FRANCUSKA-COURRIER INTERNAT.- 9.1.98. - SREBRENICA

FRANCUSKA COURRIER INTERNATIONAL 9. I. 1998. Slučaj Srebrenica List prenosi napis novinarke Biance Jagger objavljen u rimskoj 'Panorami' i londonskom 'The Europeanu' o srebreničkom pokolju u srpnju 1995. U napisu se, među ostalim, kaže: "Prije dvije i pol godine, 11. VII. 1995., srebrenička je 'zona sigurnosti' pala u ruke bosanskosrpske vojske. Osam tisuća civila, žena, djece i gotovo sav muški dio pučanstva, koje je međunarodna zajednica izručila njihovim krvnicima, bili su hladnokrvno ubijani tijekom četiri dana pokolja. Bilo je to najveće krvoproliće na europskom tlu od konca III. Reicha. Prvi je srpski napadaj uništio Srebrenicu usprkos rezoluciji 819 Vijeća sigurnosti UN-a koje je, nakon prvog žestokog napada, u travnju 1995. odlučilo načiniti oko grada zonu sigurnosti. Rezolucija 836 'jamčila' je zaštitu Srebrenice 'svim sredstvima, uključujući i uporabu sile', u njoj se kaže da se 'sve vojne i paravojne postrojbe moraju ili povući iz razvojačenog područja, ili predati oružje'. Okružena je enklava u veljači 1995. povjerena brizi Dutchbata, nizozemske bojne Plavih kaciga. (...) Nakon pada Srebrenice čuo se samo jedan glas koji nije htio sudjelovati u pokolju: Tadeusza Mazowieckog, bivšega poljskog premijera kojega je UN imenovao povjerenikom za ljudska prava u bivšoj Jugoslaviji. On je predložio da se uspostave zone sigurnosti. U svojoj ostavci, nedugo nakon pokolja, rekao je: 'Ne može se uvjerljivo govoriti o zaštiti ljudskih prava kada smo suočeni s nedovoljnom ustrajnosti i hrabrosti međunarodne zajednice i njezinih predstavnika (...). U Bosni je u pitanju sama stabilnost međunarodnog poretka i uljudbena načela. Zločini su počinjeni brzo i okrutno, što jako odskače od sporosti i nedjelotvornosti međunarodne zajednice'. Roy Gutman zabilježio je u 'Newsdayu': 'Pad Srebrenice označio je kraj najveće i najskuplje misije UN-a za očuvanje mira. Ona je bila najniža točka odnosa između saveznika nakon hladnog rata.' General Ratko Mladić, zapovjednik bosanskosrpske vojske, uveo je u grad svoje postrojbe i nadzirao pokolj. Danas ga zbog genocida traži međunarodni sud, kao i političkog vođu Radovana Karadžića koji je optužen da mu je izdavao naredbe. Američki i europski diplomati odnosili su se prema ovim ljudima kao prema ravnopravnim partnerima u mirovnom procesu, a ne kao prema krivcima za genocid. Izdajući tjeralicu za Mladićem, sudac Riad iz haaškog Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, istaknuo je: 'Dokazi koje je predočio vrhovni tužitelj, a koje čini preko trideset izjava očevidaca, s razlogom nas navode na zaključak da je Ratko Mladić osobno nadzirao pad Srebrenice, posvećujući veliku pažnju tančinama. Vidjeli su ga kako sam razdvaja muškarce od žena i djece koji su se penjali u autobuse.' (...) Od pada Srebrenice prošlo je više od dvije godine. Usprkos razmjerima pokolja, sablažnjivoj istinitosti svjedočenja i tjeralicama za Mladićem i Karadžićem, međunarodna zajednica nije poduzela ništa da ih uhvati. Može se čak reći da se ona protivi tomu, dok zapadni diplomati i političari i dalje pregovaraju s njima. Što više, ni vojni dužnosnici, ni vojnici međunarodnih snaga nisu bili zabrinuti što su Srebreničane predali kao janjce na klanje. Isto tako, ništa se nije predbacivalo onome koji je vukao konce krvavoga četverogodišnjeg rata u bivšoj Jugoslaviji, bivšem srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću (koji je sada predsjednik nove Jugoslavije - Srbije i Crne Gore). Važni dokumenti, dobiveni iz izvora bliskih UN-u, pokazuju da su se Milošević i visoko zapovjedništvo UN-a potajno dogovarali u doba srebreničkog pokolja. Bili su u stalnoj vezi, ovaj drugi je u Beogradu pregovarao kako bi svim sredstvima postigao 'sporazume' o sigurnosti svojih vojnika i opreme, dok su, što je on vrlo dobro znao, žene bile silovane ili ubijane, a muškarci sustavno ubijani mecima i eksplozijama. Nizozemska je bojna Plavih kaciga čak opskrbila bosanske Srbe gorivom za autobuse koji su žrtve prevozili na gubilišta, kao i za buldožere koji su trupla zatrpavali u zemlju. (...) Doznalo se da su u jutro istog dana kada je Srebrenica pala, dokumenti doglasnih služba izvijestili da je Mladić kanio uništiti sve stanovnike grada. Dvije trećine od 40 tisuća stanovnika pošle su prema nizozemskoj bazi u Potočarima. UNPROFOR je naredio Nizozemcima da 'štite izbjeglice' i doprate ih do zona sigurnosti, izričaj od kojega se danas ježi koža. No Srbi su nastojali na užasnom prebiranju tih ljudi po spolu, pred očima časnika i vojnika nizozemske bojne. Žene, djeca i gdjekoji starac bili su preko bojišnice i minskih polja poslani na područje pod bošnjačkim nadzorom. O ostalima se više ništa nije čulo. (...) Srebrenica nije bila jedino mjesto krvoprolića. Pokolji su bili vrhunac stalnog trogodišnjeg ubijanja, programa nasilja koji je jasno objavljen svijetu, a koji su napuhani političari i diplomati koji su bili ovlašteni da poduzmu zračne napadaje, mogli i trebali zaustaviti. To bi spriječilo vojsku bosanskih Srba da progoni civile. No ništa ih nije spriječilo. Dopustilo se da se pogrom slobodno nastavi sve do propasti Srebrenice i više od toga. Od međunarodne zajednice doživjele su se samo laži, dvoličnost, besmislice, spletke, stišavanje i nagodbe. Nagodbe kao što je bila izdaja generala Janviera u Zvorniku koju je Akashi sustavno nijekao. Jednom su Bernarda Janviera na tiskovnoj konferenciji pitali što misli o generalu Mladiću. Odgovorio je: 'Mislim da je profesionalni vojnik koji brani svoj narod.' Međunarodna zajednica želi zaboraviti Srebrenicu i protivi se uhidbi ratnih zločinaca. Svi vrlo dobro znaju da bi se izvođenjem pred sud onih koji su odgovorni za pokolj, mogla iznijeti na vidjelo njihova vlastita upletenost. (...) Ujedinjeni narodi koji su trebali jamčiti zaštitu srebreničkih civila, nisu mislili da bi trebalo osnovati istražno povjerenstvo koje bi utvrdilo jesu li neki njezini članovi odgovorni za zločine protiv čovječnosti i povredu ratnog prava. (...)" 120221 MET jan 98