DNEVNI PREGLED BR. 11 19. SIJEČNJA 1998.

BRITANSKI RADIO - BBC 18. I. 1998. Pregled tiska Naslovnim stranicama britanskih dnevnika dominiraju napisi o dvojici predsjednika - američkom, Billu Clintonu, i iračkom, Sadamu Huseinu. 'The Sunday Times' tvrdi da je Irak testirao kemijsko i biološko oružje na ratnim zatvorenicima i političkim disidentima. Pozivajući se na dokaze iz nekoliko izvora, među kojima su inspektor Ujedinjenih naroda, irački disident i izraelska obavještajna služba, list piše da su eksperimenti na ljudima započeti tijekom osamdesetih godina, za osmogodišnjeg rata između Iraka i Irana, a da su im prethodili testovi nad ovcama i devama. Navodeći primjere u kojima su ljudi bili izloženi djelovanju bojnih otrova i virusa, 'The Sunday Times' piše o eksperimentima nad ratnim zarobljenicima Irancima te Kurdima, političkim disidentima. O eksperimentima je znao samo Sadam Husein i uski krug najviših vladinih dužnosnika kao i irački znanstvenici od kojih su neki obrazovani na Zapadu, a dvojica navodno u Velikoj Britaniji, piše 'The Sunday Times'. 'The Observer' se bavi prijetnjom nove vojne intervencije Zapada nakon jučerašnje izjave Sadama Huseina da neće dopustiti nastavak rada UN-ovih inspektora za oružje ako se ne ukinu sankcije protiv Iraka. Sadam mora shvatiti da Britanija, Sjedinjene Američke Države i Francuska neće oklijevati u napadu, piše 'The Observer', pozivajući se na diplomatske izvore. List dodaje da se prema razvoju događaja čak može naslutiti datum početka novoga sukoba, odnosno da se nikakva akcija ne očekuje prije svršetka svetog mjeseca ramazana koji završava za dva tjedna. Iako se Sadam u jučerašnjem govoru prkosno postavio prema Zapadu, doznaje se da je on pokušao odgovornost za programe izrade atomskog, kemijskog i biološkog oružja prebaciti na svog zeta Huseina Kamila, koji je g. 1996. ubijen, i to po njegovu nalogu, piše 'The Observer'. U uredničkom komentaru istoga lista kaže se da eventualna vojna akcija Zapada u Iraku mora imati jasan cilj. Jedini razuman cilj, s obzirom na sve činjenice, jest uklanjanje Sadama. Za ostvarenje tog cilja potreban je rat jednakih razmjera kao što je to bila akcija saveznika - Pustinjska oluja. Za to je pak potrebno osigurati preduvjete i viziju o budućnosti regije u razdoblju nakon Sadama, stoji u uredničkom komentaru lista 'The Observer'. Svi listovi na naslovnim stranicama objavljuju fotografije Paule Jones, 31-godišnje Amerikanke koja je optužila predsjednika Billa Clintona za seksualno napastovanje. Ona naime tvrdi da ju je predsjednik Clinton prije sedam godina kada je bio guverner države Arkansas pozvao u svoju hotelsku sobu i tamo se, pozivajući je na seks, ispred nje obnažio. Predsjednik Clinton jučer je pred svojim odvjetnikom te Paulom Jones i njezinim pravnicima, svjedočio o događaju. 'The Independent' svoje izvješće počinje konstatacijom da je u trenutku kada je Sadam Husein obnovio svoje prijetnje američki predsjednik bio zaokupljen domaćim problemom, jednako zastrašujućim. List veći dio izvješća posvećuje dramatičnoj promjeni u izgledu Paule Jones koju su njezini pravnici predali u ruke jednom od vodećih holivudskih frizera i stilista. Sudac je svim stranama uključenima u spor zabranio davanje izjava o jučerašnjem saslušanju, piše 'The Independent', dodajući kako se u Washingtonu vjeruje da je američki Predsjednik izjavio kako se ne sjeća da se ikada susreo s Paulom Jones'. 'The Observer' pak navodi izjavu savjetnice Paule Jones u svjedočenju da predsjednik Clinton ipak dopusti mogućnost da su se njih dvoje već susreli te piše da je to bio prvi slučaj u kojemu je jedan američki predsjednik ispitivan pod prisegom kao optuženik u sudskom procesu. 'The Sunday Times' napominje da je svjedočenje predsjednika Clintona snimljeno na videovrpcu te da ima težinu iskaza danog u sudnici, kao i da će biti iskorišteno za suđenja koje je sazvano za svibanj. Procjenjujući motive iza odluke predsjednika Clintona da odbaci zahtjev Paule Jones za odštetom od dva milijuna dolara i javnom isprikom te da iziđe pred sud, 'The Sunday Times' tvrdi da je riječ o velikom riziku. Ishod sage o Pauli Jones mogao bi odlučiti hoće li Bill Clinton biti upamćen kao predsjednik koji je izbalansirao američki proračun ili jednostavno kao raskalašeni preljubnik. 'The Independent' i 'The Sunday Times' objavljuju opširne članke o Papinu posjetu Kubi koji će započeti u srijedu. 'The Independent' piše da se Kubanci nadaju da će posjet Svetog Oca pridonijeti vjerskim slobodama, potaknuti kritičare jednostranačkog sustava i ohrabriti otvaranje dijaloga, kako s disidentima tako i sa Sjedinjenim Američkim Državama. Fidel Castro u petak je ustvrdio da on ne očekuje nikakvu dobit od Papina posjeta, a jedini motiv kojega je kubanski čelnik mogao imati je prilika da Papin poziv na ukidanje američkog trgovinskog embarga dobije svjetski publicitet, piše 'The Independent'. List odbacuje kao pretjerane usporedbe s Poljskom, odnosno moguće uloge koju su Papa i Rimokatolička crkva imale u rušenju komunizma, navodeći da je na Kubi kršteno daleko manje od polovice stanovništva te da Castro izvrsno manipulira osjećajima većinskog crnog stanovništva, koji katolištvo povezuje s bogatom elitom koja je upravljala Kubom prije revolucije. Papin posjet okružen je i velikim medijskim cirkusom. CNN, koji će u Havanu poslati svoju zvijezdu Christiane Amanpour, požalio se da će s 85 ljudi teško izići na kraj s konkurencijom, piše 'The Independent', dodajući kako su televizijske kuće ABC, CBS i NBC odlučile uputiti ekipe od po dvjesto ljudi. 'The Sunday Times' piše da se Fidel Castro, umjetnik u vještini očuvanja vlasti kojega su obrazovali isusovci, uhvatio u koštac s velikim rizikom pozivajući Papu na Kubu. List piše da su Papini pozivi na slobodu u zemljama istočne Europe bili dovoljni da se mise na otvorenom pretvore u manifestacije neposluha vlastima te da Castro svjesno ulazi u taj rizik. Dopuštenje vjernicima da odu na misu je po njegovu mišljenju mala cijena za rastuće gospodarske veze s Europom, i humanitarne priloge koje nude katoličke organizacije, dovoljne da Kuba i dalje pliva. Fidel Castro koji je 1962. objavio da je Kuba ateistička država, proglasio je potkraj prošle godine Božić javnim blagdanom. No Papina izjava da će tijekom posjeta ne samo ojačati hrabre kubanske katolike već i napore njihovih sugrađana da ostvare ujedinjenu i pravedniju domovinu dovoljan je povod za Castrove noćne more. On se jedino može nadati da će njegov narod uljudno pljeskati Svetom Ocu, a zatim otići kućama. Inače mu se može dogoditi da ne dočeka sljedeći Božić, bio on službenim blagdanom ili ne, zaključuje 'The Sunday Times'. 17. I. 1998. Danas se britanski listovi slažu barem u jednoj stvari, a to je da je vijest koja se pojavila na naslovnim stranicama vodećih listova prava svinjarija. Riječ je dakako o igri riječi, odnosno o aluziji na vijest o tome da su dva prašćića odbila završiti na nečijem stolu pa su prije tjedan dana pobjegla iz jedne klaonice u grofoviji Wiltshire, sve od tada uspješno izbjegavajući policiju i novinare. No jučer je ipak ulovoljen i drugi praščić, a njegovo hvatanje zabilježeno je slikom ili riječju u gotovo svim britanskim listovima. Čak i list 'The Financial Times' donosi fotos na svojoj naslovnoj stranici. Vodeća vijest u listu 'The Independent' je kampanja koju - kako tvrdi list - pripremaju borci za očuvanje okoliša kako bi spriječili građevinska poduzeća u razaranju okoliša. List piše kako aktivisti vjeruju da je sazrijelo vrijeme da se naglasak prebaci s ometanja gradnje cesta, gdje su - kako vjeruju - odnijeli pobjede argumentima, na gradnju novih stambenih objekata. List piše kako će ih stanovnici malih mjesta kojima je stalo do toga da očuvaju svoj zeleni okoliš vjerojatno toplo dočekati. I 'The Times' se usredotočio na jednu društvenu temu, točnije na genetski inženjering. List donosi izvješće o tome da je nadzorno tijelo izdalo naredbu za pokretanje istrage o tehnikama dijagnosticiranja oštećenih embrija. List piše kako rečeno tijelo želi donošenje propisa kako bi se spriječilo klinike koje pružaju takve usluge da eksploatiraju roditelje i kako bi se uklonilo rizike da se te tehnike uporabi kako bi se stvorilo dizajniranu djecu. Čini se da je danas prepušteno 'The Guardianu' i 'The Financial Timesu' da istaknu velike međunarodne vijesti. Tako se 'The Financial Times' osvrće na napore Međunarodnog monetarnog fonda da spasi indonezijsko gospodarstvo, upozoravajući da najnovije mjere nisu obnovile povjerenje. 