FAZ - 10. I.- REISSMUELLER O HRVATSKOJ KAO OSLONCU ZAPADA

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 10. I. 1998. Hrvatska kao uporište Johann Georg Reissmueller smatra da bi Hrvatska mogla postati oslonac Zapada u regiji. "Zapad želi uspostaviti mir u europskoj regiji na potezu između donjeg tijeka Dunava i Jadrana, politički je stabilizirati i gospodarski uzdignuti. Gdje može potražiti uporište za taj proces? U novoj Jugoslaviji u dogledno vrijeme ne može. Savezna srpsko- crnogorska država kojom vlada Milošević nije odustala od osvajačke politike zbog spoznaje da je takva politika moralno neprihvatljiva već zbog vlastite slabosti. Tehničko-civilizacijske i gospodarske osnove te zemlje potpuno su se urušile. Politička kultura, ustrojena po srednjoeuropskim mjerilima, jednostvno ne postoji. Između dva svjetska rata Francuska i Velika Britanija promovirale su srbo-jugoslavensku tlačiteljsku državu u saveznika i kontrolora cijele regije. Zapad se ne smije nadovezati na tu tešku grešku koja je prenesena i u politiku slobodnog svijeta prema komunističkoj Titovoj Jugoslaviji. Rumunjska i Bugarska, Makedonija, Albanija i Slovenija nalaze se na rubu regije. Zapad će možda pritiscima, nadzorom i pomoći uspjeti nekako slijepiti bosanskohercegovačku državu, razbijenu u srpskom osvajačkom ratu. No, danas možemo samo nagađati koliko će postojana ta država biti. Jedina zemlja koja u tom dijelu Europe može poslužiti kao temelj zapadne politike jest Hrvatska. Stoga bi zapadne sile i njihove međunarodne organizacije zapravo trebale uskladiti svoju politiku s tom premisom. No, one to ne čine. Čini se da za NATO Hrvatska, koju bi jednoga dana trebao primiti u članstvo, jednostavno ne postoji. Možda zbog hrvatsko-srpskog sukoba? Taj je sukob proizišao iz srpskog napadačkog rata i bliži se kraju. Hrvatska već odavno sklapa sporazume sa Srbijom. Slično se ponaša i Europska unija. Međunarodne financijske institucije ustručavaju se pri svakom kontaktu s Hrvatskom. Vijeće Europe primilo je Hrvatsku u svoje članstvo tek nakon ponižavajućeg natezanja - i to nakon prijama Rusije. Samo u Organizaciji za sigurnost i suradnju (OESS) Hrvatska može biti članicom bez prethodnog izlaganja gotovo nepodnošljivim procedurama. Kako se ponašaju vlade zapadnih zemalja? Najveće neprijateljstvo dugo su pokazivale Velika Britanija i Francuska, koje su od početka stoljeća surađivale sa Srbijom, štitile beogradsko kraljevstvo u razdoblju između dva rata i teško podnosile nestanak stare Jugoslavije 1990./1991. Stupanje Tonyja Blaira na mjesto Johna Majora u Londonu i Jacquesa Chiraca na mjesto Francoisa Mitterranda u Parizu donijelo je Hrvatskoj malo olakšanje. No, diplomatski aparat u dvije metropole čak teže napušta uhodane staze nego politička klasa. Što se tiče Amerike, Hrvatska je izložena politici 'toplo-hladno'. Kabinet u Washingtonu dugo je robovao svojoj jugoslavenskoj zabludi. No, g. 1995., kada je Clinton u Bijeloj kući zamijenio Georgea Busha, Sjedinjene Države pomogle su Hrvatskoj, prvo odvraćanjem pogleda, a potom i špijunskim informacijama i vojnim savjetima pri oslobađanju najvećeg dijela područja koja su do tada bila pod okupacijom srpskih oružanih snaga. Potom se nekoliko mjeseci činilo da Amerika namjerava pretvoriti Hrvatsku u svog partnera u regiji. No, u Washingtonu je zatim prevladala teza da Hrvatsku zbog njezine politike podjele Bosne i Hercegovine i zbog pojedinih manjkova u pitanjima demokracije i slobode treba ne samo neprekidno kritizirati već i kažnjavati. U toj politici ima kolebanja. Trenutačno vjetar iz Amerike ponovno nešto slabije puše Hrvatskoj u lice. G. 1991. Njemačka je za Hrvatsku izborila međunarodnopravno priznanje i otad se često u svijetu zalagala za tu zemlju. No, Bonn se u međuvremenu udaljio, a odnosi su zahladili. Razočarana hrvatska vlada lako previđa činjenicu da se njemačka vlada, a u prvom redu ministar vanjskih poslova Kinkel, i dalje jako zalaže za Hrvatsku. Jedan od motiva za promjenu njemačke politike bila je želja da se obnovi zajedništvo sa savezničkim silama, izgubljeno g. 1991. Odnedavno Bonn uočljivo nastoji na području propale Jugoslavije nastupati u zajedništvu s Francuskom. Još je veći prioritet održavanje dobrih odnosa s Amerikom. Ti prioriteti imaju svoju cijenu. Pojedini elementi hrvatske politike nailaze na kritiku svih zapadnih vlada. Ističe se otežavanje povratka srpskog stanovništva izbjeglog iz Hrvatske. Može li povratak te etničke skupine biti lagan budući da je ona u većini poduprla srpski napadački rat na Hrvatsku? Usprkos tome, opomena je opravdana i već je urodila napretkom. Sljedeća opomena: hrvatska vlada ne poštuje haaški sud za ratne zločince. Pritom valja napomenuti da je Zagreb u Den Haag poslao već nekoliko optuženika; Bosna ih je poslala nešto manje, a Srbija nijednog. Velike kritike izaziva hrvatska televizija koju nadzire država, a nije joj suprotstavljena nijedna privatna televizijska postaja. Ta je kritika, upućena na adresu hrvatske vlade, opravdana. No, Hrvatska ipak nije zemlja bez slobodnih informacija; to se u prvom redu odnosi na oporbene listove. Hrvatska mora dopustiti da je mjere europskim mjerilima. I kritika može biti dobronamjerna. No, kritičari bi trebali imati osjećaj za mjeru. Nakon dva desetljeća oštre kraljevsko-srpske vladavine i pola stoljeća jugo-komunizma Hrvatska je stekla slobodu - i odmah je napadnuta. Toj je zemlji potrebna naklonost, pomoć, pravednost kritika i - vrijeme", zaključuje Johann Georg Reissmueller. 120222 MET jan 98