RFI-EV KOMENTAR O MOGUĆEM RASCIJEPU SR JUGOSLAVIJE

*** O mogućoj dezintegraciji SR Jugoslavije u današnjem Dossieru govori Vojislav Stojanović. "SR Jugoslavija nije ni dobro uređena ni dobro vođena država, ali to je ne bi razlikovalo od bivših zemalja istočne Europe, koje guše prava nacionalnih manjina i ne mire se s izbornim promjenama vlasti. Posebnost Jugoslavije je u tome što se i pet godina nakon nastanka muči s osnovnim državnim atributima, što ne pokazuje sve odlike jedinstvene i države koje normalno funkcionira. Ratovi u Hrvatskoj i Bosni bili su do '95. opravdanje što institucije u Beogradu dobro ne rade i što federalni zakoni ne vrijede na isti način u Srbiji, Crnoj Gori, užoj Srbiji i na Kosovu. Opravdanje se izgubilo, stvari ne da se nisu promijenile već su se pogoršale u mjeri da federalna država počinje pokazivati znakove dezintegracije i na vertikalnom i na horizontalnom planu, i u odnosu vlasti prema građanima i u međusobnim odnosima republika, odnosno republike i pokrajine. Uzroci stanja koji Jugoslaviju čini uvjerljivo najnestabilnijom državom u Europi, višestruki su i temelje se, ne na posebnoj prirodi njezinih građana, već na prirodi rukovodstva na čelu sa Slobodanom Miloševićem kojemu je uvijek uspijevalo da sebi namakne dovoljan broj glasova. Treće, Jugoslavija nije formalno konstituirana voljom svojih građana budući da za razliku od Crne Gore Srbija nije organizirala referendum o ovom pitanju. Praroditeljskog grijeha nove države prividno su se riješili poslanici srpske skupštine glasujući za federaciju i na brzinu napravljeni Žabljački ustav o kojem također nije bilo očitovanja građana. Ako se vratimo u '92., možemo se podsjetiti okolnosti u kojima je trebalo preimenovati ono što se u inozemstvu nazivalo ostatkom Jugoslavije. Jednogodišnje osporavanje legitimnosti odcijepljenih republika nije donijelo nikakve rezultate dok rat u Bosni zbog svog karaktera nije omogućavao da se granice učvrste zapadno od Drine. U nedostatku međunarodne legitimnosti, brzo je proglašena nova država koja je već u imenu trebala sačuvati pretenzije na staru ili bar pravni kontinuitet koji je bio temelj za nasljeđivanje imovine druge Jugoslavije. Budući da je bila ugušena autonomija Vojvodine i Kosova, a kako Crna Gora, duboko uvučena u rat, nije imala drugog izbora, stvorena je centralistička država u formi federacije, koja je u zamisli njezinih tvoraca trebala biti privremenog karaktera dok se ne učvrste u osvajanju u Hrvatskoj i Bosni i ne pridobije Makedonija. Privremeni karakter SR Jugoslavije postao je u međuvremenu prilično trajan, ali zbog odsutnosti iz mnogih međunarodnih organizacija u svijetu, njoj i danas daju privremeni naziv srpsko- crnogorske federacije. Čak i da je stvorena u normalnim uvjetima i da ima potpuni pristanak građana, Jugoslavija bi bila ustavno dosta delikatna cjelina s jednom golemom i jednom dosta puta manjom federalnom jedinicom i s dvije pokrajine posebnog etničkog sastava u okviru veće jedinice. Toliko različite republičke, nacionalne i građanski interese činilo se najljepše ujediniti u autoritarnom sustavu koji se ne temelji samo na jednoj osobi već i na jednoj republici, jednoj naciji. Nova Jugoslavija odavno je dobila epitet proširene Srbije, iako 40 posto čine Albanci, Crnogorci, Muslimani, Mađari i drugi. Tito je svojedobno držao na okupu jugoslavenske narode autoritarnom vlašću i osobnom karizmom, Miloševiću je