NJEMAČKA/DIE ZEIT - 9. I. DOSSIER: HRVATSKA, ZAROBLJENA NA BALKANU

Ž4=NJEMAČKA Ž1=DIE ZEIT Ž2=9. I. 1998. Ž3=Zarobljena na Balkanu U rubrici "Dossier" tjednik objavljuje opširan prilog o Hrvatskoj, uključujući kratak pregled odlučujućih političkih događaja u periodu od 1848. do 1996./1997. g. "Čovjek se jednostavno ne može ljutiti na Zlatka Tomčića dok ovaj bezbrižno krši pravila političke korektnosti. 'Znate što - Hrvati i Srbi jednostavno ne idu zajedno', tvrdi Tomčić. Naime, Hrvati su više nalik Nijemcima - radišni su i pošteni - dok Srbi - 'ne zavaravajmo se - više vole živjeti od tuđeg rada', čavrlja Tomčić u okviru interviewa. Rađe nego baš na Srbe, Tomčić misli na svoju baku njemačkoga podrijetla, pripovijedajući o maglovitoj Panoniji gdje su ljudi oduvijek bili tolerantni prema folksdojčerima. Predsjedatelju Hrvatske seljačke stranke koja ima vrlo bogatu tradiciju nije potreban savjetnik za tipove političara: sam Tomčić utjelovljuje neusiljenu, rustikalnu Hrvatsku gdje svaki razgovor brzo prelazi na 'ti' i na rakiju. Radikalizam mu je stran, mržnju ne osjeća a njegove su predrasude posve nevine. Na zidu su pored bradatih velikana hrvatske povijesti izvješeni barjaci udruga i drvene počasne ploče iz vremena kada je ta seljačka zemlja još bila sastavni dio Austro-Ugarske. Na Zapadu bi se simpatični gospodin Tomčić uklopio u predodžbu malograđanskog konzervativnog političara. Možda ne bi bio poslan na diplomatski parket. No, Zlatko Tomčić prava je osoba za mjesto na kojem valja zasukati rukave. Marljivi i pošteni Hrvati svoji su na svome već više od dvije godine. Toliko je vremena prošlo od trenutka kada je između 150 i 200 tisuća Srba u beskrajnim povorkama automobila i traktora krenulo u bijeg iz hrvatske krajine u smjeru Bosne i dalje prema Srbiji. Pobjeda Hrvatske nad 'srbokomunističkom agresijom' ispala je temeljitija no što se itko smio nadati: napokon su se riješili notornih pobunjenika koji uvijek 'žele nešto posebno' - kao što smatra Zlatko Tomčić - ili sve odmah počinju 'posrbljivati', kao što kaže karakteristična hrvatska uzrečica. Prevladavalo je opće mišljenje da su upravo Srbi vezivali srednjoeuropski orijentiranu Hrvatsku za Balkan. Činilo se da je njihov nestanak otvorio put u Europu. Vjerojatno je taj put 'lakši' za Hrvatsku, smatrali su tada čak i kozmopolitski intelektualci koji ne odobravaju progone i potvrdili su svoju tolerantnost čak i za vrijeme rata. Primjer je Eugen Pusić koji je nekada bio savjetnik glavnog tajnika UN. No, masovni bijeg Srba nije odveo Hrvatsku u Europu već u povijesnu stupicu. Osjećaj oslobođenja uporno je izmicao. Čak su i proslave pobjede, popraćene pompom i nametljivom simbolikom, ostale bljutave. Čak i danas, dvije godine nakon toga, Hrvatska se zajedno sa Srbijom i Albanijom nalazi u najnižoj kategoriji, još niže od Rumunjske i Bugarske koje bar teoretski imaju status kandidata za prijem u EU. Hrvatska još nikada nije bila tako duboko na Balkanu: Jugoslavija je uvijek bila povezana s Europskom unijom. Američki veleposlanik ili američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright gotovo svakog tjedna kritiziraju manjak demokracije u Hrvatskoj, žigošući