DNEVNI PREGLED 3 7. SIJEČNJA 1997.

BRITANSKI RADIO - BBC 6. I. 1998. U Vijeću sigurnosti UN-a trebala bi se idućega tjedna usvojiti nova rezolucija o Prevlaci u skladu s kojom bi se nazočnost promatrača produžila za šest mjeseci. U Hrvatskoj, kako u narednom prilogu iz zagreba javlja izvjestitelj Maroje Mihovilović, ta najava nije izazvala iznenađenje. No, sve više jača uvjerenje da lančano produljenje mandata promatrača UN-a na Prevlaci više ne pridonosi rješavanju spora oko tog područja. U Hrvatskoj se zbog toga priprema diplomatska inicijativa kojom bi se Ujedinjene Narode potaklo da se i taj problem trajnoriješi u skladu s poštivanjem teritorijalnog integriteta Hrvatske. "Prema službenim hrvatskim ocjenama najnoviji stavovi UN-a o Prevlaci razlikuju se od prethodnih, oni nisu nepovoljni po Hrvatsku, čak se po ocjeni Ivana Šimonovića, hrvatskog ambasadora u UN-u, ne razlikuju u načelu od hrvatskog stajališta. No, hrvatska je strana nezadovoljna što se još jednom automatski produljuje mandat promatrača UN-a, a da se pri tome ne pravi nikakav napor da se problem trajno riješi na temelju hrvatskog suvereniteta nad tim područjem. Po tvrdnjama Šimonovića dosadašnje lančano produljivanje mandata koje se čini navodno da bi se stvorili uvjeti za rješenje problema pregovorima nije dalo podsticaja za pregovore. Naprotiv, doprinosi da do pregovora ne dođe. Po hrvatskim ocjenama to je zbog toga što jugoslavenska strana na pregovore nije spremna. Hrvatska će strana stoga poduzeti inicijativu da UN poduzme nešto da se jugoslavenska strana navede na pregovore o riješenju sigurnosnih pitanja dubrovačkog zaleđa i Boke Kotorske kako bi postizanjem takvog sporazuma problem Prevlake bio riješen, Hrvatska stekla puni suverenitet nad cijelim svojim teritorijem, a promatrači UN-a mogli napustiti taj hrvatski teritorij. Po Šimonovićevim ocjenama sa crnogorske strane se u posljednje doba ipak pokazuje više zanimanja za pregovore, posebno stoga što bi riješenje pitanja Prevlake otvorilo mogućnost da se brzo riješe drugi lokalni problemi te otvori tamošnji granični prijelaz, što bi posebno bilo korisno za Crnu Goru. U hrvatskim se političkim krugovima procjenjuje da će Ujedinjeni Narodi, nakon što se uspješno završi mandat UNTAES-a u Podunavlju te to područje konačno reintegrira u Hrvatski pravni poredak, u narednih šest mjeseci pokazati ipak više zanimanja da se krene i u riješevanje pitanja Prevlake kako bi se još jedno potencijalno sporno žarište stavilo ad acta. Inače, pripreme za konačni i formalni prijelaz vlasti u Podunavlju, 15. siječnja, je u završnoj fazi. UNTAES je dao naređenje da se uklone posljednji kontrolni punktovi na cestama na nekadašnjoj crti razdvajanja. Prijelazni upravitelj William Walker dao je izjavu HTV-u u kojoj je visoko ocjenio misiju UNTAES-a te najavio njen uspješni završetak. Rekao je da je jedan od njegovih najvećih zadataka kada je došao prije pet mjeseci bio da uvjeri lokalno srpsko stanovništvo kako su im krive nade da bi se mandat UNTAES-a mogao produljiti i nakon 15. siječnja." Pregled tiska Tijesna pobjeda premijera Netanyahua u izraelskom parlamentu, dramatični porast ilegalnih useljenika koji nastoje ući u zemlje Europske unije i pokušaj zaustavljanja daljnjeg rasta napetosti u Sjevernoj Irskoj glavne su teme u jutrošnjim izdanjima britanskih dnevnih listova. 'The Timesov' izvjestitelj iz Jeruzalema javlja kako je i sam izraelski premijer prije glasovanja o nacrtu državnoga proračuna svojim savjetnicima izjavio kako bi odbijanje proračuna dovelo do pada vlade što je u izravnoj suprotnosti s njegovim izjavama za javnost u kojima g. Netanyahu prkosno poručuje da je njegova vlada stabilnija nego što to mnogi misle. List navodi vodeće izraelske političke analitičare koji tvrde kako je g. Netanyahu svjestan da su mu dani na vlasti odbrojani te da se već priprema za sljedeću predizbornu kampanju.(...) Da bi ostao na vlasti g. Netanyahu sada se gotovo u potpunosti mora osloniti na manje, ekstremno desničarske stranke koje su u vladajućoj koaliciji i koje se oštro protive bilo kakvom povlačenju izraelskih vojnika iz okupiranih područja. S druge strane, američki posrednik za Srednji istok Denis Ross upravo će to ultimativnim tonom zatražiti od ozraelskog premijera kada za nekoliko sati doputuje u Izrael. Priklanjanje premijera ekstremnoj desnici i mogući sukob sa Sjedinjenim Državama moglo bi prouzročiti ostavku i ministra obrane Yitzaka Mondekaja koji iako i sam čvrstih stajališta nije međutim spreman dopustiti da pitanje izraelske vojne nazočnosti na okupiranim teritorijima izazove napetost u izraelsko-američkim odnosima, čitamo u 'The Daily Telegraphu'. Europskim integrativnim tijekovima neskloni prokonzervativni 'The Daily Telegraph' posvetio je cijelu stranicu velikog formata tekstovima vezanim uz krizu ilegalnih useljenika koji zadnjih tjedana u sve većem broju, najčešće morskim putem preko Grčke i Italije nastoje ući u zemlje EU. List kritično gleda na operativnost schengenskog sporazuma kojim su ukinute pogranične kontrole između sedam zemalja EU, a u tijeku su pripreme da se toj grupi pridruže i Italija i Grčka. List naglašava kako je zamisao o izgradnji europske tvrđave koja podrazumijeva bitno strožu kontrolu na vanjskim granicama EU u zamjenu za potpunu obustavu kontrole na unutrašnjim granicam nepraktična budući da je u tim uvjetima europska tvrđava snažna samo toliko koliko i njezina najslabija kula. 