za isti posao u manjem obimu bila potrebna i vodeća nacija s nacionalističkom propagandom. Stanje u sadašnjoj federaciji pojedine francuske promatrače podsjeća na stanje prije raspada bivše federacije. Središnja vlast nema znatniju potporu građana, glavne institucije zemlje ili ne funkcioniraju ili rade jedna neovisno o drugoj, federalne jedinice se kreću ka samostalnosti ili odvajanju, mase građana ne vjeruju u vrijednosti zajedničke države. Polovica građana Crne Gore, gotovo svi kosovski Albanci, Muslimani iz Sandžaka i ne malo Vojvođana zajedničku državu ne vide kao svoju, dok gradovi Srbije, koje drži oporba i koji su zaustavljeni u razvitku financijskim pritiskom republičkih vlasti, državu vide kao jednostavni mehanizam represije. Socijalna anomija ili odsutnost zajedničkih vrijednosti nije nova pojava. Ona se razvijala u ratu bez imena i pravila, u njegovu gubljenju, s masama prevarenih izbjeglica u brojnim, što kontroliranim, što lažiranim izborima, u usponu mafije i teškom osiromašenju stanovništva, u neskladu između funkcija i uloge najmoćnijeg čovjeka države, u stalnoj zatvorenosti prema svijetu. Obezvrjeđivanje države u zadnje vrijeme se vidi u golemoj apstinenciji birača i nevjerici da je novi predsjednik Srbije i njen legitimni predsjednik, u odsutnosti šireg interesa u Srbiji za Crnu Goru i Kosovo, u mirnom promatranju kako stari crnogorski predsjednik ne želi prepustiti vlast novoizabranom, u naviknutosti na izvanredno stanje i terorističke akcije na Kosovu. Teško je učiniti da u institucije države vjeruju njezini građani ako sami ministri govore o svojoj izvanzakonski stečenoj imovini i ako drugu osobu u državi predstavlja žena njezina predsjednika koja nema izborne mandate. Mirjana Marković je prošle godine izjavila da u Europi jedino Jugoslavija nije marionetska država, dok se jučer šef glavnog stožera vojske Momčilo Perišić očitovao za približavanje Srba Atlantskom savezu, što publika, čak i najdobronamjernija, više ne može pratiti. Ukidanje vrijednosti bez svoje volje potakla je i demokratska oporba koja je nakon pobjede na ulicama sve izgubila u međusobnim svađama, pokazujući da režim još nema dostojnu alternativu. Znaci dezintegracije u Jugoslaviji promatraju se u zapadnim prijestolnicama sasvim interesno. Zadovoljno događajima koji slabe Miloševićev režim, zabrinuto ako bi govorili o stvarnom raspadu države i stvaranju većeg kaosa nego što je bio dosad na balkanskom prostoru. Model za promatranje Jugoslavije nudi se u Iraku Sadama Huseina. Ako se oslabljuje diktator iz Bagdada, a Šiti i Kurdi ostaju potpuno izvan njegove kontrole, ne dopušta se ni pomisao na njihovo ocijepljenje ili komadanje Iraka od glavnih susjeda za što se pretpostavljalo da bi proizvelo veće poremećaje na Srednjem istoku. Jugoslavija se okružuje sanitarnim kordonom koliko-toliko stabiliziranih država. Režim Slobodana Miloševića se iscrpljuje na dugu stazu, Albancima ne dopušta odvajanje Kosova, niti Crnogorcima njihove republike, a stanovništvu se ostavlja čekati bolje dane bez sankcija. Postepena dezintegracija ne samo države već i socijalnog tkiva, pratit će se na Zapadu mirno i strpljivo dok se ne promijeni režim. Ako u međuvremenu dođe do iracionalne pobune građanstva koje može donijeti dosta krvi, svi će se brižno pitati, kao svojedobno u Rumunjskoj kako je do toga moglo doći i tko je sve iz inozemstva pomagao prijašnji režim." (RFI) 140011 MET jan 98