nacionalne junake kao ratne zločince i šaljući hrvatske moćnike u Mostar da izvuku uši tamošnjim ekstremistima. Takve zadaće ne mogu ispuniti političari poput Zlatka Tomčića, kakve Hrvatska priželjkuje. Otkada je tjednik 'Feral Tribune' početkom rujna tiskao priznanje pripadnika specijalne policijske postrojbe, opasno je uzdrman i nacionalni mit nove Hrvatske o 'domovinskom ratu' protiv Beograda i Srba. Spomenuti policajac pripovijedao je o zbivanjima iz ratne 1991. g. i priznao da je vlastitim rukama ubio 72 hrvatska Srbina - u okviru specijalne policijske postrojbe pod zapovjedništvom jednog političara iz redova vladajuće stranke. Priznanje je pokrenulo pravu lavinu: časnici, policijski dužnosnici, čak i pripadnici špijunske službe čiju savjest još muče zapovijedi izdane u tom periodu, javljaju se ovih tjedana nezavisnim medijima, pripovijedajući strahovite priče. U Gospiću, gradiću na zapadu zemlje, postojao je žuti golf kojim su odvođeni Srbi. Njihovi su leševi kasnije nađeni u šumi. Upravo je Dobroslav Paraga, 1991. g. vođa radikalnih nacionalističkih 'pravaša' i zapovjednik neregularne postrojbe, objavio popis ubijenih srpskih civila, prijavivši predsjednika Franju Tuđmana sudu za ratne zločince sa sjedištem u Den Haagu. Brane još uvijek ne popuštaju. 'Ekscesi' i 'izgredi pojedinaca' ne mogu promijeniti opću sliku, tvrdi Tomčić. Ne postoji potreba za preraspodjelom ratne krivnje; mišljenje da su se Srbi s pravom branili izvrće stvari naglavce, drži i Radimir Čačić, predsjedatelj Hrvatske narodne stranke, osvježavajuće pragmatičan poduzetnik, koji se veseli procesu gospodarske obnove i kičasti kult junaka ne smatra privlačnim. Svi su zločini počinjeni kada je rat već bio u punom jeku, tvrdi Čačić. Po njegovom mišljenju, politika nije odobravala izgrede. On je sam u Varaždinu, gradu u kojem živi, prenoćio u srpskoj kući kako bi zaštitio obitelj od napada uzrujanih Hrvata. Vlado Gotovac, do prije mjesec dana predsjedatelj Hrvatske socijal-liberalne stranke, priznaje da bi objave priznanja mogle korigirati 'idealiziranu sliku' rata i pokazati da ni hrvatski branitelji 'nisu bili anđeli'. No, 'pravi je krivac bila Jugoslavenska narodna armija', tvrdi i Gotovac. Većina Hrvata ne želi čak ni poslušati priznanja. 'Tko brani svoju domovinu, ne može biti ratni zločinac', objavio je vrhovni hrvatski sudac Milan Vuković. Po rezultatima ozbiljne ankete, 63 posto njegovih sugrađana slaže se s njim. Hrvati smatraju da je ratna krivnja raspodijeljena između naroda koji su u ratu sudjelovali po načelu spojenih posuda: poraste li u jednoj posudi, opast će u drugoj. Histerični nacionalizam na srpskoj strani, napadi na Vukovar, Dubrovnik, Karlovac ili Sisak, okrutna ubojstva koja su počinile neregularne postrojbe srpskih ratnih poglavica Arkana, kapetana Dragana i Vojislava Šešelja, okrutna protjerivanja Hrvata iz krajine - sve to ima veću težinu od ubojstava i pokolja za koje odgovornost snose hrvatski zločinci. Što je veća krivnja Srba, to je veća nevinost Hrvata - posrijedi je neuobičajno 'jugoslavensko' tumačenje u zemlji koja je tako snažno orijentirana prema nezavisnosti. Politička pozornica u Hrvatskoj - upravo ona oporbena - još uvijek razmišlja u ratnim kategorijama. Socijaldemokrat Zdravko Tomac tvrdi da 'načelno podupire pravo svih prognanika na povratak'. No, to se po njegovim riječima mora odnositi na sve, budući da i u srpskim kućama danas žive hrvatski izbjeglice iz Bosne. Kada bi se potencijalni srpski povratnici, zadržani izvan Hrvatske zahvaljujući birokratskim smicalicama, uistinu smjeli masovno vratiti svojim kućama, bilo bi to po Tomčevoj logici jednostrano popuštanje hrvatske strane u odnosu prema onima koji osporavaju to pravo Hrvatima - onima u Bosni i Srbiji. Tek kada Republika Srpska zajamči svojim građanima pravo na vlasništvo i slobodu okupljanja i naseljavanja, to će moći učiniti i Hrvatska, smatra Tomac. Posrijedi je slučaj dragovoljnog talaštva. Vlado Gotovac naziva takav način razmišljanja 'politikom vage': zbivanja u Hrvatskoj čvrsto su povezana s razvojem događaja u Bosni putem klatna. Posljedice takve politike posvuda su vidljive. Prije rata, u Kninu, središtu srpske 'pobune', živjelo je oko 50 tisuća ljudi; danas, dvije godine nakon gotovo potpunog egzodusa stanovnika, tamo ponovo živi oko 15 tisuća ljudi. Među njima je i oko 500 Srba, većinom seljaka i staraca koji ponovo žive u svojim napuštenim kućama u okolini grada. Hrvatska država obilježila je svoj teritorij i njezina prva zadaća bilo je preimenovanje ulica i trgova: glavni trg nosi danas ime po Anti Starčeviću, hrvatskom vođi iz 19. stoljeća, koji se posebno isticao neprijateljskim stavom prema Srbima. U samom gradu žive Hrvati: izbjeglice iz Bosne ali i mnogi obični građani iz Karlovca ili Rijeke, koji su nakon trijumfalne 'Akcije Oluja' u kolovozu 1995. g. došli ovamo, gonjeni željom za stjecanjem lijepe, velike kuće. 'Nijednom jedinom Srbinu nije vraćena kuća koja je u međuvremenu dana nekom drugom', priča Ratko Gajica, jedan od malobrojnih Srba koji su jednostavno ostali i proživjeli akciju 'Oluja'. Mnoge hrvatske obitelji prijavljuju u Kninu samo baku ili maloljetnu djecu - čime kuća dobiva status 'zauzetog' objekta. Kod hrvatskih stambenih vlasti zaleđeno je pet do šest stotina upita srpskih povratnika a 20 slučajeva prijavljeno je i kod suda. 'Nijedan od njih nije dosada riješen', pripovijeda Gajica koji je u Kninu obavljao sudačku dužnost dok ga nova srpska vlast nije izbacila 1992. g. Tko nema stana, prezimljuje uglavnom kod rođaka. Rijetko tko ima posao. Gajicina žena, odgojiteljica u dječjem vrtiću, kandidira se uzaludno za radno mjesto. Umjesto da je zaposle, dječji vrtići u Kninu očajnički tragaju za hrvatskim kolegicama. 'Tko se uspije vratiti, nađe se u nemogućem položaju', tvrdi Gajica. Pritom valja napomenuti da je daleko najveći broj Kninjana u bijegu te da danas žive negdje u južnoj Srbiji - kod rođaka (ako imaju sreće) ili u barakama i kontejnerima. Službeno, ti ljudi imaju pravo na hrvatsko državljanstvo. No, hrvatsko veleposlanstvo u Beogradu ne izdaje dokumente o državljanstvu a izbjeglice ne smiju putovati u Hrvatsku sa svojim starim jugoslavenskim putovnicama. Neka sela i gradići sjeverno od Knina još su uvijek napušteni. Donji Lapac, mjesto u kojem su prije 'akcije Oluja' živjeli gotovo isključivo Srbi, danas je gomila