ZAGREB, 21. siječnja (Hina)- Što učiniti kad dvogodišnje dijete otežano diše ili hropti? Treba li davati tekućinu djetetu oboljelom od proljeva? Mora li se dijete koje boli uho odmah odvesti liječniku? Sudeći prema istraživanju koju
su UNICEF i Klinika za dječje bolesti u Zagrebu proveli u Hrvatskoj 1996. godine, veliki dio hrvatskih roditelja ne zna odgovore na ova pitanja, ne zna kako postupiti u sličnim situacijama ili, što je najgore, postupi potpuno pogrešno i time dovede u opasnost zdravlje, a ponekad i život djeteta.
ZAGREB, 21. siječnja (Hina)- Što učiniti kad dvogodišnje dijete
otežano diše ili hropti? Treba li davati tekućinu djetetu oboljelom
od proljeva? Mora li se dijete koje boli uho odmah odvesti
liječniku?
Sudeći prema istraživanju koju su UNICEF i Klinika za dječje
bolesti u Zagrebu proveli u Hrvatskoj 1996. godine, veliki dio
hrvatskih roditelja ne zna odgovore na ova pitanja, ne zna kako
postupiti u sličnim situacijama ili, što je najgore, postupi
potpuno pogrešno i time dovede u opasnost zdravlje, a ponekad i
život djeteta. #L#
Do nezadovoljavajućih rezultata liječnički istraživački tim došao
je ispitujući roditelje, uglavnom majke, 1937-ero djece mlađe od
pet godina. Od roditelja se tražilo da odgovore kako prepoznaju
znakove pojedinih bolesti i što bi poduzeli u slučaju da im dijete
oboli od infekcije dišnih puteva ili od proljeva. To su dvije
skupine bolesti koje djecu najviše pogađaju: oboljenja dišnih
organa čine 60 posto svih dijagnoza kod pedijatra, a odmah iza njih
su crijevne zarazne bolesti od kojih je najčešći proljev.
Svako dijete u Hrvatskoj prosječno oboli 5-6 puta godišnje od
infekcije dišnih puteva, s tim da djeca smještena u jaslicama i
vrtićima obolijevaju još i češće. Od toga 90 posto otpada na akutne
infekcije gornjih dišnih organa (grlo, sluznica nosa, dušnik) koje
su u većini slučajeva bezazlene.
Upravo su na tom ispitu roditelji pokazali najveće neznanje.
Točno polovica njih ne zna prepoznati kad je riječ o lakšem stanju,
a kad simptomi ukazuju na postojanje opasne bolesti.
Najčešći simptomi zbog kojih bi roditelji vodili dijete liječniku
je kašalj i povišena tjelesna temperatura koji sami po sebi uopće ne
moraju biti opasni ukoliko temperatura ne potraje nekoliko dana ili
se ne radi o dojenčetu mlađem od 2 mjeseca za koje vrijede nešto
stroža pravila.
S druge strane, 50 posto roditelja ne prepoznaje teško disanje kao
simptom opasne respiracijske bolesti. Posebno značajan simptom,
ubrzano disanje (kod djeteta koje miruje ili spava) znalo je
prepoznati svega 23 posto roditelja, dok je dvostruko više njih
isticalo hroptanje ili čujno disanje koji nisu poseban razlog za
uzbunu ako se ne pojavljuju zajedno s nekim od najalarmantnijih
znakova: promijenjenom bojom kože i usana, uvlačenjem jamice u
međurebrenom prostoru i ubrzanim disanjem. U kombinaciji s nekim od
ovih znakova kašalj i povišena temperatura mogu biti znak teške
bolesti pluća, no kad se pojave sami bolje ih je liječiti kod kuće
čajem od sljeza ili trputca, sredstvima za skidanje temperature i
davanjem puno tekućine.
Neočekivano visok postotak roditelja (68 posto) ispravno drži da
djetetu ne treba dati antibiotik za svaku temperaturu, kašalj i
začepljen nos, 90 posto ih nikako ne bi dali antibiotik bez
preporuke liječnika, no 9 posto ispitanih dali bi ga
samoinicijativno. Treba istaknuti da dišne infekcije često
uzrokuju virusi za koje danas nema lijeka pa davanje antibiotika ne
samo da ne koristi, već i šteti zdravlju.
Dijete koje boli uho obavezno treba odvesti liječniku što bi i
učinilo 76 posto roditelja, 18,2 posto njih liječilo bi bol u uhu
sami, od čega u najvećem broju slučajeva potpuno krivo i štetno -
kapanjem ulja u uho (57,5 posto). Oko 48 posto stavljalo bi kapljice
iz ljekarne što također nije preporučljivo bez savjetovanja s
liječnikom.
Pitanje je u ovom slučaju pružalo mogućnost davanja više odgovora,
no samo se 4,2 posto roditelja sjetilo najpoželjnije varijante:
davanja djetetu nekog analgetika da mu se umanji bol prije odlaska
liječniku.
Pojava dijarejalne bolesti, proljeva, kod djeteta ne mora biti
problem ako se ne dozvoli gubitak tekućine, što može biti jako
opasno. Da se djeci mora davati puno više tekućine zna 63 posto
roditelja, no zabrinjavajući je podatak da bi gotovo 40 posto
roditelja davalo manje ili uopće ne bi dalo tekućinu tijekom
proljeva. Ovako visok postotak predstavlja realnu opasnost za
život djeteta.
Uočljivo je i da 30 posto roditelja ne zna prepoznati nijedan od
klasičnih simptoma dehidracije kao što su suha koža i jezik,
pojačana žeđ, umor i iscrpljenost. Samo 2 posto ih prepoznaje ove
simptome, dok oko 70 posto navodi samo po jedan simptom. Vrlo mali
broj (4,6 posto) onih koji znaju da dijete treba dobivati više
tekućine koristi oralnu rehidracijsku sol koju liječnici obavezno
preporučuju, a kod nas se može kupiti u ljekarni bez recepta kao
Rehidromix i Nelit.
Suprotno liječničkim preporukama, roditelji djecu nepotrebno
izlažu višednevnim dijetama, a 30 posto majki koje doje djecu
prestaju ili smanjuju dojenje ne znajući da je majčino mlijeko
korisno i u ovom slučaju. Ispitanici (44 posto) ne znaju ni da kod
akutnih dijarejalnih bolesti djeci ne treba davati nikakve
lijekove, pogotovo ne antidijaroike.
Na osnovu dobivenih rezultata UNICEF je financirao i idejno
potpomogao program educiranja roditelja, ali i liječnika u
primarnoj zdravstvenoj zaštiti čije znanje o toj problematici,
kako se pokazalo, također nije na zavidnoj razini. Dosad je održano
nekoliko tečajeva, izrađeni su posebni priručnici za liječnike, a
za roditelje su tiskane brošure sa savjetima "Upale dišnih putova i
pluća" i "Postupak s djetetom oboljelim od proljeva", koje mogu
dobiti u svakoj ambulanti primarne zdravstvene zaštite.
(Hina) nt il
241237 MET jan 98