'The Guardian' se pak osvrće na odluku Britanije da pošalje u vode Perzijskog zaljeva nosač zrakoplova Invincible. List naglašava kako taj potez navješćuje spremnost britanske vlade da uporabi silu protiv Iraka ako predsjednik Sadam Husein nastavi ometati rad UN- ovih inspektora za oružje. Problemima s kojima su sučeljeni Srbi u Jugoslaviji i oni u Bosni danas se bavi samo 'The Guardian' koji u rubrici Tjedni pregled piše kako je protekli tjedan bio loš za jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića. U Crnoj Gori - kako piše list - mlađem partneru u ostatku Jugoslavije, mladi predsjednik sklon reformi Milo Đukanović i službeno je stupio na položaj čime je počela nova faza izazova Slobodanu Miloševiću. Milošević je doduše poslao svoga premijera na svečanost davanja prisege, što se tumači kao znak prihvaćanja izbornih rezultata. Ali samo jedan dan ranije policija se sukobila s pristašama pobijeđenog kandidata i Miloševićeva saveznika Momira Bulatovića. Na sjeveru se - nastavlja 'The Guardian' - očekuje nov priljev srpskih izbjeglica iz istočne Slavonije koja je ovoga tjedna vraćena pod hrvatsku upravu pošto su je na početku rata 1991. okupirale srpske snage. A na jugu pak, i dalje raste napetost na Kosovu, stoji među ostalim u tekstu u današnjem 'The Guardianu'. Isto glasilo u rubrici kratkih vijesti iz svijeta prenosi kraću bilješku agencije Associated Press iz Tuzle pod naslovom 'Srbi napali UN-ovu pratnju'. Iz rečene bilješke doznajemo da su jučer Srbi napali pripadnike policije Ujedinjenih naroda i međunarodne dužnosnike koji su pokušali ući u Srebrenicu. Bosanski Srbi pretukli su jednog policajca i oštetili vozilo UN-a, rekao je jedan glasnogovornik svjetske organizacije. Članovi misije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju i policijska pratnja bili su doputovali s bošnjačkim političarima radi prvoga sastanka lokalne skupštine izabrane u rujnu prošle godine. List podsjeća svoje čitateljstvo da su na rečenim, izborima većinu osigurali Muslimani, usuprot tome što su Srbi silom osvojili tu enklavu u srpnju 1995. godine, čitamo među ostalim u današnjem 'The Guardianu'. 16. I. 1998. Hrvatsko je Podunavlje vraćeno jučer u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Tim je povodom kako u najavljenom prilogu javlja Robert Tomljenović sinoć u Zagrebu održan svečani koncert i veličanstveni vatromet. "U povodu potpunog uključenja istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema u hrvatski ustavnopravni poredak i svršavanja misije UNTAS-a u HNK u Zagrebu u četvrtak navečer održan je svečani koncert. Uz predsjednika Tuđmana i najviše predstavnike sabora i vlade te crkvene velikodostojanstvenike na koncertu je bio i dotajnik UN-a i posebni izaslanik UN-a Bernard Miye, prijelazni upravitelj William Walker, bivši upravitelj i zamjenik međunarodnoga predstavnika za BiH Jacques Klein, kompletan diplomatski zbor kao i visoku dužnosnici UNTAS-a. U koncertu je uz mnoge uglednike iz hrvatskoga političkog i kulturnog života uživao i bivši talijanski predsjednik i doživotni senator Francesco Cossiga koji je prije točno šest godina bio prvi strani državnik koji je posjetio međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku. Na koncertu su inače izvedeni ulomci iz Nikole Šubića Zrinskog Ivana Zajca, Porina Vatroslava Lisinskog kao i djela Jakova Gotovca i Marka Tajčevića. Koktelom u foajeu HNK-a završena je svečanost u povodu potpune reintegracije hrvatskoga Podunavlja. U slavljeničkoj atmosferi predsjednik Tuđman je pri tom izjavio: Sad kad konačno imamo suverenost na cjelokupnom hrvatskom teritoriju, znači novo razdoblje u razvitku Hrvatske, možemo se posvetiti gospodarskom i kulturnom razvitku, razumije se i jačoj međunarodnoj suradnji. Bivši talijanski predsjednik Francesco Cossiga rekao je kao je dan potpune integracije hrvatskoga teritorija i početak novoga razdoblja hrvatske integracije u Europu. Nadam se, istaknuo je Cossiga da će Hrvatska što je prije moguće ući u Europsku zajednicu i euroatlantske organizacije. Svečanost u povodu potpunoga uključenja hrvatskoga Podunavlja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske i uspješnoga završetka mirovne misije UN-a završila je veličanstvenim vatrometom u Zagrebu, izvjestio je Robert Tomljenović. Pregled tiska Jučerašnji završetak misije UNTAS-a čime je i hrvatsko Podunavlje kojeg su pobunjeni Srbi zauzeli 1991. vraćeno u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske nije po sudu britanskoga tiska bio događaj koji bi zaslužio veliku pozornost. The Daily Telegraph i Financial Times ga ni ne spominju. The Guardian o njemu tiska noticu od desetak redaka, dok The Times o njemu piše u sklopu muka koje su jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića počele pritiskati sa svih strana. Jedino The Independent tom događaju posvećuje pola stranice u tekstu Andrewa Marshalla koji u naslovu kaže da se Vukovara treba sjećati zbog mrtvih ali i zbog živih koji ga moraju vratiti u život. Jedna od popularnih teorija u Britaniji, piše Andrew Marshall jest da je rat na Balkanu izazvala odluka Njemačke da se u prosincu 1989. godine založi za priznanje Hrvatske kod stanovnika Vukovara takvo tumačenje izaziva čuđenje. U trenutku kada su čelnici Europske unije u Maastrichtu odlučili priznati Hrvatsku oni, žitelji toga grada koji su u svojim podrumima preživjeli njegovu opsadu mogli su se uvjeriti da ga je srpsko topništvo sravnilo sa zemljom, da bi ubrzo potom i preostale kuće na razne načine bile porušene a nekih dvije stotine ljudi odvedeno iz bolnice i ubijeno. No bilo je i kuća koje su u tom čišćenju ostale netaknute. Riječ je o onima koje su pripadale Srbima što samo pokazuje kako je sustavno provođeno dijeljenje ljudi, piše The Independent. Za vijest koja je jučer stigla iz tog grada moglo bi se, čitamo u The Independentu reći da je dobra. Istočna je Slavonija za razliku od zapadne i krajine nakon dvogodišnje uprave UN-a mirnim putem vraćena pod hrvatski nadzor. Nema više ruskih vojnika iza grudobrana, na cestama se ponovno vide hrvatske registarske oznake na automobilima. Tu su hrvatske vlasti a tu je i hrvatski novac. No tu je i nekih 75 do 80 tisuća Hrvata koji čekaju da se vrate kućama i otprilike isti broj Srba koji čekaju da vide što će se dogoditi. Bit će tu osveta, mržnje i sravnjivanja računa, piše Andrew Marshall i dodaje kako povratak istočne Slavonije za Hrvatsku ima izuzetno simbolično značenje jer je sada sav hrvatski teritorij pod hrvatskom vlasti. Zapad kaže da će budno pratiti što će se tamo događati pa je tako, piše The Independent američki predsjednik Clinton izjavio: Mi od Hrvatske očekujemo da ispuni svoje obveze glede jamstva jednakih prava i pune zaštite svih svojih građana. Ako Zapad doista ne želi zaboraviti Vukovar, čitamo dalje tada na raspolaganju ima više načina da na Hrvatsku vrši pritisak, ali Europa se Vukovara može sjećati i na druge načine. Grad je, piše Andrew Marshall u ruševinama i za njegovu obnovu potrebno je nekih 2,5 milijarda dolara. Hrvatska bi dala jednu a ostalo bi željela dobiti od međunarodne zajednice. Nije to veliki novac za grad, stoji na kraju članka u The Independentu uništen dok je Europa stajala po strani. The Times pak o povratku hrvatskoga Podunavlja u hrvatski ustavnopravni poredak piše u okviru članka posvećenoga problemima s kojima se u svojem okruženju susreće jugoslavenski predsjednik Milošević. Novinar tog lista Tom Walker kaže kako se Srbija priprema prihvatiti prijam vala izbjeglica, budući da bi zbog nepredvidivoga ponašanja Zagreba mnogi od stotinu tisuća Srba iz tog područja mogli iz Hrvatske preko Dunava pobjeći u Srbiju. Sada kad istočna Slavonija nije više u rukama Slobodana Miloševića,piše dalje The Times sudbina tamošnjih Srba ovisit će o tome kolikom će pritisku Washington izložiti Zagreb kako bi se poštivala ljudska prava. No za gospodina Miloševića velikoga zagovornika Velike Srbije čije su snage Vukovar sravnile sa zemljom i to područje očistile od Hrvata jučerašnja predaja hrvatskoga Podunavlja hrvatskim vlastima mora da je bila gorka pilula, kaže Tom Walker u The Timesu i dodaje kako u stanju u kojem u tom području ostaje tek 180 međunarodnih promatrača mnogi Srbi tamo nisu spremni ostati. Izvori UN-a u Beogradu kažu, piše The Times da i do stotinu srpskih obitelji dnevno napušta to područje te da su sela uz bivšu bojišnu cretu posve prazna. GLAS AMERIKE -VOA 16. I. 1998. Obnova ratom uništenog gospodarstva hrvatskog Podunavlja u velikoj će mjeri odrediti i političku situaciju u toj regiji. Hrvatska vlada nedavno je priopćila da je na obnovu Podunavlja do sada potrošila više od milijardu i pol dolara. William Walker, čelnik danas već bivše Prijelazne uprave, izjavio je da je međunarodna zajednica podmirila tek tri posto troškova gospodarske rekonstrukcije. U Sjedinjenim Drzavama odluke o gospodarskoj i financijskoj pomoći stranim zemljama donosi Kongres, često na prijedlog Bijele kuće. Vlada predsjednika Clintona svjesna je ključne uloge koju u regiji ima Republika Hrvatska. Koliku američku pomoć - nakon uspješno obavljene mirne reintegracije Podunavlja - može očekivati Republika Hrvatska? Upitao je to kongresmena Dennisa Kucinicha, člana Zastupničkog doma američkog Kongresa novinar Bojan Klima. = Sjedinjene su Države ponosne što s Hrvatskom imaju dobre odnose. Zbog čvrstog partnerstva s Hrvatskom, Sjedinjene su Države uspjele okončati rat i pokrenuti mirovni proces. Vlada predsjednika Clintona svjesna je ključne uloge koju u regiji ima Republika Hrvatska. No, američko-hrvatsko partnerstvo mora se i dalje razvijati. Naša vlada očekuje da će Hrvatska i u budućnosti biti od pomoći, pogotovo u primjeni mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu. Zbog toga, američka vlada često ekonomsku pomoć uvjetuje suradnjom Republike Hrvatske u rješavanju niza pitanja. Ako Republika Hrvatska nastavi s ispunjenjem svojih obaveza iz Daytonskog sporazuma, možete biti sigurni da će američka gospodarska i financijska pomoć češće stizati. Kongresmen Kucinich, jedan od trojice američkih kongresmena hrvatskog podrijetla, svjestan je da će bez strane gospodarske pomoći obnova Hrvatske teško napredovati. = Čvrsto sam uvjeren da će Republika Hrvatska tu pomoć, svojim djelima i zaslužiti. Medutim, za sve treba vremena, treba ići korak po korak. Jedan je važan korak već poduzet - na to ukazuje i uspješan završetak misije Ujedinjenih naroda u Podunavlju. Pred nama je povratak izbjeglica. Treba konačno omogućiti povratak svim prognanicima koji se žele vratiti kućama u Podunavlje. Ali, pravo povratka kući mora se zajamčiti i ljudima iz krajine, jer i oni su takoder žitelji Hrvatske. SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 16. I. 1998. Etnička smutnja vraćena Hrvatskoj Chris Hedges piše iz Vukovara o povratku istočne Slavonije pod hrvatsku vlast te o ubojstvu Srbina Emila Dragičevića (78). Novinar piše kako je osumnjičenik za to ubojstvo, Hrvat Martin Čerda (61), u prosincu bio uhićen u svezi ubojstva jednog drugog Srbina ručnom granatom: "Neobjašnjivo i usprkos protestima dužnosnika UN-a, Čerdu su hrvatske vlasti oslobodile dan nakon prvog napada. Zatim je opet uhićen kad je pronađen kako puca na nepokretno tijelo g. Dragičevića. 