ruševina. Spaljen je do temelja radi sprečavanja povratka Srba. Hrvatska plaća visoku cijenu za svoju 'politiku vage'. Gospodarska je obnova nemoguća bez ljudi. U mrtve gradove ne vraćaju se čak ni malobrojni Hrvati, koji su nekoć tamo živjeli a za vrijeme srpske vladavine izbjegli su u Zagreb ili na more. Povratak je velika tema nakon što je istočna Slavonija pod američkim pritiskom mirno reintegrirana u sastav hrvatske države. No, većina obitelji koje danas žive na obali i na otoku Krku uopće se ne želi vratiti svojim nekadašnjim domovima. Tendencija Hrvatske da poziva svoje ratne grubijane na odgovornost tek kada to učine i Srbi neugodno utječe na svakodnevni život: primjerice, gradić Bjelovar izložen je teroru jedne bande. Njezin vođa, časnik u Tuđmanovoj predsjedničkoj gardi, juri svojim BMW-om kroz mjesto i pustoši diskoteke. Mučitelj Bjelovara stekao je slavu protjerivanjem Srba. Vlado Gotovac jedan je od malobrojnih ljudi u Hrvatskoj koji žele raskinuti s 'politikom vage'. 'Moramo sami prekinuti s tim' a ne potajice gledati hoće li Karadžićeva klika na Palama nagraditi hrvatski napredak i vlastitim odgovarajućim potezima. Budući da nije uspio nametnuti takav stav, osnovao je prije Božića novu stranku. No, Gotovac se također skanjuje javno iznositi spomenute zahtjeve: napomena da su Srbi puno gori još uvijek funkcionira kao zadnji argument. Zalaganje za građanska prava Srba i dalje je nepopularno. Nijedan oporbeni političar nije se za vrijeme srpske pobune usudio pozvati 'hrvatske građane srpske nacionalnosti' na formiranje zajedničke države. Knin je u propagandi istican kao 'stari hrvatski grad u kojem je okrunjen kralj Zvonimir' iako tamo gotovo i nisu živjeli Hrvati. Srpska krajina, uvijek ispisivana u navodnim znakovima, zamišljana je kao pustoš kroz koju vode 'vitalno važni opskrbni putevi'. Gotovčev nasljednik Dražen Budiša i socijaldemokrat Tomac rađe izvlače korist iz činjenice da im je 1991. g. dopušteno da uđu u 'vladu nacionalnog jedinstva', čime im po njihovu mišljenju pripadaju podjednake zasluge za junačku obranu kao i Tuđmanovoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Pritom valja napomenuti da je ta vlada bila puki ukras jer su sve odluke donošene u predsjedničkoj palači. Legendarna je sjednica vlade, odražana nakon pada Vukovara: Tuđman je pozvao vladu u svoju rezidenciju i svi su ministri morali nositi pločice s natpisom 'posjetitelj'. Tomac, kojem je tada udijeljena dužnost podpredsjednika vlade, još se i danas hvali svojim djelima. Primjerice, Tomac je odbacio želju lojalnih Srba da u hrvatskim gradovima osnuju urede kako bi se osjećali sigurnima. Ta, imamo hrvatsku državu, napisao je Tomac u odgovoru zagrebačkom profesoru koji je iznio taj zahtjev. 'Paralelne strukture' su nepotrebne, dodao je Tomac. 