AMERIČKI TIME O BOSNI 19. I.

SJEDINJENE DRŽAVE TIME 19. I. 1998. Nemirno europsko područje "Godine 1998. neće izbiti rat u Bosni i Hercegovini. Samo dva tjedna prije kraja 1997. nitko to nije sa sigurnošću mogao predvidjeti. Tada je predsjednik Clinton spasio stvar, naredivši američkim vojnicima da ostanu u Bosni nakon završetka sadašnje misije u lipnju. Da su se Amerikanci povukli, Europljani bi ih gotovo sigurno u tome slijedili. A izočnost Zapada značila bi obnavljanje borba", piše Misha Glenny. Tako je Bosni omogućen predah. No Balkan još ključa. Susjedna je Srbija bolesna država; njezino je gospodarstvo gotovo mrtvo, a ono što je preostalo od vlade i dalje predstavlja igračku u rukama ciničnog diktatora Slobodana Miloševića i njegovih mafijaških prijatelja. Još gore, u južnoj srpskoj pokrajini Kosovu napetosti između velike albanske većine i srpske manjine prelaze u krvoproliće. Samo u posljednjoj godini, političko je nasilje odnijelo preko 40 života. Ako rat izbije, on će biti jednako tragičan kao i onaj u Bosni. Clinton je odluku o Bosni donio nakon pregovora sa skepticima u Kongresu. Pametnim potezom, smišljenim da ugasi pozive na povlačenje vojnika, Predsjednik je zamolio nekadašnjeg protivnika intervencije Boba Dolea da mu se pridruži u božićnom posjetu američkim vojnicima u Bosni. Što je još važnije, Predsjednik je također izjavio da neće biti određen rok trajanja nove misije; stoga su diplomati i humanitarni radnici u Bosni odahnuli. Čekanje lipanjskog roka počelo je zvučati kao otkucavanje neeksplodirane bombe. No koliko god Clintonova odluka bila mudra, ona nije očistila nered u Bosni i širem području Balkana. Puške su utihnule, ali civilna provedba Daytonskog mirovnog sporazuma, potpisanog prije dvije godine, vrijedna je žaljenja. Bosna je u teoriji možda ujedinjena država, no u većini praktičnih stvari, nju i dalje čine tri odvojene države s tri različite vojske te vladama koje predstavljaju tri različita naroda. Diplomati u glavnom gradu Bosne procjenjuju da u samom Sarajevu danas živi 90% Muslimana. Odnosi između Muslimana i Hrvata, udruženih u jednom od dva bosanska entiteta, možda se poboljšavaju, no Mostar, najotporniji simbol njihova strašnog sukoba, ostaje podijeljen grad u kojem nasilje i etnička mržnja nikad nisu daleko. Drugdje, etničko je čišćenje fait accompli: samo 35.000 ljudi imalo je hrabrosti - ili ludosti - vratiti se u prijašnje domove. Zatim je tu republika srpska, drugi entitet u Bosni. Momčilo Krajišnik, čvrstorukaški zagovornik optuženika za ratne zločine i bivšeg predsjednika entiteta Radovana Karadžića, sad je upleten u ogorčenu borbu sa sadašnjom predsjednicom Biljanom Plavšić. Kao član Karadžićeva vodstva za vrijeme rata, Plavšićka se smatrala jednom od najekstremnijih srpskih nacionalista. No mir ju je pretvorio u pragmatičarku, koja je spremna surađivati s međunarodnom zajednicom te, do nekih granica, s Hrvatima i Muslimanima. Ishod njihove bitke, koja bi se mogla izmetnuti u građanski rat među Srbima, bit će odlučujući za dugoročne izglede Daytonskog sporazuma. Pobijedi li Krajišnik, republika srpska mogla bi postati ono što je zamjenik visokog predstavnika Hans Heinrich Schumacher nazvao 'europskom Sjevernom Korejom'. Čak i ako Plavšićka nadjača Krajišnika, morat će proći mnogo godina da bi bosanske vođe uspjeli uspostaviti djelotvornu vladu, za razliku od ovog Frankeštajnova monstruma. Sve to znači da će iskustvo u Bosni biti dugo i frustrirajuće, kako za međunarodnu zajednicu, tako i za potištene ljude te zemlje. No vjere u budućnost trenutačno ima malo, zbog događaja u susjednoj Srbiji. Milošević se nije zadovoljio time što je rastrgao Hrvatsku i Bosnu, pa je sad vlastitu zemlju razderao u komadiće. Ono malo što je preostalo od gospodarstva vode gangsteri, dok se političke razmirice rješavaju izbornim prijevarama, ili pištoljem uperenim u glavu. Sićušna saveznica Crna Gora, postaje nemirna te čak pokazuje neke znakove želje za odvajanjem od Srbije, što je potez koji bi mogao izazvati veoma krvav sukob. No najstrašnije od svega je pogoršavanje stanja u južnoj srpskoj pokrajini Kosovu. Nakon godina srpske zlouporabe, neki Albanci sad uzvraćaju. Pojavljivanje kosovske oslobodilačke vojske, koja traži neovisnost Kosova, vodilo je dramatičnom porastu političkog nasilja. Više od 40 ljudi ubijeno je ove godine, većinom od kosovske oslobodilačke vojske. Kosovo je nesreća koja čeka da se dogodi. Ukoliko međunarodna zajednica ne shvati veličinu tog problema, posljedica će biti drugi neizbježni balkanski rat." 160028 MET jan 98