'Sad je to na hrvatskim vlastima', izjavio je srpski vođa Miloš Vojnović. 'Ukoliko će oni sjediti dok se etničke Srbe ubija i uznemirava, svi će otići. Zagreb je obećao da neće tjerati Srbe iz njihovih domova, da će spriječiti napade na nas te da će pustiti one koji imaju kuće u drugim dijelovima Hrvatske da se vrate kućama. Test počinje danas. Ja sam zabrinut.' Srpska enklava u istočnoj Slavoniji bila je poprište nekih od najdivljih borbi hrvatskog rata za odcjepljenje od Jugoslavije. Jugoslavenska je vojska 1991. do ruševina granatirala Vukovar. Danas su čitavi dijelovi grada stravično tihi. Zidovi nose tragove metaka i granata, a rubni dio grada nalikuje mjesečevom krajobrazu, s kraterima punim ustajale vode. Prije nego što su preuzeli nadzor nad enklavom, Srbi su ubili nekih 10.000 Hrvata, od kojih su stotine bile nenaoružane, a prognali su daljnjih 80.000 ljudi. Povratak istočne Slavonije pod hrvatski nadzor šest je godina bio poklik nacionalističke vlade pod vodstvom predsjednika Franje Tuđmana. Zagreb je u jesen 1995. razmatrao preuzimanje istočne Slavonije silom, ali je prihvatio dogovor u kojem je posredovao Peter W. Galbraith, tadašnji američki veleposlanik. Taj dogovor je predviđao postupnu reintegraciju u tijeku dvije godine UN-ovog upravljanja. Istočna Slavonija, koja sadrži neke od najbogatijih dobara u zemlji, uključujući i naftonosna polja, privukla je 60.000 Srba prognanih iz druge dvije enklave koje je Hrvatska vojska preuzela 1995. Tim Srbima nije, međutim, dopušteno da se vrate u svoje prvotne domove u Hrvatskoj. Većina njih stanuje u domovima Hrvata čiji se povratak očekuje. Ostoja Bunčić (60) i njegova žena stajali su bespomoćno ispred malene gradske vijećnice u Iloku. 'Naš je zahtjev za povratak riješen', izjavio je on, raširivši četiri papira, 'No naše je selo spaljeno kad su ga preuzeli Hrvati. Dobili smo dozvolu da se vratimo u kuću koja ne postoji. Uplašeni smo. Vlasnik kuće u kojoj boravimo vraća se. Nemamo kuda otići.' Srbi koji žive u vlastitim domovima također brinu da će Zagreb na njih vršiti pritisak da odu. Danas je Marija Klajić (48) zatvorila restoran čija je vlasnica od 1986. U prozoru su izložene čestitke za novu godinu. 'Zatražili smo dozvolu za rad od Hrvata, no zahtjev nam je odbijen', izjavila je gđa Klajić, Srpkinja. 'To je jedini način na koji se možemo uzdržavati. Ukoliko se ti incidenti nastave, zajedno s tom vrstom gospodarskog pritiska, Srbi će se postupno početi pakirati i odlaziti.' Dužnosnici UN-a procjenjuju da je u posljednjih nekoliko tjedana otišlo 10.000 do 120.000 Srba. 'Dihotomija nije toliki problem među etničkim skupinama', izajvio je g. Galbraith, koji je prisustvovao današnjoj ceremoniji prijenosa vlasti, 'već između urbanog i ruralnog stanovništva. Manje je vjerojatno da će se Hrvati iz urbanih područja vratiti u područje. Ovdje nema poslova; stanovi su uništeni, a ti su si Hrvati stvorili novi život. Vratit će se seljaci koji su posljednjih šest godina proživjeli u bijednim uvjetima u zapuštenim hotelima na obali. Njihova su dobra često netaknuta, a na njima žive Srbi iz drugih dijelova Hrvatske. To će biti najmučniji problem.' Mnogi Hrvati koji su se danas vratili činili su se previše uzbuđeni da bi razmišljali o takvim zamršenostima. 'Prije povratka u Vukovar uzela sam lijekove za smirenje', izjavila je Ljubica Kubalek (53) dok je stajala ispred gradskog središta. 'Tri sam mjeseca provela u podrumu one kuće prekoputa. Još uvijek čujem granate. 'Ono što je preostalo od Vukovara jučer je predano Hrvatskoj", završava novinar. THE WASHINGTON POST 16. I. 1998. UN vraća istočnu Slavoniju Hrvatskoj Novinarka Christine Spolar piše o završetku UN-ovog zadatka u istočnoj Slavoniji te o prijelazu područja pod hrvatsku vlast: "(...)Dužnosnici UN-a upozorili su da je potrebno 'mudro vodstvo' da bi se postigla prava pomirba između Hrvata i Srba. Postignut je značajan napredak, no 'konačne namjere (hrvatske) vlade još su utemeljene na riječima, ne djelima', izjavio je visoki UN-ov upravitelj, američki diplomat William G. Walker za ceremonije kojom se obilježila službena reunifikacija istočne Slavonije, ratom razorenog dijela Hrvatske istočno od Zagreba, i ostatka države. Walker je upozorio na nesigurne planove za povratak desetka tisuća srpskih i hrvatskih izbjeglica te obnovu domova kao dio 'nedovršenih poslova' s kojima se Hrvatska suočava. UN je učinio svoj dio, izjavio je Walker, pa je sad na Hrvatskoj 'i ljudima iz područja da nastave obnavljanje područja i normalne živote.' Walkerove primjedbe podcrtao je specijalni izaslanik Robert Gelbard koji je ovog tjedna posjetio Crnu Goru, Bosnu, Hrvatsku i Srbiju. Gelbard je rekao da Clintonova vlada očekuje da će Hrvatska 'ispuniti svoju dužnost i svim hrvatskim građanima jamčiti jednak tretman i punu zaštitu njihovih prava.' (...) Današnja je ceremonija u predgrađu Vukovara bila ometena izviješćem da je u srijedu navečer u obližnjem selu Grabovcu ubijen stariji Srbin. Emila Dragičevića, 76-godišnjeg izbjeglicu, ubio je u njegovu dvorištu hrvatski susjed koji se nedavno vratio svojoj kući. Susjedi su izjavili da je hrvatska policija uhitila čovjeka. Nakon današnjih razgovora s članovima obitelji ubijenog i svjedocima, nije bilo jasno je li ubojstvo bilo etnički motivirano. No srpski seljaci - izbjeglice koje žive u domovima koje su Hrvati za vrijeme rata napustili - izjavili su da je to povećalo njihovu zabrinutost za budućnost. 'Nakon toga što se dogodilo prošle večeri, ne osjećam se sigurnim u Hrvatskoj', izjavio je Slobodan Dragičević, sin ubijenog. Ovo područje, a posebice ovaj grad, bio je prije rata dom Srbima, Hrvatima, Mađarima i drugim etničkim skupinama. Tjedni koji su prethodili prijelazu vlasti bili su razmjerno tihi, s izvješćima o sporadičnim incidentima uznemiravanja između Srba i Hrvata. Međunarodni su promatrači ukazali na to je sigurnost zasad dostatna." THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 17. - 18. I. 1998. Aktivna uloga Francuske u genocidu u Ruandi 1994. William Pfaff piše: "Glasine su bile točne. Razorna serija članaka koje je u pariškom Le Figarou upravo objavio stručnjak za Afriku Patrick de Saint - Exupery dokazima potkrepljuje francusku upletenost u genocid počinjen u Ruandi 1994. Le Figaro navodi riječi djelatnika za pomoć, dužnosnika i vojnika, zajedno s dokazima koje je dobio od UN-a u Ruandi te iz opsežne belgijske istrage čiji su rezultati objavljeni prošlog mjeseca. Novine kažu da su francuske snage imale aktivnu, no tajnu ulogu u otporu infiltraciji pobunjeničkih Tutsa u Ruandu 1992. pa nadalje, operirajući na prvoj crti bojišnice. Oni su bili nazočni za genocida 1994. te nisu intervenirali. Pomogli su tvorcima genocida da pobjegnu. Invazija Tutsa u Ruandu započela je 1990. Pokrenuta je iz Ugande, a poduprla ju je ugandska vlada. Bio je to pokušaj te etničke manjine (nekih 10% stanovništva Ruande) da ponovno osvoji zemlju kojom je vladala dobrim dijelom posljednja dva stoljeća. Većina vođa Tutsa bila je prognana tijekom šezdesetih i sedamesetih. Brojčana prevlast Huta u Ruandi te pretpostavljen demokratski legitimitet razlog su zbog kojih je Francuska poduprla Hute. No Francuska je također bila motivirana uvjerenjem predsjednika Francoisea Mitterranda da je invazija Tutsa predstavljala dio američkih pokušaja da stanu na kraj francuskom utjecaju u Africi. (...) Ubojstva civilnih Tutsa započela su početkom 1992. Belgijska obavještajna služba izvijestila je o postojanju tajnog naloga hutuiske vlade da se 'istrijebe Tutsi iz Ruande... kako bi se riješio etnički problem te slomila (umjerena) hutuiska politička oporba.' Zapadni veleposlanici zajednički su protestirali protiv ruandske vlade 1992. zbog ubojstava. Francuski je veleposlanik odbio u tom sudjelovati, govoreći da su izviješća o masovnim ubojstvima 'tek glasine'. Otprilike u isto vrijeme, vođa Tutsija smješten u Ugandi posjetio je Pariz te mu je u ministarstvu vanjskih poslova rečeno