1992. g. njegova stranka, nasljednica komunista, odrekla se čak i skupštinskih mandata koji su pripali Srbima na njezinoj listi: ni u kom slučaju nije željela steći reputaciju 'srpske stranke'. Hrvatska nije postala fašističkom državom, kao što se često tvrdi u srpskoj propagandi - iako su oživljeni simboli iz ustaškog perioda od 1941. do 1945. g., te iako su čak rehabilitirane pojedine ustaške veličine. Hrvati još uvijek žele na Zapad. Kao uzor posebno se ističe današnja Njemačka. Nacionalni je fanatizam iznimka i već ponovo izaziva podsmijeh. Opći je uzor još uvijek pragmatičan pristup 'tehnomanagera' na koji je bila ponosna i prijeratna Hrvatska, smatra Vesna Pusić, vodeća sociologinja. Ni predodžba o tupoj Tuđmanovoj diktaturi, sastavni dio prtljage mnogih promatrača koji u Hrvatsku dolaze iz SAD i zapadne Europe, također nije potpuno ispravna. Ipak se u Hrvatskoj živo raspravlja. Franjo Tuđman čvrsto drži uzde u svojim rukama. 75-godišnji predsjednik izliječen je od raka na debelom crijevu; smršavio je a kosa mu je prorijeđena i potpno bijela. No, gotovo nitko više ne spekulira o njegovoj skoroj smrti. Stranački sabor koji bi trebao riješiti pitanje o njegovom nasljedniku odgođen je - ta tema očigledno više nije tako važna. Još su uvijek Tuđmanovi 'savjetnici' raspodijeljeni na resore i de facto nadređeni ministrima koje kontrolira Sabor, kao što je prije bio slučaj s tajnicima CK. Činjenica da su se Gotovac i Tomac u ljeto prošle godine kandidirali protiv njega za predsjedničku dužnost protumačena je gotovo kao svetogrđe: izbori su režirani kao javno odavanje počasti. Plakati iz lipnja prošle godine još uvijek vise na zidovima a požutjeli listovi zamijenjeni su novima. 'Stabilnost i bolji život za sve', objavljuje predsjednik - posrijedi je kultura parola koja podsjeća na socijalizam. Kult ličnosti, izgrađen oko predsjednika Tuđmana, graniči s bogohuljenjem. Prenesen iz titoističke tradicije, raspored stajanja i sjedenja u okolini predsjedinka Tuđmana slijedi biblijske uzore. On odražava časti apostola miljenika, Petra stijene i Jude. Tuđmanove su povijesne predfiguracije, otvoreno sugerirane u hagiografskim televizijskim spotovima i blaženim prikazima, kraljevi Tomislav (koji ukazuje na Tuđmanovu ulogu osnivača države), Zvonimir (koji simbolizira osloboditelja grada Knina) i na kraju Mojsije (koji je svoj narod odveo iz Egipta u Obećanu Zemlju). No, vjetar danas oštrije puše protiv desnice u Tuđmanovoj stranci. U listopadu ove godine Tuđman je prisilio provincijskog guvernera Osijeka Branimira Glavaša da dade ostavku - riječ je o možebitnom ratnom zločincu i kasnijem reketaru koji je u sjeveroistočnom kutku Hrvatske instalirao satrapsku vladavinu. Nakon njegova odlaska drhte i ostali poglavari desnog stranačkog krila. Kandidat broj jedan za položaj Tuđmanova nasljednika jest ministar vanjskih poslova Mate Granić, doduše uvijek lojalan ali osobno umjeren čovjek. U Granića s nadom upiru oči i neki oporbeni političari: kada Tuđman jednom ode, njegova će se stranka raspasti a njezini umjereni članovi moći će napokon zajedno s nacionalnom oporbom povesti Hrvtsku u demokraciju, smatraju oni. 