22. I. - FRANCUSKI LIBERATION O (NE)SURADNJI FRANCUSKE S HAAGOM

FRANCUSKA LIBERATION 22. I. 1998. Stalni međunarodni sud i francuska dvoličnost O odbijanju Francuske da u potpunosti surađuje s međunarodnim sudom u Haagu piše William Bourdon, odvjetnik i glavni tajnik Međunarodnog saveza za obranu ljudskih prava. U članku, između ostaloga, stoji: "Oba suda koja su ad hoc stvorena za Jugoslaviju i Ruandu uvelike je nametnula međunarodna javnost. Zgražanje su potaknule slike koje su emitirale sve svjetske televizije. Istodobno su i države koje su bile najviše upletene u sve to shvatile da je uspostavljanje tih dvaju sudova prikladno za maskiranje, ako ne i za zaboravljanje, njihove nemoći da spriječe ili prekinu dva genocida koja su se tamo dogodila. Prema tome, postojao je, a priori, konsenzus za stvaranje kaznenog suda, iako su mnoge države pri tome imale svoje primisli. Za razliku od ostalih država, Francuska sve do danas nije nastupala maskirana, budući da zastupa uvođenje restriktivnog statuta koji nikako nije u skladu s njezinom tradicijom. Posjet gđe. Louise Arbour (glavne tužiteljice međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju) prisilio je francusko ministarstvo obrane da posve skine masku i da kaže da nikada neće dopustiti francuskim časnicima da usmeno svjedoče pred sudom potvrđujući na taj način, kako izgleda, da je francuska vlada i dalje vjerna stavovima njihovih prethodnika. Do posjeta je došlo u iznimno važnom trenutku, budući da je premijer u dva tjedna nakon toga morao biti u ulozi sudca između stava ministra obrane i, prema tome, vojnog lobbyja, i, na drugoj strani, stava ministarstva pravosuđa i u nešto manjoj mjeri Quai d'Orsaya. Trogodišnji francuski otpor dio je jedne i stalne politike. Iako je Francuska bila jedna od država koje su prve omogućile stvaranje međunarodnog suda za područje bivše Jugoslavije, zapravo se manje prisjećamo prvih dvoličnosti, onih iz vremena stvaranja međunarodnog suda za Ruandu. Te neodlučnosti plod su dvoličnih odnosa francuske države i ruandskog predsjednika Ibrahima Habyarimane (čiji je zrakoplov srušen 1994., nakon čega je započeo genocid), a ti su se dvolični odnosi odrazili i u kosnijoj 'tirkiznoj' operaciji, jednoj od najdvoličnijih operacija. Istina,veliki francuski sudci, Jean-Claude Jorda i Jean-Pierre Getti obilježili su rad, a i dalje imaju važnu ulogu u djelovanju oba međunarodna suda. Međutim, svatko zna da je, i u Haagu i u New Yorku, Pariz bio iznimno škrt pri financiranju tog suda. Jednako tako, svi znaju i da je Francuska kasno svoj ustav uskladila sa statutima tih sudova. Richard Goldstone, prethodnik Louise Arbour, svoje je nezadovoljstvo izrazio bez okolišanja krajem 1995. Svima su poznata i otezanja francuskog pravosuđa kad je trebalo udovoljiti zahtjevima žrtava genocida u Ruandi, u kojima su tražili pokretanje istrage u Francuskoj kako bi se identificirali i uhitili ruandski krvnici koji su se sklonili u Francusku. Francuski je stav u suprotnosti sa stavovima ostalih europskih država. (...) Još ima vremena da Francuska izmijeni svoj stav, prije nego se u Rimu, u lipnju 1998., održi konferencija o potpisivanju međunarodnog sporazuma kojim će se osnovati stalni međunarodni kazneni sud. Naravno, bit će to dugotrajan postupak, ali je istina i da se tako kreće na put prema stvaranju kruga krjeposnih država. Jer, tu će konvenciju potpisati samo one države koje se toga suda ne moraju bojati. Kad je riječ o definiranju zločina, tu su svi jednoglasni, čak i ako su zakonitost i povjerenje oslabljeni, npr. krijumčarenjem droge koje je sastavni dio zločina koji se progone, kao što to traže neke države (Kolumbija će pokušati naplatiti svoje ratificiranje tog sporazuma). Teškoće će nastupiti kad bude nužno proučavanje članaka vezanih za modalitete djelovanja suda, status glavnog tužitelja i ostalih uvjeta prema kojima će države biti prisiljene predavati osumnjičene za zločine koji su se sklonili na njihovom ozemlju. Na tom polju, Francuska iznenađuje, budući da je ona jedina država koja je predložila nacrt statuta koji će, ako bude prihvaćen, dokrajčiti sud bez ikakve neovisnosti i čiji način djelovanja, a i rad samog glavnog tužitelja, bi se mogli naći pod nadzorom nekoliko država. Francuske se zabrinutosti vrlo lako mogu naslutiti iz članka koji je objavio Rocherau, Vrhovni vojni nadzornik i ravnatelj glavne uprave u časopisu "Defense Relations Internationales" br. 207. Dosta je čak i čitanje samo jednog odlomka. Nakon što podsjeća da djelovanje međunarodnog suda nije moguće bez međunarodnoga redarstva autor članka kaže: 'Tada bi se sud sigurno obratio Vijeću sigurnosti i zatražio od njega nužna sredstva za provedbu uhićenja i pravnih postupaka. Vijeće sigurnosti ne bi moglo ništa drugo nego zahtijevati od država koje daju svoje postrojbe da mu ih pruže za ostvarivanje tih pravnih postupaka, osobito za uhidbe osumnjičenih. Tako bi se pritisak usmjerio na one jedine koji osumnjičene mogu uhititi - na modre kacige. Takav bi razvoj događaja bio iznimno opasan, jer bi modre kacige postavio usred procesa čiji glavni cilj ne bi bio održavanje mira, nego intervencija čiji je cilj kažnjavanje, drugim riječima, čin stupanja na nečiju stranu. Postajući međunarodno redarstvo, modre kacige bi nailazile na sve moguće poteškoće, i ne bi ih smatrali nepristranima u sukobu dviju ili više zaraćenih strana. Njihov bi položaj tada bio neizdrživ. (...)" 230258 MET jan 98