da će, ne prestane li invazija, 'vaša braća i obitelji ... biti masakrirani.' U veljači 1993., međunarodno je vijeće osudilo genocid u Ruandi. Predsjednik Mitterrand navodno je sljedećeg ljeta u razgovoru sa suradnikom primjetio: 'U državama poput te, genocid nije naročito važan.' Pravi je genocid počeo 6. travnja 1994. Do srpnja su Hutui, koje je u toj zastrašujućoj kampanji ohrabrila njihova vlada, ubili više od milijun svojih tutskih sugrađana. Francuska suradnja s hutuanskim vlastima nastavila se barem još mjesec dana. Još 18. srpnja iz Zaira je stigla pošiljka oružja, mnogo poslije što je UN postavio embargo na sve isporuke oružja. Francuska je vojnu intervenciju poduzela krajem lipnja. Intervencija je najavljena kao humanitarna misija, ali je zapravo pokrivala povlačenje hutuanskih vojnika, gerile i dužnosnika odgovornih za masakre (uključujući i one odgovorne za fanatičnu etničku propagandu koja je potakla genocid) u Zair. Za politiku podupiranja tvoraca genocida odgovoran je g. Mitterranda, koji je pod francuskim ustavom bio glavni autoritet u vanjskoj politici. Konzervativne i socijalističke vlade, uključujući i socijalističku vladu koja je sad na vlasti, to su prikrile. (...) Ovaj je tjedan Francuska slavila stogodišnjicu glasovitog članka Emilea Zole 'J'accuse', u kojem on osuđuje veliku nepravdu učinjenu kapetanu Alfredu Dreyfusu, židovskom časniku pogrešno optuženom za špijunažu i osuđenom na doživotni zatvor. Zola je zbog tog članka završio u progonstvu, no Dreyfusov obraz je kasnije osvjetlan. G. de Saint - Exupery piše da danas u francuskoj vojsci ima mnogo gorčine zbog uloge koju joj je naloženo da igra u genocidu u Ruandi. On navodi unutrašnji vojni dokument koji govori o vojnicima koji su 'prolupali, ne zbog leševa i nasilja i toga što bi ih proganjale žrtve ... već zbog osjećaja krivice. 'Nije bilo otvorene polemike, zahvaljujući vojnoj disciplini i esprit de corps, kao i ukorijenjenom cinizmu o političarima. Vojnici su u javnosti bili tihi, iako članci u Le Figarou jasno govore o privatnim povjeravanjima. Francuske su vlade i prije ostavljale vojsku na cjedilu, s užasnom odgovornošću za zločine koje su počinile političke vođe. Ipak, vojska treba prepoznati ironiju u koincidenciji sa suđenjem Paponu i velikim Zolinim krikom za pravdom." ARMED FORCES JOURNAL INTERNATIONAL PROSINCA 1997. Pod pritiskom "U listopadu je došlo do jedinstvene prekretnice u povijesti američke nacionalne sigurnosti; najviši dužnosnik obavještajnog društva po prvi je puta podigao veo tajne koji je 50 godina obavijao njegov proračun. Iznos u visini od 26,6 milijardi dolara za 1997. malo je koga u Washingtonu, ako uopće ikoga, začudio", piše Jason Sherman. "Godinama je proračun za obavještajce naširoko smatran jednom od najgore čuvanih tajni u gradu. Pretpostavljalo se (ispravno, kao što sad vidimo) da on iznosi otprilike 10% godišnje potrošnje na obranu. Usprkos blaziranoj reakciji na sad javno poznat broj, njegovo otkrivanje označava značajan pomak, ne toliko zbog dolarskog iznosa koji je objavljen, već zbog tog što bi mogla uslijediti daljnja otkrića. Kritici uporne tajnovitosti američkih obavještajaca vjeruju da će to novo otkriće omogućiti pokretanje javne debate o potrošnji na obavještajne službe te usporedbu s drugim prioritetima nacionalne potrošnje. Branitelji sadašnje politike tajnovitosti smatraju da bi ti novi događaji mogli voditi daljnjim otkrivanjima koja bi mogla štetiti američkoj nacionalnoj sigurnosti. Nakon savjetovanja s predsjednikom Clintonom, upravitelj CIE George Tenent 15. je listopada objavio nacionalni proračun za špijune. On je to učinio suočen s tužbom javne udruge, Saveza američkih znanstvenika, uložene na temelju Zakona o slobodi informacija. Ono što je Tenent otkrio bio je broj zakopan u proračunu ministarstva obrane te alociran u 13 agencija koje čine nacionalno obavještajno društvo. Iako to nije bilo ništa od prijelomne važnosti, nepažljiva su prošla otkrivanja omogućila analitičarima da procjene dijelove proračuna. Tenent je simbolično povukao crtu u pijesku i ustvrdio da nijedna daljnja informacija što se tiče proračuna za obavještajne službe - posebice što se tiče pojedinačnih agencija ili programa - nije na vidiku. 'Osim tog broja, neće biti drugih otkrivanja trenutačno povjerljivih informacija o proračunu, budući da bi to moglo naškoditi nacionalnoj sigurnosti.' No do prošlog tjedna to je bilo i objašnjenje i logički temelj za neobjavljivanje broja koji je sad poznat javnosti. To je razlog zbog kojeg mnogi u obavještajnom društvu prošlomjesečno otkrivanje smatraju korakom u zloslutnom smjeru. 'Sad kad je ta prepreka svladana, predviđam da će biti daljnjih pritisaka da bi se dobilo još pojedinosti o proračunu za obavještajne službe', izjavio je bivši upravitelj Obrambene obavještajne službe i umirovljeni general pukovnik zračnih snaga James Clapper. 'Naravno, sama brojka ne otkriva mnogo. No kako se razmirica nastavlja te na vidjelo izbija sve više pojedinosti, mislim da postoji rizik od otkrivanja mogućnosti, izvora i metoda.' On vjeruje da bi opravdanja za tajnost pojedinosti proračuna sad mogao biti na skliskom terenu. 'Jednom kad je došlo do ovakvog slučaja, mislim da će biti sve više pritisaka za otkrivanje daljnjih pojedinosti, a obavještajnom će društvu biti znatno teže da se odupre pritisku. Kad se dolazi do točke kad to počinje koristiti mogućim neprijateljima?' Pritisaka za daljnjim otkrivanjima zasigurno će biti. Steven Aftergood planira voditi optužbu. On je upravitelj projekta Saveza američkih znanstvenika za vladinu tajnovitost te je uložio tužbu protiv CIE da bi ju prisilio na objavljivanje proračuna. Također planira tražiti objavljivanje daljnjih informacija. 'Slijedeća je stvar dobiti broj za fiskalnu godinu 1998.', izjavio je on za Armed Forces Journal International. Osim toga, tražit će se i objavljivanje ukupne količine koju Predsjednik traži za obavještajni proračun, iznosi za svaku obavještajnu agenciju, kao i mnogi pojedini obavještajni programi, izjavio je on. Time je Aftergood preuzeo težak zadatak: reformu nacionalnog proračuna za obavještajne službe. 'Mislim da model (za obavještajno društvo) mora biti uglavnom isti onom kojeg je prihvatilo ministarstvo obrane', izjavio je Aftergood. 'Mi u ministarstvu obrane znamo totalni proračun, znamo proračun za svaku pojedinu službu i za većinu programa, dok u isto vrijeme postoje stotine pojedinačnih programa čiji proračun i cilj mi ne znamo. Oni se drže u tajnosti, i to prilično učinkovito. Ti programi rijetko, ako ikad, procure u javnost. Mislim da bi isti pristup trebalo prihvatiti i obavještajno društvo. Možda je veći dio obavještajnih programa osjetljiv te mora biti tajan. No mora se procijeniti što treba, a što ne treba biti povjerljivo. Ako želimo oljuštiti luk sloj po sloj, za to je potrebno zaista dosta vremena.' Sad je prošlo više od 20 godina otkad je senatsko vijeće, određeno da ispita ulogu CIE u pokušajima atentata i domaće špijunaže, sugeriralo otkrivanje ukupne brojke potrošnje za obavještajne službe te razmatranje otkrivanja preciznijih brojki. Budući da proračun više nije tajna, zakonodavci mogu slobodno debatirati o njemu te vagati koristi od utroška za obavještajne programe u usporedbi s drugim prioritetima. Ipak, javna diskusija Kongresa nije na vidiku u skoro vrijeme, a oba su doma ove godine glasala protiv otkrivanja obavještajnog proračuna. No pravno navlačenje o objavljivanju tog dijela proračuna nije za one slaba srca. To se događa 30 godina. A, sudeći po Aftergoodu, moglo bi se nastaviti još 30 godina: 'Objavljivanje nije dovoljno za debatu za koju mislim da je potrebna. Naš je cilj krenuti prema sustavu klasifikacije utemeljenom na prijetnji, u kojem samo informacija koja prijeti nacionalnoj sigurnosti postaje povjerljiva, i ništa drugo.'" NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 16. I. 1998. Američko-baltička povelja "Ako je vjerovati baltičkim političarima, o blagostanju njihove domovine ovisi svjetski mir. To bi moglo zvučati umišljeno, ali nije baš ni tako pretjerano. U svim odlukama poslije svršetka sukoba Istok-Zapad, 'baltičko pitanje' je stajalo i stoji u središtu i to ne jednostavno stoga što su Estonija, Letonija i Litva osobito sudjelovale, nego stoga što su na temelju svojeg geopolitičkog položaja i svoje povijesti mogle ispitati nosivost puta kojim su krenule. To vrijedi i za proširenje Europske unije, ali još više za proširenje NATO-a na Istok. Baltik je za njih glavna točka i bez da se računa na njihov pristup: Rusija povezuje suradnju sa Zapadom uvjetom da tri republike na Istočnom moru koje su ranije bile pod sovjetskom okupacijom, zauvijek ostanu izvan NATO-a. Najoštriji američki i zapadnoeuropski kritičari proširenja kažu: ako ne postoji jasan koncept kako bi NATO mogao uvući Baltik, zapravo ne postoji nikakav koncept za cjelokupno proširenje NATO- a. Kako tu pronaći izlaz? Ovog petka se u Washingtonu potpisuje 'baltičko-američka povelja' kojom bi se istodobno trebala postići tri cilja: trebala bi ublažiti baltička razoračaranja i strahove, umiriti kritičare NATO-a, Rusiju ne prekomjerno razdražiti, ne dosaditi joj s tom temom. Zamisao o povelji potječe iz 1995. godine kad se pokazalo da