'Pet, šest mjeseci nakon Tuđmanove smrti' doći će možda kraj neobičnostima u hrvatsoj politici, smatra čak i Vlado Gotovac. Upravo 'domovinski rat' protiv 'srbokomunističke agresije', koji je izveo Hrvatsku iz Jugoslavije i trebao bi je odvojiti od Balkana, onemogućava danas otvaranje te zemlje prema Zapadu. Pokazuje se da je ono što je trebalo prerasti u mit o osnivanju nove Hrvatske zapravo greška pri porodu. Izdavač Slavko Goldstein, liberalni duh već za vrijeme socijalizma, smatra da su zagrebački demokrati prvu grešku napravili 1971. g. U to vrijeme 'hrvatskog proljeća' hrvatska je KP imala vodstvo koje je razmišljalo u suvremenim i demokratskim kategorijama i bilo je daleko ispred svog vremena. Kada se sukobilo s Beogradom, dobilo je potporu u vidu nacionalno obojenih demonstracija. To je bilo previše za relativno tolerantan režim maršala Tita. 'Stari' je prisilio vodstvo da dade ostavku i zatvorio je desetke vjernih komunista pod optužbom za 'hrvatski nacionalizam' - uključujući i Franju Tuđmana, Dražena Budišu i mnoge današnje poznate dužnosnike hrvatske politike. 'Već su vođe 'hrvatskog proljeća' napravile grešku kada nisu koordinirale svoje poteze s hrvatskim Srbima', smatra Slavko Goldstein. Rađe su se dogovarali s liberalima u Beogradu. Već sedamdesetih godina, kada je hrvatski nacionalni pokret bio još demokratičniji, isključio je hrvatske Srbe. Nakon Tuđmanove izborne pobjede počeo je val čišćenja. Niz Srba dobio je otkaz - posebno u medijima, pravosuđu i javnoj upravi. Čak su i sudovi specijalizirani za radne odnose donijeli odluku da svi koji su na referendumu glasovali protiv nezavisnosti Hrvatske unose 'nemir u kolektiv' te da su opravdano dobili otkaz. Slični argumenti nacionalističkog sadržaja i komunističkog tona još se i danas često koriste u Hrvatskoj. 'Građanska Hrvatska' o kakvoj je sanjala tek nekolicina bivših disidenata uključivala je Srbe a 'etnička' Hrvatska koja je i prevladala isključivala ih je ali je zato od samog početka obuhvaćala 17 posto Hrvata u susjednoj republici Bosni i Hercegovini - otjeravši mladu hrvatsku državu u njezin drugi rat. Oko tog 'drugog rata' protiv bosanskih Muslimana hrvatska je javnost od samog početka bila podijeljena - gotovo sve oporbene stranke i nadbiskup zagrebački nisu podupirali Tuđmanovu bosansku pustolovinu koja je rezultirala brutalnim etničkim čišćenjima, istrebljenjem dva sela, razaranjem mostarskog mosta, dovodeći Hrvatsku na loš glas širom svijeta. Protivnici građanskog koncepta koji su željeli isključiti hrvatske Srbe morali su umjesto njih prihvatiti hercegovačke Hrvate - jus solis ili jus sanguinis - trećeg izlaza nije bilo. 'No, većina ljudi ovdje u Hrvatskoj ne želi ni Srbe ni Hercegovce', smatra izdavač Slavko Goldstein. Točno je da mržnja prema 'neotkupljenoj' braći i sestrama iz Hercegovine raste iz godine u godinu. Zagreb je pun grafita protiv 'Hercegovana' (...) 'Samo onaj tko poznaje Hercegovce može voljeti Srbe', napisao je autor grafita na građevinskoj skeli iza jednog zagrebačkog kafića. Hercegovci su među najbližim savjetnicima i najvjernijim ministrima, okupljenim oko Franje Tuđmana. Siromaštvo je ljude iz škrtog zaleđa dalmatinske obale ranije otjeralo u emigraciju nego sinove relativno bogate Hrvatske. Po povratku kući donijeli su sa sobom mobitele, njemačke marke i metalizirane sunčane naočale, vozeći mercedese i izvlačeći dobit iz privatizacije. Gotovo svi hrvatski skorojevići, 'tycoons', potječu iz Hercegovine. Negativna nekadašnja stereotipna mišljenja o Srbima - poput onog da svi Srbi dovode postupno svoje velike obitelji sa sela u grad - preneseni su danas doslovno na Hercegovce. 