1. I. LE MONDE, C. CHATELOT O SRPSKIM IZBJEGLICAMA U JUGOSLAVIJI

Ž4=FRANCUSKA Ž1=LE MONDE Ž2A=1. I. 1997. Ž3=Srpski se izbjeglice u Jugoslaviji osjećaju kao "stranci" "Obučen u izlizanu vojnu odoru, Zoran je otvorio vrata zadimljene i uske prostorije koja pripada Udruzi izbjeglica iz Drvara. Tom se bosanskom Srbinu, crnih očiju i raščupane kose, u očima vidi ono što imaju osobe koje se svađaju sa svima. U ratu je sa svima koji se smiju njegovu bosanskom naglasku, sa strancima 'koji su odgovorni za njegovo progonstvo', sa svojim susjedima iz zgrade u tužnom radničkom naselju, 'sa Srbima iz Srbije koji su se skrivali za vrijeme rata', s beogradskim vođama i srpskim nacionalistima iz Bosne koji su ga 'napustili'. I sa svim ostalim srpskim izbjeglicama iz Drvara koji razmišljaju samo o tome kako da se vrate svojim kućama iako njihov grad, nekada napučen s 90 posto Srba, sada pripada hrvatsko-muslimanskoj Federaciji i iako se u njemu nalaze Hrvati još od njihove ofenzive na bosansku krajinu, od ljeta 1995. godine. Malo je šansi da će Zoran opet doći u svoju kuću, u kojoj sada živi neki Hrvat, isto tako izbjeglica, ali iz jednog drugog dijela Bosne. Četrdesetogodišnji Zoran je došao u sjedište udruge kako bi čuo da li je istinita neočekivana, ali zato prilično realna glasina prema kojoj se stotinjak obitelji iz Drvara vratilo svojim kućama tijekom posljednjih nekoliko tjedana. No, za razliku od svoje žene i od većine od 15 tisuća Srba iz Drvara, Zoran nije pobjegao s ostalim civilima koji su ostavljali sve i koji su se na brzinu natiskali na traktorske prikolice ili na zaprežna kola nekoliko sati prije nego što su Hrvati ušli u grad. Zoran je tada bio pripadnik jedne srpske milicije, a u Beograd, glavni grad nove jugoslavenske federacije (Srbija i Crna Gora), stigao je vojnim kamionom. A iza njegove želje da pravnike koji rade u izbjegličkoj udruzi upita 'da li se na one koji se vraćaju primjenjuje amnestija za ono što su počinili tijekom rata' naslućuje se crna prošlost. Bilo da je riječ o 'problemima s vlastitom savješću' ili je to, češće, zbog nepostojanja dobre volje kod nadležnih vlasti - u Zagrebu, Beogradu i na Palama - činjenica je da se samo mali dio od 500 do 700 tisuća srpskih izbjeglica iz Bosne i Hrvatske do sada vratilo svojim kućama. Drvar je izuzetak. 'Gotovo svi se oni žele vratiti, ali to uglavnom ne mogu učiniti', tvrdi Sonja Biserko, predsjednica helsinškog odbora za obranu ljudskih prava u SR Jugoslaviji. A oni rijetki koji bi to i mogli učiniti, najčešće ne znaju da ta mogućnost postoji. Devedeset posto tih osoba smješteno je u obiteljima ili kod prijatelja, a ostatak se nalazi u 700 prihvatnih centara. Raspršeni su, neorganizirani, slabo su informirani i njima se najčešće manipulira. Sada je stvoreno nekoliko nezavisnih udruga poput one iz Drvara, i one organiziraju povratak ne oslanjajući se na službene putove. Jer, jugoslavenska država od toga pere ruke, jednako kao i mediji i svi političari. 'Nema rasprave na državnoj razini o asimiliranju ili vraćanju izbjeglica. O njima se govori samo negativno: kažu da se loše vladaju, da su glavni krivci za postojanje crnog tržišta i delinkvencije', primjećuje etnolog Ivan Čolović. 'Većina njih nema srbijansko državljanstvo, prema tome, oni nisu birači na izborima', hladno analizira Sonja Biserko. 'Osim toga', dodaje ona, 'oni su simbol poraza Beograda u vojnom pohodu kojim je trebala biti stvorena 'velika Srbija'. U srbijanskoj vladi radije pričaju o UN-ovoj blokadi koja je trajala sve do 1995., i o gospodarskim poteškoćama kako bi opravdali malo uloženih sredstava i nemogućnost rješavanja tog masovnog egzodusa, jednog od najvećih koji su se Srbiji ikada dogodili. 'Za to je najviše kriva međunarodna zajednica', kaže Bratislava-Buba Morina, ministrica zadužena za brigu o obiteljima i o prognanicima. Taj argument, koji se spominje u svakoj prigodi, omogućuje im da skinu bilo kakvu odgovornost sa sebe. Ali ministricu to neće spriječiti da zaželi da ta ista 'međunarodna zajednica' prisili Hrvatsku i hrvatsko-muslimansku Federaciju da prihvati te izbjeglice s kojima ne znaju što će. 'Dok to čekamo, ti ljudi postaju socijalna tempirana bomba', bune se u helsinškom odboru za obranu ljudskih prava. Izbjeglice bi mogli izgubiti strpljenje. Dosta im je života na trošak svojih rođaka i umorni su od čekanja na povratak svojim kućama, od traženje posla, žele da im se djeca školuju, ili jednostavno, žele da se razjasni njihov status. Jer, ako prihvate jugoslavensko državljanstvo koje im je ponudila beogradska vlast, oni se moraju odreći bosanskog državljanstva. 'Na taj način postoji opasnost da izgube pravo traženja svojih posjeda', objašnjavaju u udruzi izbjeglica iz Drvara koja se zalaže za pravo prihvaćanja dvojnog državljanstva. 'Prije sam se smatrao državljanom SFRJ. A sada? U Srbiji živimo kao u progonstvu, kao stranci u svojoj državi', žali se Milutin, prijeratni gradonačelnik Drvara, sada umirovljen i kandidat za povratak", stoji u članku novinara Christophea Chatelota. 080205 MET jan 98