proširenje NATO-a zbog ruskih otpora neće najprije obuhvatiti tri baltičke države. Balti su najprije skeptično reagirali na američki prijedlog, nisu željeli nadomjestak iako je imao tako dobre namjere, nego jamstvo za članstvo a time i svoju sigurnost. Budući da su tada i drugi prioriteti baltičke vanjske politike bili daleko, tri su republike ipak pristale na prijedlog. Vrabac u ruci ipak je bio bolji nego golub na grani. Svečano potpisivanje u Bijeloj kući od strane predsjednika Clintona, Merija, Ulmanisa i Brazauskasa može se stoga promatrati s dvije strane: ako se ima u vidu konačno osiguranje baltičke nezavisnosti u trenutku neslućenih povijesnih mogućnosti, upada u oči sve što povelja ne sadrži: Amerika se ne upušta u nikakva jamstva ili pravno obvezujuća obećanja. No kad se vidi kako Baltik izlazi iz sjene ruskih kalkulacija, povelja se čita kao odlučno obvezivanje Amerike da baltičkim državama poravna put u NATO. Iz oba kuta gledanja jasno se vidi da je Rusija treći tihi čovjek te povelje. Dok je Baltik još uvijek više ogorčen zbog obzira spram Rusije nego što za to ima razumijevanja, Washington upravo u tome vidi korist povelje. Ona bi trebala Moksvi - i Baltima pokazati - da je baltički pristup NATO-u za Ameriku još samo pitanje vremena, u svakom slučaju vremena koje treba mjeriti i ruskim satovima. Dakle pristup koji se neće obaviti protiv Rusije nego u znaku zajedničkih interesa. Projekt blatičlko-američke povelje još je prije dvije godine bio uključen u 'baltički plan akcija' Washingtona, koji je izdvojen iz 'sjevernoeurospke inicijative' ministarstva vanjskih poslova. U oba se slučaja ne radi u prvom redu o sigurnosnopolitičkoj i Baltiku namijenjenoj namjeri, nego o skupu zamisli, mjera i prijedloga koji se odnose na suradnju u cjelokupnoj regiji Baltika i Barentsa, ponajprije na infrastrukturu, politiku okoliša i energije. U krugu mejaša na Istočnom moru američki je angažman pozdravljen utoliko što bi mogao donijeti u regiju dobrodošao kapital za projekte koji prelaze kapacitete EU-a. No prije toga, kako je dodano, Washington bi morao izboriti konkretizaciju svojih planova. Poticaj za to mogao bi dati sastanak Barentsovog vijeća početkom idućeg tjedna u švedskom gradu Lulea, na koji se najavio zamjenik američkog ministra vanjskih poslova Talbott. To proširenje sjevernoameričke pozornosti za sjevernu Europu trebalo bi poglavito pokazati Rusiji da se na 'baltičko pitanje' ne može odgovoriti izolirano i bez okolice na istočnom moru. No istodobno niti Baltima niti Washingtonu nije stalo do 'regionalizacije' važnih sigurnosnih pitanja. Baltičko-američkoj povelji je stoga pripala neželjena uloga da se pojavi kao protuprojekt prijedlozima koje je Rusija u jesen prošle godine predočila Baltiku kao i Finskoj i Švedskoj i koje bi se moglo nazvati ruskim pandanom sjevernoeuropskoj inicijativi Amerikanaca. Premijer Černomirdin a malo kasnije i predsjednik Jeljcin, predložili su užu vojnu suradnju kao i 'regionalni sigurnosni pakt' koji bi zajamčio ono što mnogi Balti žele, ne samo od Rusije. Taj je dio inicijative ubrzo završio ispod stola, pa je promjena u ruskoj vanjskoj politici prema susjedima na Istočnom moru blagonaklono registrirana: ton više ne određuju odbijanja, blokade i sukobljavanja nego prvi korak prema aktivnoj suradnji. Baltičko-ruska povelja je za Balte isto tako nezamisliva kao i za Ruse baltičko članstvo u NATO-u. Estonija i Letonija još uvijek uzalud čekaju na potpisivanje graničnih sporazuma s Rusijom. Jeljcinova je inicijativa svojedobno servirana litvanskom predsjedniku Brazauskasu u Moskvi sa zahtjevom da odmah potpiše. Letoniji i Estoniji je ubrzo zatim naglašeno da će njihovo držanje spram ruske ponude odlučiti o budućnosti baltičko-ruskih odnosa. Ako Jeljcin, ministar vanjskih poslova Primakov i Černomirdin time žele zadobiti povjerenje, može se smatrati da je pokušaj približavanja propao. U Revalu, Rigi i Vilni osjećali su da su ih podsjetili na staro vino u novim posudama. Ne čudi što Baltima pored takvih običaja ruske vanjske politike povelja s Amerikom služi i kao demonstracija zapadno-političkih običaja. U skladu s tim bi mogle biti i ruske reakcije na washingtonske događaje.Ruski diplomati prijam Baltika u NATO drže i dalje nezamislivim. U Stockholmu je jedan predstavnik ruskog ministarstva vanjskih poslova koncem prošle godine na jednoj konferenciji američkog veleposlanstva, instituta Spiri kao i švedskog vanjskopolitičkog instituta, stavio primjedbu da je to članstvo nevjerojatno otprilike kao i kad bi bijeli slon po zimi hodao švedskim glavnim gradom. Ono što Rus nije znao a što bi i Baltima i Amerikancima moglo dati nade: u ljetu prošle godine u švedskim je šumama opažen klokan." - piše Jasper von Altenbockum. U Crnoj Gori "U Crnoj Gori bivši predsjednik Momir Bulatović, poražen na izborima, tvrdi da je njegov nasljednik Milo Đukanović, pobjednik na izborima, osvojio vlast izbornom prijevarom. Možda je uistinu tako. No, Bulatović je možda također izveo izbornu prijevaru baš kao i Đukanović. Bulatovićeve pristaše obilaze glavni grad Crne Gore, sijući nasilje. Nitko ne može biti siguran da Đukanović u slučaju izbornog poraza ne bi također posegnuo za nasiljem. Ponašanje Zapada sugerira da Crnogorci nemaju gotovo nikakve veze sa Srbijom i da su duboko podijeljeni na dva bloka - demokratsko- prozapadni i velikosrpski, sklon diktaturi. Većina Crnogoraca poduprla je velikosrpski rat Beograda i aktivno sudjelovala u njemu - sve dok nije doživio slom. U Crnoj Gori ljudi su dobro zarađivali na ratu protiv Hrvatske i Bosne - krijumčarenjem i trgovinom na crno. Rat je završen a Srbija je osiromašena. Stoga polovina Crnogoraca želi slijediti Zapad a polovina još uvijek očekuje korist od - neravnopravnog - saveza sa Srbijom. Zapad brzo proglašava demokratom onog tko ne ometa zapadnu politiku", zaključuje Johann Georg Reissmueller. DIE WELT 17. I. 1998. Na Kosovu raste opasnost od srpske intervencije "Vodstvo kosovskih Albanaca pokušava trenutačno uz kolebljiv uspjeh skrenuti pozornost Zapada na opasnost srpske vojne akcije na Kosovu. Posljedica takve akcije bit će 'veliki pokolj', izjavljuje predsjednik Kosova Ibrahim Rugova. 'Već 1945. g. Srbi su poubijali 12 posto tadašnjeg albanskog stanovništva. Danas je oružje suvremenije a vidjeli smo što su ti ljudi bili kadri učiniti u bosni', upozorava on. Albanci već godinama bojkotiraju srpske upravne strukture u pokrajini Kosovo. U toj pokrajini Albanci sačinjavaju 90 posto stanovništva, imaju ilegalnu vladu, paralelni školski sustav, uključujući sveučilište koje je Beograd proglasio ilegalnim dok cijela Europa priznaje njegove svjedodžbe. Albanci imaju i 'ilegalnog' predsjednika kojeg je, doduše, izabrao narod - riječ je o Ibrahimu Rugovi. Srpska represija traje bez prekida sedam godina. No, prvi se puta od 1991./1992. g. ponovo pojavila opasnost oružane akcije Beograda. Po navodima srpskih medija vosjka i policija pojačane su na 60 tisuća vojnika odnosno policajaca. Srpski nacionalisti demonstriraju već tjedan dana, zahtijevajući angažman vojske u suzbijanju albanskih ekstremista. Pod tim pojmom srpski nacionalisti podrazumijevaju 'Oslobodilačku vojsku Kosova' (KBA). Osim raznih atentata, njezina je dosada najspektakularnija akcija bila višesatna borba protiv deset srpskih oklopnih kola, vođena u studenom prošle godine. Srbi su se povukli; potom su povučeni i svi policajce, stacionirani u toj regiji. Otada Albanci više od 50 sela smatraju 'oslobođenim'. Tamo srpska država više ne postoji. 'Nemamo pojma tko su zapravo ti takozvani borci za oslobođenje', tvrdi Rugova. 'Nitko ih ne poznaje. Možda je riječ o srpskoj provokaciji čiji je cilj etničko čišćenje regije Drenica uz angažman vojske', dodaje on. Posljednjih tjedana raste broj nagovještaja srpskog 'protunapada'. Beogradski list 'Dnevni telegraf' citirao je riječi srpskog generala koji je izjavio da će vojska možda intervenirati. Isti list objavio je prekjučer izvješće u kojem je istaknuto da su teroristi iz redova KBA uskoro počiniti pokolj nad albanskim studentima-prosvjednicima i potom krivnju prebaciti na Srbe. 'Scenarij iznesen u tom izvješću nije moguć ali pokazuje da u Beogradu možda sazrijevaju planovi o takvoj inscenaciji', komentira Hydajet Hyseni, podpredsjednik Rugovine 'Demokratske lige Kosova' (DLK). Rugovina 'ministrica vanjskih poslova' Edita Tahiri izjavljuje pak da je nužno pooštriti svijet inozemstva o ozbiljnoj situaciji na Kosovu. Provala nasilja pomogla bi jugoslavenskom predsjedniku Miloševiću da učvrsti vlast, tumači Rugova, nadajući se da će njemačko-američka inicijativa, usmjerena na uspostavu dijaloga na relaciji Beograd-Priština, donijeti naznaku mogućeg rješenja. 