'Bez Hercegovaca', koji tvore neugodno desno krilo Tuđmanove stranke i sive su eminencije gotovo svih skandala, 'Hrvatska bi već davno postala normalna, demokratska zemlja', smatra Zlatko Tomčić. No, Hrvatska u kojoj nema Srba neće se riješiti svojih Hercegovaca. Za to se brinu upravo Amerikanci iako baš oni bespoštedno osuđuju nedostatak demokracije u Hrvatskoj i inzistiraju na pravu Srba na povratak. Kao država potpisnica Daytonskog sporazuma, sklopljenog u studenom 1995. g., Hrvatska je - htjela ona to ili ne - politički patron jedne od sukobljenih strana u Bosni. Kako bi stabilizirala prilike u Bosni, američka diplomacija intenzivno koristi bliske odnose između Zagreba i Hercegovine. Primjerice, kada se pojavi potreba da neki od hrvatskih ekstremista u Mostaru nestane s pozornice - kao što je nedavno bio slučaj s bivšim gradonačelnikom Mijom Brajkovićem - Amerikanci podvrgavaju Zagreb pritisku. Hrvatskom ministru obrane Gojku Šušku, koji boluje od raka, donesen je nakon operacije u washingtonskoj bolnici Walter Reed telefonski aparat još tijekom boravka u sobi za intenzivnu njegu kako bi riješio krizu u Mostaru. Šušak potječe iz Širokog Brijega, najozloglašenijeg ekstremističkog gnijezda u Hercegovini. U listopadu prošle godine Franjo Tuđman uspio je izvesti majstorski potez - nagovorio je deset možebitnih hrvatskih ratnih zločinaca, 'vitešku desetericu', da dragovoljno odu u Den Haag. Čovjek koji se posljednji rukovao s delikventima u splitskoj zračnoj luci bio je Ivić Pašalić, utjecajni Tuđmanov savjetnik, integracijska figura desnog krila HDZ-a i najvjerojatniji nasljednik ministra Šuška. Pašalić potječe iz Šujice, seoceta u Hercegovini. Hrvatska treba takve ljude. Spomenuta desetorica ne bi poslušala političara poput Zlatka Tomčića. Tuđman trenutačno iskušava novi koncept odnosa prema susjednoj državi - treći po redu u periodu od 1992. g. Zagreb se u početku jednostavno prepustio spletkama emigranata i ekstremista koji su Bosnu u potpunosti željeli podijeliti na srpski i hrvatski dio. Kada je otpor jednostavno zanemarenih Muslimana razbio tu iluziju, Zagreb je razvio provizorno rješenje: područja nastanjena hrvatskim stanovništvom, zapadna Hercegovina, dio srednje Bosne i dio Posavine na sjeveru trebali su se izdvojiti iz Bosne i priključiti Hrvatskoj. Time bi Hrvatska dobila dimenzije 'Banovine Hrvatske' iz 1939. g. Danas Tuđman želi prisiliti muslimansko-hrvatsku federaciju na 'konfederativne' veze s Hrvatskom - sa zajedničkom vojskom ili s hrvatskim uporištima na bosanskom teritoriju. Nova trasa auto-ceste, koja Zagreb povezuje s dalmatinskom obalom, trebala bi bez velike potrebe prolaziti kroz bosanski teritorij dok se u nekoć srpske općine u zapadnoj Bosni od 1995. g. planski naseljava hrvatsko stanovništvo. Dobitci u Bosni nisu pretjerano popularni u Hrvatskoj: samo 26 posto Hrvata želi konfederaciju s Bosnom dok je 45 posto Hrvata odbija. Ni Muslimani nemaju dobro mišljenje o neravnopravnom stapanju. Stoga Zagreb mora i dalje ići na ruku Amerikancima koji žele ponovo u što većoj mjeri integrirati Bosnu. Hrvatska se zasada ne uspijeva osloboditi bosanske nevolje. Etnički koncept države iz 1990. g. čvrsto veže Hrvatsku za Bosnu a time i za Miloševićevu Srbiju. Postane li Bosna uistinu protektorat, za što se zalaže mirovni koordinator Carlos Westendorp, Hrvatska će biti oslobođena svoje fatalne uloge. No, alternativa koju bi mogla zastupati hrvatska oporba u Zagrebu nije ni na pomolu. 