihvatio službenu instalaciju reformatora Mile Đukanovića na dužnost novog predsjednika crnogorske države u sastavu federacije. Osim toga, ni Jugoslavenska narodna armija ni njegova vlastita policiija ne bi ga slijedile u građanski rat protiv njihovih crnogorskih kolega. Stoga Miloševiću kao predsjedniku jugoslavenske federacije preostaje samo nada da će frakcija njegovog izborima smijenjenog namjesnika Bulatovića pobijediti na predstojećim skupštinskim izborima te da njegov protivnik Đukanović neće srušiti federativnu razinu cjelovite države a time i posljednji temelj njegova autoriteta. Time je Slobodan Milošević izgubio moć koja bi mu omogućila da po vlastitim željama usmjerava zbivanja u Podgorici. Milošević raspolaže još samo sredstvima ometanja gospodarskog razvoja Crne Gore. Krize u Bosni i u Crnoj Gori mogu tako i dalje tinjati u Miloševićevu interesu ali vrijeme nije u tom kontekstu na njegovoj strani. Nazočnost zapadnih postrojbi gotovo isključuje mogućnost eskalacije oružanih sukoba u Republici Srpskoj a pod quasi- protektoratom povjerenika za Bosnu Hansa (sic! - op. prev.) Westendorpa Pale će ponovo postati planinsko seoce. Pod američkom diplomatskom zaštitom Milošević više ne može ni Crnu Goru prisiliti na povratak u prošlost. Milošević može u Crnoj Gori biti još samo smetnja ali ne više i razarač. Sasvim je drugačija situacija na Kosovu. U mitskoj kolijevci srpstva uludo potrošeno vrijeme pod Miloševićevom vlašću računa se u ljudskim životima, kao što svakodnevno pokazuju atentati 'Oslobodilačke vojske Kosova' i osvetničke akcije srpske policije. Naime, sve dok je Milošević na čelu, Srbija se neće demokratski otvoriti - a bez demokratskog otvaranja neće biti ni konstruktivnog dijaloga o statusu južne srpske pokrajine. Ponuda o povratku albanskih učenika u državne škole, koju bi Beograd po očekivanjima trebao uputiti ovog tjedna, običan je gubitak vremena jer se iza nje ne krije strategija, usmjerena na veći stupanj autonomije pokrajine s 90-postotnim albanskim stanovništvom, već ponovo taktika, usmjerena na očuvanje vlasti. Na tom rubu Europe trenutačno izrasta nova 'intifada' koja dolijeva ulje na vatreno albansko pitanje. Što je s preventivnom diplomacijom međunarodne zajednice? Diplomati i dalje putuju partneru Miloševiću bez kojeg ništa nije moguće ostvariti: ni trajan mir u Bosni, ni istinsku slobodu Crne Gore a posebno ne miroljubivo rješenje za Kosovo. Navedena dilema i dalje obilježava politiku Zapada prema Balkanu", zaključuje Rolf Paasch. 280147 MET jan 98