'Za nas je od životne važnosti da Zapad u odnosu prema Beogradu nastupi odlučno', ističe Rugova" na kraju izvješća Borisa Kalnokyja. DIE TAGESZEITUNG 17. I. 1998. Crnogorci se nadaju promjeni "Nakon militantnih demonstracija pristaša starog režima, održanih prethodnog dana, inauguracija novog predsjednika jugoslavenske republike Crne Gore, zakazana u četvrtak navečer u Cetinju, protekla je ipak bez ikakvih problema. Inauguracija Mile Đukanovića bila je za pristaše povod za slavlje a za Miloševićeve protivnike u Beogradu - Vojislava Šešelja, Zorana Đinđića i Vuka Draškovića - povod za pružanje potpore. Pristaše bivšeg predsjednika Momira Bulatovića i Slobodana Miloševića nisu se pojavile na svečanosti. Time je označena i granica koja trenutačno obilježava unutrašnju politiku u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Činjenica da su Đukanovićevu inauguraciju pozdravili i desni radikal Vojislav Šešelj i šef demokrata Zoran Đinđić paradoksalno očituje i duboke jazove u tom bloku. Naime, sve međusobno sukobljene frakcije u antimiloševićevskom bloku sklone su svojatanju novog čovjeka na čelu Crne Gore. No, Milo Đukanović ne prihvaća ta svojatanja. U svom je govoru ponovo istaknuo da je zainteresiran u prvom redu za budućnost Crne Gore. Ta malena država pod tutorstvom Beograda trebala bi se ponovo nadovezati na svoje slobodarske tradicije. 'Demokracija i povezivanje s Europom' nisu samo natuknice novog crnogorskog predsjednika već predstavljaju i tendenciju u crnogorskom društvu koja nije nastala tek danas. Tradicija samosvojnog mišljenja očitovala se čak i tijekom rata u Bosni i Hercegovini. 1993. g. oporba se zalagala za trenutačno primirje i za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, predlažući uspostavu gospodarskih odnosa s Hrvatskom i nadajući se potpori Zapada. Smjena na vlasti probudila je u crnogorskom društvu mnoge nade. Ta će očekivanja staviti na kušnju novog čovjeka na kormilu i istodobno pružiti njegovim protivnicima Miloševiću i Bulatoviću priliku za torpediranje njegove politike. Gospodarske sankcije, sredstvo za kojim je Milošević posegnuo u borbi protiv republike, nezavisne o Srbiji - naime, na srpsko-crnogorskoj granici postavljene su nadzorne točke - mogle bi uskoro radikalno suziti Đukanovićev gospodarsko-politički manevarski prostor. 'Milošević bi mogao upregnuti eskalaciju socijalne krize u kola vlastitih interesa', izjavio je Zoran Đinđić u razgovoru za list. Ne treba zaboraviti ni pristaše bivšeg režima. Doduše, Đukanovićevu inauguraciju željelo je spiječiti samo 10 tisuća demonstranata ali demonstrante koji su u sukobu s policijom upotrijebili silu Bulatović je mobilizirao u slojevima posebno pogođenim krizom. No, gledano iz hegemonističke perspektive, bivši je predsjednik pritom napravio krupnu grešku. naime, policijske snage koje su dosada podupirale staru vlast prešle su na stranu Mile Đukanovića. Iz tih je krugova pak smjesta plasirana glasina da Bulatovića treba uhititi. Posegne li za tom mjerom, Đukaonović ne mora strahovati od medija jer ih ionako nadzire. Ne treba ni očekivati da će smjena vlasti odmah donijeti demokraciju, tvrde inozemni diplomati, prigušujući nadev, vezane za promjenu u Crnoj Gori. Tek je napravljen prvi korak na putu prema demokraciji, dodaju oni" na kraju izvješća Ericha Rathfeldera. AUSTRIJA DER STANDARD 17. I. 1998. Sugovornik po imenu Đukanović "'Crna Gora jasno podupire zajedničku federaciju sa Srbijom. Branit ću suverenitet i integritet Crne Gore i Savezne Republike Jugoslavije', izjavio je u četvrtak navečer novi crnogorski predsjednik Milo Đukanović u svom inauguracijskom govoru. Crna Gora prevladala je svoje unutrašnje napetosti ali zajednička saveznička država sa Srbijom nalazi se u dubokoj krizi, ustvrdio je Đukanović. Jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević zapravo je svojim demonstrativnim izostankom s inauguracijske ceremonije neizravno potvrdio tu ocjenu. Nijedan jedini predstavnik Miloševiću odanog establishmenta nije došao čestitati Đukanoviću. Srpski državni radio istodobno je osuđivao 'crnogorski režim koji se otuđio od naroda' i 'brutalnim je napadom' policije suzbio mirne demonstracije u Podgorici, organizirane pod vodstvom bivšeg predsjednika i Miloševićeva štićenika Momira Bulatovića. Milošević je zadao težak udarac jugoslavenskom premijeru Radoju Kontiću, također Crnogorcu, koji je prešao na Đukanovićevu stranu, zauzevši tijekom slavlja počasno mjesto u publici. S Đukanovićem su se rukovali i Vuk Drašković i Zoran Đinđić i Vesna Pešić, pa čak i vođa radikala Vojislav Šešelj. Posebni američki povjerenik Robert Gelbard jasno je i oštro poručio da po mišljenju Amerike krivnju za nepotrebnu eskalaciju nasilja u Crnoj Gori snose Milošević i Bulatović. Gelbard je Đukanoviću prenio poziv na državni posjet Washingtonu u veljači ove godine, obećavši istodobno Crnoj Gori financijsku pomoć. Relativno skromna financijska sredstva mogu biti osjetna pomoć maloj zemlji s oko 600 tisuća stanovnika a takav bi potez učvrstio vlast Đukanovića, poznatog po prozapadnoj orijentaciji. U svakom slučaju, Amerika je u Jugoslaviji našla novog sugovornika dok je Milošević ponovo sam sebe gurnuo u opasnu izolaciju", zaključuje Andrej Ivanji. DIE PRESSE 17. I. 1998. Koordinator Busek: "SECI je odlično funkcionirao" "'Želimo potaknuti države članice na što pragmatičniju i konkretniju suradnju i izvan diplomatske razine, što je dosada odlično funkcioniralo', izjavio je u petak u Beču bivši austrijski vicekancelar Erhard Busek, od prosinca 1996. g. koordinator Inicijative za suradnju u jugoistočnoj Europi, iznoseći na konferenciji za novinstvo pozitivnu bilancu prve godine SECI-ja, smještenog pri sjedištu OESS-a u Beču. SECI, koji se po Buseku smatra 'multilateralnim a ne bilateralnim tijelom', provodi trenutačno 6 projekata. Svaka zemlja-članica preuzima odgovornost za jedan projekt i organizaciju jednog radnog i stručnog sastanka; radne skupine koje proizlaze iz tih sastanaka sastaju se redovito svaka tri mjeseca. Najveći je napredak dosada zabilježen u projektu mjera za prevladavanje tehničkih prepreka u međunarodnom pograničnom prometu, za koji je odgovornost preuzela Grčka: do srpnja ove godine Svjetska banka odobrit će državama-članicama SECI-ja zajednički kredit u visini 750 milijuna šilinga (54 milijuna eura), izjavio je bivši austrijski vicekancelar. Taj će kredit biti upotrijebljen za osuvremenjivanje 30 graničnih postaja u regiji. SECI, osnovan na američku inicijativu, obuhvaća 11 članica: Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Bugarsku, Grčku, Hrvatsku, Makedoniju, Moldovu, Rumunjsku, Sloveniju, Tursku i Mađarsku. Službenu potporu tom tijelu pružaju EU, SAD, Švicarska, Italija i Austrija. Busek tvrdi da će se za dva tjedna toj skupini pomagača pridružiti i Bonn", istaknuto je na kraju izvješća Clemensa Schuhmanna. Progon masa "Istaknuti povjesničari iz Europe i Sjedinjenih Država razmatrat će krajem tjedna u dvodnevnoj radionici, zakazanoj na bečkom Institutu za znanosti o čovjeku (IWM), etničke i nacionalne sukobe u Europi nakon drugog svjetskog rata. Težište referata bit će na masovnim progonima a poseban naglasak bit će stavljen na gubitak korijena s kojim se suočilo 15 milijuna osoba njemačkog podrijetla iz istočnog dijela srednje Europe. Hans Mommsen (Bochum), Tony Judt (New York), Maria Kovacs (Budapest), Wlodzimierz Borodziej (Varšava), Irina Šerbakova (Moskva) i Oliver Rathkolb (Beč) tek su neki od poznatih istraživača koji će sudjelovati u radu IWM-ove radionice. Ta će manifestacija biti održana u okviru IWM-ova projekta 'Povijest Europe nakon drugog svjetskog rata'. Spomenuti je projekt vjerojatno jedna od istaknutijih aktivnosti IWM-a koji uživa velik ugled u inozemstvu. Tema će biti obrađena u tri dijela: 1. otpor i kolaboracija u Europi u periodu od 1939. do 1945. g. i njihov utjecaj na poslijeratni period (završeno); 2. legalitet i legitimacija: političko pravosuđe u znaku drugog svjetskog rata (upravo se bliži kraju); 3. Preobrazba kolektivnih identiteta u Europi danas. Predmet razmatranja bit će etnički, nacionalni i vjerski sukobi u Europi nakon 1989. g. (počinje u jesen)", istaknuto je na kraju članka. ŠPANJOLSKA LA VANGUARDIA 16. I. 1997. Hrvatska vraća svoj integritet ponovnim uključivanjem istočne Slavonije "Ovoga puta hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nije otišao u Vukovar kako bi poljubio hrvatsku zastavu, kao što je to učinio 1995. godine u Kninu, malo poslije ponovnog osvajanja hrvatske krajine. 