'Uistinu samostalan novi početak', kakav zahtijeva Vlado Gotovac, gotovo je nemoguć zbog vezivanja za jugoslavenske probleme. Stoga bitne i državne akcije u demokratskim zemljama, poput izbora i velikih ustavnih rasprava, ne mogu potresti mladu hrvatsku državu. Povremeno potpuno sporedan događaj zaustavi dah čitavoj zemlji. Jednom se prigodom disc-jockey na radiju zapričao, zasvirao prijeratni hit i još malo brbljao o 'prijašnjim vremenima' koja su povremeno bila i sasvim dobra - iako su navodno svima bolno nedostajale hrvatske automobilske tablice. Sljedećeg je dana ta nasumična rečenica bila tema dana u Zagrebu a spomenutog disc-jockeya nitko više nije čuo. Za vrijeme jedne od najvećih manifestacije na Trgu bana Jelačića malena skupina mladeži posve je izbacila iz takta predsjednika države. Dok se Tuđman prisjećao svojih trijumfa, klinci su iznenada počeli skandirati 'Vra-ti-te nam Di-na-mo!'. 'Dinamo' je nekadašnje ime zagrebačkog nogometnog kluba koji je u okviru nacionalnog preporoda preimenovan u Croatiu. 'Dinamo!', žestio se Tuđman, 'to je istok, komunizam! Tako se zove kijevski nogometni klub!' Medijsko žigosanje otvorene jugo-nostalgije - gdje god se očitovala - rijetka je pojava. No, tabu su i lijepe uspomene koje ima svaki pojedinac: sustav nije moguće učinkovitije izbaciti iz takta no što se to dade učiniti pomoću imena 'Dinamo'. Iza zločestih satira 'Feral Tribunea' ne skriva se nikakva stranka, ideologija ni 'scena' - njih spontano razumiju i sami birači HDZ-a. One na trenutak odižu crveno-bijelo-plavu zastavu i iznenada se na svjetlosti dana pojavljuje sasvim drugačija Hrvatska. Na scenu je u međuvremenu stupio čovjek od kojeg se može očekivati skidanje većeg dijela zavjese: riječ je o Stipi Šuvaru, nekadašnjem šefu KP. U vrijeme komunizma Šuvar je bio jedan od malobrojnih ideoloških prekršitelja iz uvjerenja: mnogi liberalno orijentirani duhovi još se s nelagodom sjećaju njegova radikalnog školskog programa. No, Šuvar nije preokrenuo kaput. Danas želi osnovati 'istinsku' oporbu. Bespoštedan je prema prošlosti, pa i prema 'domovinskom ratu'. Tvrdi da je 'bilo moguće spriječiti rat'. Ne plaši ga poistovjećivanje njegove osobe s prošlošću. Svoju novu stranku nazvao je 'Socijalističkom radničkom strankom' - ime kao da je izabrao u muzeju povijesti radničkog pokreta. Šuvar je 'jako mudar', tvrde njegovi protivnici. Naime, svi znaju da usporedba s posljednjim godinama komunizma u Hrvatskoj budi sasvim drugačije osjećaje nego u ostalim zemljama tranzicije: životni je standard drastično pao, nezaposlenost još uvijek raste a velika većina građana živi na granici siromaštva. Rat je u Hrvatskoj odnio 13 tisuća žrtava a Zapad je danas dalje no ikada ranije - visoka cijena za vlastite automobilske tablice. To nitko neće kazati naglas", zaključuje Norbert Mappes-Niediek. 090352 MET jan 98