'Od sada, Hrvatska će biti jedina odgovorna za proces pomirbe (između Srba i Hrvata) i obnove', izjavio je u četvrtak dosadašnji UN-ov upravitelj Willam Walker na svečanosti održanoj u Borovom Naselju (vrlo blizu vukovarskih ruševina) naglašavajući da je riječ o potpunom uključivanju područja poznatog pod nazivom istočna Slavnonija u hrvatsku državu, a to područje obuhvaća 4 posto hrvatskog ozemlja. Najviši hrvatski predstavnik na toj svečanosti, na koju su stigli i brojni strani diplomati sa sjedištem u Zagrebu, bio je Hrvoje Šarinić, Tuđmanov savjetnik koji je prije dvije godine potpisao ugovor kojim je i omogućena ova reintegracija. Prije same svečanosti posebni američki izaslanik Robert Gelbard upozorio je hrvatske vlasti da moraju izbjeći bilo kakvu vrstu djelovanja protiv srpskog pučanstva. Novi OESS-ov koordinator Tim Goldimann, koji će i dalje promatrati razvoj stanja na tom području, jučer se u Beču požalio na to da zakoni Srbe i dalje ne tretiraju kao ravnopravne. Nakon što je hrvatska vojska ponovo osvojila zapadnu Slavoniju i hrvatsku krajinu, pod pokroviteljstvom američke vlade obje su strane potpisale sporazum krajem 1995. godine u pograničnom mjestu Erdut kako bi UN-ova uprava u 1996. i 1997. mogla dovršiti razvojačenje te regije i organizirati općinske izbore. Ali nije bilo moguće organiziranje povratka hrvatskih prognanika u to područje (ima ih oko 80 tisuća), a ni povratak srpskih izbjeglica koji su nastanjeni u istočnoj Slavoniji (oko 67 tisuća) u ostala hrvatska područja. Obnova tog bogatog područja, koje obuhvaća Baranju, dio istočne Slavonije i zapadnog Srijema, još nije ni započela. Hrvatska vlada predviđa da će obnova koštati oko 2,5 milijardi dolara, a predviđeni proračun pokriva samo šestinu tih troškova. Kako bi izbjegla sukobe, hrvatska je vlada od svojih izbjeglica zatražila da se za sada suzdrže od povratka u svoje kuće zato što u većini njih žive Srbi iz ostalih hrvatskih područja. U stvari, ne postoji nikakav program za to teško premještanje stanovništva. UN činjenicu da Srbi nisu masovno napustili istočnu Slavoniju smatra uspjehom, iako bi taj uspjeh trebalo pripisati Miloševiću koji ne želi nove izbjeglice u Srbiji, na jedinom mjestu kamo oni mogu otići. Istočnu Slavoniju zauzele su srpske milicije (među njima i ona bivšeg kandidata za mjesto srbijanskoga predsjednika, Vojislava Šešelja) u drugoj polovini 1992. godine, a snažno ih je podupirala Jugoslavenska narodna armija. Vukovar, koji i danas izgleda kao Hirošima poslije pada atomske bombe, predao se tek nakon višemjesečnog očajničkog otpora. Kad su ulazile u grad, srpske postrojbe i JNA počinile su brojne ratne zločine: između ostaloga, hladnokrvno su pobile sve pacijente u gradskoj bolnici. Časnici koji su odgovorni za počinjene zločine posve slobodno žive u Srbiji zato što ih Beograd ne želi predati međunarodnom sudu u Haagu", piše dopisnik lista Ricardo Estarriol. ABC 16. I. 1997. Hrvatska uzima teritorije koje je okupirala Srbija "Zamjenik UN-ova glavnog tajnika Bernar Miyet i sadašnji UN-ov upravitelj, američki diplomat William Walker, jučer su službeno predstavnicima hrvatske vlade predali područja Baranje, istočne Slavonije i zapadnog Srijema koja su Srbi zauzeli 1991. godine. Svečanost je održana u Vukovaru, gradu-mučeniku na obalama Dunava, koji su srpske horde sravnile sa zemljom, a postao je simbol hrvatskog otpora. Na samoj svečanosti bili su nazočni predstavnici svih strana koje su sudjelovale u procesu reintegracije, predstavnici međunarodne zajednice, članovi diplomatskih predstavništava iz Zagreba i članovi hrvatske vlade. Osobito se ističe nazočnost posebnog američkog izaslanika za Balkan Roberta Gelbarda koji je o tome u pismu izvijestio predsjednika Billa Clintona, a čestitao je stanovnicima tih područja i hrvatskoj vladi na suradnji s UN-om. Gelbard je izjavio da 'UN očekuje da Hrvatska ispuni svoje obveze te da im je Hrvatska obećala, da ih je uvjerila da će poštovati Erdutski i Daytonski sporazum'. Podsjetio je na hrvatske ambicije glede ulaska u NATO i Europsku uniju, a za ostvarivanje tog cilja, izjavio je Gelbard, 'prošle su godine učinjeni veliki koraci'. Jučerašnji se čin može smatrati posljednjim činom rata koji je u Hrvatskoj počeo 1991. godine i u kojemu su život izgubili deseci tisuća Hrvata i Srba, a uništeni su i cijeli gradovi", piše dopisnik lista iz Ljubljane Simon Tecco. SLOVENIJA DELO 17. I. 1998. "Neočekivani dar Slovenije "U Hrvatskoj ne poklanjaju veću pozornost nedavnom skandalu kad su na svojem tlu, 60 metara od državne granice sa Slovenijom, uhvatili dvojicu radnika obavještajno-sigurnosne službe slovenskog ministarstva obrane u službenom vozilu. Glavni je razlog vjerojatno u ispredenoj mreži obavještajnih i protuobavještajnih služba koja je nastajala u ratu, kako u civilnom tako i u vojnom sektoru: za nju su takvi incidenti kakav se dogodio prije deset dana, uglavnom spomena vrijedan događaj. Time dakako nije rečeno da se hrvatski obavještajci nisu razveselili neočekivanom slovenskom poklonu - posebno ako su im u ruke pali povjerljivi podaci - i da zbog toga nekom ovdašnjem političaru, kako se kaže, nije naraslo perje. Domaćini ipak u šali govore da su naši obavještajci došli preko granice samo na njihov 'gemištek'. Da su zaboravili da su u službi i privukla ih je želja i miris vina koji se širio preko slovensko-hrvatske granice gdje su ga po starom vinogradarskom običaju i u mnogim kletima Hrvatskoga Zagorja pretakali u danima prije punog mjeseca. Možda je on svijetlio ili pokazao svoju moć onog vrućeg ljetnog dana 1991. kad je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman odlučio ustanoviti krovnu obavještajnu organizaciju s nazivom 'ured za zaštitu ustavnog poretka': prvi voditelj tog ureda bio je Josip Manolić. Kasnije je nastala služba za nacionalnu sigurnost s uredom a pri njoj kao nekakva hrvatska CIA djeluje HIS (Hrvatska informativna služba) koju u spomenutu krovnu organizaciju povezuje sve civilne i vojne tajne službe a vodi ju predsjednikov najstariji sin Miroslav Tuđman. Značajnu ulogu u tom raširenom sustavu ima i SZUP (služba za zaštitu ustavnog poretka) koja samo formalno djeluje u okviru policije a svoje regionalne centre ima u svih 21 hrvatskih županija. Prošle je jeseni baš SZUP temeljito kadrovski obnovljen, čime su se u tajnim službama konačno odrekli usluga starih, komunističkih kadrova, kako ih nazivaju, bez kojih bi mlada država teško razvila djelatnost tajnih služba. U njima značajnu ulogu imaju vojni obavještajci o kojima je javnost najviše saznala u vrijeme znamenitih vojnih operacija Bljesak i Oluja, poslije oslobođenja zapadne Slavonije i Banije, Korduna, Like i Dalmatinske Zagore svibnja i kolovoza 1995. Tada su hrvatski vojni i politički vrh zaključili da su baš obavještajci pouzdanim i podrobnim podacima o naoružanju paradržave Milana Martića (republike srpske krajine), (ne)osposobljenosti njegove vojske i još o mnogočemu pridonijeli lavlji dio bljeskovitim pobjedama hrvatskih oružanih snaga. Dio oporbenoga tiska povremeno se bavi s hrvatskim obavještajnim službama: prošlu jesen su, recimo, u tjedniku 'Globus' sadašnjem šefu ureda za nacionalnu sigurnost (UNS) Ivanu Jarnjaku predbacili da u svojoj službi razvija i usporednu kriminalističku službu koja bi morala pripadati samo policiji. No poslije Bljeska i Oluje - i ne samo zbog značajnosti službe - nitko se ne usudi javno raspredati priče o djelatnosti vojnih obavještajaca koji su sastavni dio hrvatskog ministarstva obrane. Ministarstvo obrane će ove godine imati na raspolaganju 7,5 milijardi kuna (202,5 milijarde tolara), među ostalim ima u vlasništvu čak 57.000 hektara zemljišta, 7122 objekata, 27 ambulanta u vojni medicinskim cenmtrima, vlasnik je i 40 tisuća stanova po cijeloj državi, četiri tisuće garaža, 423 poslovnih prostora itd. Bilo bi besmisleno nagađati koliki dio te pogače pripada vojnim obavještajcima. Nema nikakve dvojbe da je vojna obavještajna služba Hrvatske položila ispit zrelosti u svibnju i kolovozu 1995." - piše Peter Potočnik. SRBIJA VEČERNJE NOVOSTI 17. 1. 1998. Krug po žeravici Jovanka Simić, komentirajućiodlazak UNTAES-a iz hrvatskoga Podunavlja, uz ostalo, piše: "Život teče u krugovima, uvjerili su se u tom i srijemsko-baranjski Srbi, jer su za sedam proteklih godina prevalili put od pakla do raja i natrag. Njihov je krug zatvoren prekjučer kada je UNTAES na isteku dvogodišnjeg mandata, nakon ispunjenja svog zadatka, vratio Hrvatskoj Srijemsko- baranjsku oblast. S njom i 80 tisuća ljudi srpske nacionalnosti bez nade. Brojčano prepolovljeni, odavno ostavljeni od svojih vođa koji su im 1991. godine tutnuli oružje i zapalili nadu o konačnom bijegu iz granica države koja ih je tada protjerivala i ponižavala, Srbi su sada na početku novog kruga. Bit će to hod po žeravici, jer treba potisnuti sjećanje na uzaludne smrti svojih sinova, stegnuti srce i usta svaki put kada ih hrvatska vlast nazove 'agresorima'. Morat će dočekati susjede, hrvatske povratnike ili se i sami vratiti u bivše hrvatsko susjedstvo. Sretat će pri tome, ubojice svojih najmilijih i sklanjati pogled kada im se putovi prekriže s majkama koje su možda baš njihovi sinovi zavili u crno". Prijetnje nestrpljivih Iz komentara Jovanke Simić izdvajamo: "Na hrvatskoj obali Dunava ne plavi se više stijeg UN-a. Zastava je spuštena sa svih prijelaza Srijemsko-baranjskoj oblasti u četvrtak 15. siječnja, posljednjeg dana misije UNTAES-a, i mjesto na jarbolu ustupila šahovnici. Srijemsko-baranjska oblast koja je sedam godina bila srpska oaza, sada se preselila u neostvaren san. Ali, snova će biti dok bude ljudi, a u ovoj regiji koja i službeno nosi ime 'hrvatsko Podunavlje' ostalo je živjeti blizu 80 tisuća Srba. Njima su i svjetski moćnici i hrvatska vlada obećali dostojan život, u miru i jednakosti s ostalim građanima Hrvatske. Do tog cilja vodi dug put jer taj najteži dio Erdutskog sporazuma - pomirba, povratak izbjeglica i obnova - UNTAES je prepustio hrvatskom čelništvu, a Srbima ostavio strpljenje. (...) Da bi se srpske izbjeglice iz Like, Banije, Korduna i Dalmacije vratile u zavičaj, najprije hrvatski prognanici iz Bosne moraju isprazniti njihove kuće u koje ih je planski naselila hrvatska vlada. Tek tada će Ličani, Kordunaši, Banijci i Dalmatinci moći iseliti iz hrvatskih kuća u Slavoniji i baranji kako bi se u njih vratili izbjegli Hrvati. Hrvatski prognanici, međutim, nervzoni su u posljednje vrijeme, ne žele čekati red za povratak, zivkaju Srbe telefonom, prijete, upadaju im u kuće i pokušavaju ih iseliti prije vremena". HRVATSKA VEČERNJI LIST 19. I. 1998. Crkva - ničiji politički saveznik "Ispod površine čestitke nadbiskupa Bozanića predsjedniku Tuđmanu u povodu reintegracije Podunavlja, izbio je upravo onaj nevidljivi kod kojim je zagrebački nadbiskup počeo obraćanje javnosti svojom božićnom porukom", ocjenjuje Darko Pavičić i objašnjava: "Naime, dok s jedne strane zagrebački nadbiskup hrvatsku stvarnost sagledava kroz socijalni nauk Katoličke crkve, tražeći pritom od vlasti da ne rade propuste na socijalnom planu, s druge strane odaje priznanje vlasti na 'dovršetku osamostaljivanja hrvatske države', kako je rekao prije četiri dana u Rijeci na danu riječke Teologije. Nadbiskup Bozanić tako na svojevrstan način posljednjih mjesec dana upozorava na uspostavu novih odnosa u hrvatskom društvu. U taj kontekst smješta i katoličku crkvu, tražeći prostora za onaj način djelovanja koji je najpogodniji u vremenu mira i potpune uspostave državne suverenosti. Pazeći pritom da se Crkva ne svrsta ni na jednu političku stranu. Crkva ne želi biti 'ni politički saveznik ni opozicija ni jednoj skupini građana, ali se ne odriče ni svoga poslanja da bude proročki glas u sredini u kojoj živi i djeluje', rekao je nadbiskup Bozanić u Rijeci. Zahtijeva se da Crkvu promatra u njenoj realnosti, a to je da ona 'nije ovozemna zajednica ili društvo, nego zajednica Presvetoga Trojstva'. I kao takva na raspolaganju svim ljudima. Stoga i božićna poruka otprije mjesec dana i prekjučerašnja čestitka predsjedniku Tuđmanu, na svojevrstan način nadbiskupove riječi zatvaraju u jednu cjelinu. Jasnu i nedvosmislenu, kao što je uostalom i pozicija Katoličke crkve u hrvatskom društvu", zaključuje Pavičić. Nisam pesimist za drugu tranšu kredita Hrvatskoj Deana Knežević razgovarala je s sandorom Siposom, šefom Ureda Svjetske banke u Hrvatskoj. Objašnjavajući čime će se konkretno baviti zagrebački Ured, Sipos kaže kako će "pružati pomoć u ostvarivanju financijskih projekata", te da mu je funkcija "uspostaviti doibronamjerni nadzor nad ostvarenjemn svih zajedničkihg projekata", te "stalnom nazočnošću u Hrvatskoj omogućiti dijalog o budućim projektima". Ocjenjujući kako se ostvaruju dosad zaključeni investicijski projekti, Sipos kaže: "U povlačenju dogovorneih kredita hrvatski su rezultati nešto bolji od prosjeka drugih zemalja. Ipak, korištenje zajmova moglo bi biti još brže. Najuspješnije je ostvaren zajam za zdravstvo, a najsporije se koristi kredit za obnovu prometa i zaštitu šuma što je u neku ruku razumljivo s obzirom na to da dio teritorija još nije razminiran. Rekao bih, također, da su dosad odobreni zajmovi u velikoj mjeri slijedili redoslijed prioriteta i potreba, poput obnove infrastrukture, koji je postavljala hrvatska Vlada. Budući projekti vjerojatno će u većoj mjeri biti usredotočeni na reforme, restrukturiranje i tehničku pomoć". O tome kakve su prognoze Svjetske banke za hrvatsku ekonomiju u ovoj godini, Sipos kaže: "Stanje je hrvatske ekonomije dobro, odnosno nije loše. Plodovi stabilizacijske politike još uvijek su tu. Ubrzavanjem reformi situacija može postati još povoljnija, a upravo tome se nadamo u ovoj godini". VJESNIK 19. I. 1998. Zašto su strani političari optimističniji od nekih naših glede ulaska Hrvatske u EU 'Hrvatska i europske integracije' naslov je skupa što su ga u Zagrebu organizirali SDP i Europski forum za demokraciju i solidarnost, na kojem je "otvoren niz pitanja o uključivanju Republike Hrvatske u europske integracije". Dean Sinovčić i Alen Galović izdvajaju neke od ocjena sudionika, istaknuvši kako "je zanimljiva činjenica da su optimistički o tomu govorili ponajprije strani sudionici skupa". Izdvajaju tako ocjenu dr. Maria Nutija, profesora komparativne ekonomije na rimskom sveučilištu, koji drži da je Hrvatska 'sposobna priključiti se procesu širenja Europske unije, iako je povremeno na repu događaja', te ocjenu dopredsjednika Kluba zastupnika partije europskih socijaldemokrata u Europskom parlamentu Hannesa Swobode koji "ne vidi razloge zbog kojih bi Slovenija ušla u Europsku uniju prije Hrvatske". Profesor Nuti je također "ustvrdio da Hrvatska ima dobar ekonomski položaj koji će joj omogućiti hvatanje vlaka za EU, a lošiji politički položaj uvijek je lakše prevladati nego strukturu ekonomije. S njim se nije složio akademik Ivan Supek, koji drži da nema mjesta takvom optimizmu", navode novinari, a izdvajaju i tezu dr. Slavena Letice koji je "upozorio na istraživanje kojim se nepobitno potvrdilo da u Hrvatskoj čak od 85 do 95 posto ljudi želi u Europsku uniju, no 'postoji antieuropski lobi koji je mali, ali moćan i militantan'". Citirajući još neke dijelove izlaganja sudionika na skupu, novinari navode i ocjenu Hannesa Swobode koji glede često spominjanoga pitanja sigurnosti na hrvatskim granicama kaže kako ono ulaskom Hrvatske u EU postaje europsko pitanje "i rješava se na toj razini", te uspoređuje taj problem "s problemom izbjeglica u Italiji koji nije samo talijanski već i europski problem. Stoga je Swoboda zaključio da je, glede sigurnosti, za EU pristupanje Hrvatske korisnije od pristupanja drugih zemalja", navode novinari i u nastavku pišu: "Iako je Swoboda spomenuo hrvatske granice, malo se na tom skupu govorilo o njihovu zaokruživanju, odnosno o promjeni političkih okolnosti u svezi s reintegracijom Podunavlja. Nije se analitički pristupilo ni činjenici da je Republika Hrvatska podvrgnuta suspenziji iz euroatlantskih procesa 1995. godine, na francuski zahtjev. Povod za francusku inicijativu bila je tada oslobodilačka akcija Hrvatske vojske. Bi li Hrvatska danas bila na pragu Europske unije da je izostala Oluja i da je dio svog državnog teritorija prepustila Martiću i kninskoj družini? (...) Zaboraljeni su danas, čini se, i silni kritički tonovi iz oporbenih redova upućivani državnom vrhu u svezi sa Sporazumom o normalizaciji odnosa sa SRJ. A taj je dokument bio jedan od glavnih uvjeta kojima je EU kalkulirala kako bi Hrvatska bila uključena u niz integracijskih procesa". Ocjenama sa skupa novinari pribrajaju i riječi Margaret Tatcher, bivše britanske premijerke koja je upozorila "ovih dana u pismu predsjedniku Tuđmanu na kalkulantsku europsku politiku", odnosno na "njezine najstrašnije plodove - tragediju Vukovara i potom ratne strahote u BiH". Također dodaju i ocjenu bivšeg talijanskog predsjednika Cossige koji svršetak reintegracije Podunavlja "drži 'uklanjanjem i posljednje zapreke uključenju Hrvatske u euroatlantske integracije'" i komentiraju: "No, čak unatoč Cossiginu mišljenu, integracijski procesi mogli bi i ubuduće biti instrumentom kojim će se međunarodni centri moći poigravati kako bi zadržali poziciju moderatora hrvatskih unutarnjopolitičkih problema". Objašnjavajući svoju ocjenu, na kraju članka novinari pišu: "I dok će poslije reintegracije Podunavlja biti bjelodano da se Hrvatska na tom strateškom pitanju uspjela othrvati pritiscima i izbjeći ustupke koji bi ugrozili njezin suverenitet, još je upitno kako će se razvijati događaji s poslijedaytonskom BiH. Velika je vjerojatnost da će u dijelu međunarodnih institucija, bar još neko vrijeme, prevladavati uvjerenje da se, na primjer, pitanja Ploča, Haaga ili Mostara mogu rješavati pritiscima na RH glede usporavanja ili isključivanja različitih integracijskih procesa. Ako se strani čimbenici budu koristili takvim sredstvima, doista je teško očekivati da će visoka stabilnost institucija što jamče demokraciju, djelotvorna tržišna ekonomija te sposobnost da se Hrvatska snosi s konkurentskim pritiscima biti dostatnim uvjetima za njezino uključivanje u Europsku uniju". Odgovornost za Podunavlje U povodu poziva predsjednice Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenja Vesne Škare-Ožbolt, upućenog prognanicima iz Podunavlja čije su kuće prazne, da se što prije vrate kućama, kao i poruke Lovre Pejkovića, predstojnika Vladina ureda za prognanike i izbjeglice, prognanicima čije su kuće useljene, 'da ne uzimaju zakon u svoje ruke', Marko Barišić piše: "Cilj je tih poziva stvaranje mirnog i civiliziranog ozračja za dovršetak reintegracijskog procesa. Naime, iako je jasno da prave reintegracije nema bez povratka prognanika u svoje domove, isto tako nema nikakve sumnje da bi taj proces bio ugrožen ako bi se događali incidenti. Oni bi pogotovo štetili ugledu hrvatske države koja je sada jedina odgovorna za dovršetak reintegracijskog procesa. Stoga je bitno poštivati proceduru, redoslijed povratka. Razumljivo je da su mnogi prognanci zbog šestogodišnjeg života u izgnanstvu već pri kraju strpljenja, ali stvaranje incidentnih situacija nema nikakva opravdanja. Naime, više nema nikakve ni političke ni bilo kakve druge neizvjesnosti oko toga hoće li se vratiti i kome pripada to područje. Treba još samo malo vremena da se na civiliziran način razriješe preostala ipak samo tehnička pitanja. Pozivi koje su uputili Vesna Škare-Ožbolt i Lovre Pejković svjedoče da će hrvatska država poduzeti sve potrebno kako bi se sve razriješilo na doličan način. Uostalom, u proces mirne reintegracije Podunavlja uloženo je previše toga da bi se sada dopustilo bilo kome da neodgovornim postupcima ugrozi veličinu te povijesne pobjede", zaključuje Barišić. 190246 MET jan 98