'The Daily Telegraph' izražava zadovoljstvo činjenicom da se Britanija nije niti ima namjeru priključiti schengenskom sporazumu koji je - kaže list - utemeljen na više načela koji su Britancima potopuno strani. Prvi je ideja da nacionalne pogranične kontrole mogu biti zamijenjene intenzivnijim policijskim operacijama u samim zemljama. Britanija je uvijek vjerovala kako je sumnjive tipove lakše prepoznati pri njihovu pokušaja ulaska u zemlju nego nakon što već uđu. Druga je uspostava centraliziranog policijskog kompjutora koji bi prikupljao informacije i pratio kretanje osoba za koje se sumnja da su ilegalni useljenici. Osim u veoma rijetkim iznimnim prilikama policijske snage u Britaniji djeluju isključivo na regionalnoj a ne državnoj razini, pa tako ne postoji ni središnji policijski kompjutor. Ulazak u Schengen također bi zahtijevao izdavanje osobnih iskaznica i pružanja ovlasti policiji da nasumce zaustavlja i identificira građane što će javnost u ovoj zemlji vrlo teško prihvatiti, zaključuje Christopher Lockwood u 'The Daily Telegraphu'. 'The Financial Times' jedini je među londonskim dnevnim listovima koji je izvješće o rastu napetosti u Sjevernoj Irskoj objavio na naslovnoj stranici. Ta tema zauzima međutim najviše prostora u svim regionalnim listovima. 'The Financial Times' iz Belfasta javlja o prijetnjama dviju najvećih političkih stranaka koje okupljaju protestantsko stanovništvo Sjeverne Irske da će napustiti pregovarački stol ako britanska vlada njima ne pruži slične ustupke koje je već pružila republikancima. (...) 5. I. 1997. Naslovnim stranicama današnjih britanskih listova dominiraju dramatične fotografije olujnoga nevremena koje je zapljusnulo obale Britanije u posljkednjih dva dana. Ovo je bila najgora oluja koja je zabilježena u proteklih deset godina. Novine izvješćuju o tome kako je vjetar nosio krovove, čupao drveće iz korijena... 'The Times' i 'Express' javljaju i o planovima vlade da izmijeni zakone o kažnjavanju vozača koji piju te da za njih uvede niz novih kazna čak i kada se radi o nižim postocima alkohola u krvi. 'The Independent' se usredotočuje na ono što se doima kao novi izazov za čelnika britanske oporbene konzervativne stranke Williama Hagea, što se tiče njegove strategije odnosa spram pitanja europske monetarne unije. List prenosi kako je dobio kritičko pismo koje je potpisala skupina istaknutih torijevaca među kojima se nalazi bivši premijwer, dvojica bivših zamjenika premijera te šestorica bivših vladinih ministara. List pismo objavljuje u cijelosti, a u njemu kritici napadaju odluku g. Hagea da isključi britansko članstvo u europskoj monetarnoj uniji barem u idućih deset godina. 'The Guardian' se bavi razinom smanjenja izdvajanja za socijalnu skrb, smanjenja koje ukupno iznosi 3,2 milijarde funta, a laburistička će vlada to smanjenje provesti kroz iduće dvije godine i prije nego što bude provela svoje razvikano preispitivanje državnog trošenja na socijalnu skrb. Više novina danas izvješćuje o incidentu do kojega je došlo u Švicarskoj gdje su se britanski detektivi koji čuvaju princa od Walesa i njegove sinove Williama i Harrya sukobili s dvojicom francuskih fotoreportera koje se optužuje da su prekršili sporazum o neometanju privatnosti mladih prinčeva dok se nalaze na odmoru. Nadalje, vodeći naslov u 'The Daily Mailu' najavljuje koliko će stajati ulaznica na imanju gdje je pokopana njihova majka, Diana princeza od Walesa. Ulaznica će stajati 9,5 funta po osobi, a list ističe kako će se raditi o jednoj od najskupljih britanskih turističkih atrakcija. 'The Guardianu' izvješćuje iz Moskve a bavi se problemima Čečenije. On piše kako najgori ruski neprijatelj u Čečeniji može biti ujedno i najbolja prilika za mir. Čečenski predsjednik Maškadov u petak je 32-godišnjeg Basajeva pozvao da sastavi vladu. Basajev je gerilski čelnik koga Čečeni slave kao junaka a koga Rusi optužuju kao teroristu. Basajev si je postavio rok od šest mjeseci da izvuče Čečeniju iz kaosa u kome se nalazi otkako su se tijekom 1996. odonud povukle ruske postrojbe. Basajev slovi kao bezobziran, bistar i strastan pristaša čečenske neovisnosti. On je zakleti neprijatelj Rusije. No kako su mnogi vodeći ljudi Rusije barem privatno prestali o Čečeniji razmišljati kao o dijelu Rusije, ruski poslovni interesi te čečenski susjedi sada traže čvrstu ruku na kaotičnom području. Traže nekoga tko se može izdići iznad ruskih klanskih interesa i uvesti red koga ruske postrojbe nisu uspjele uvesti. Za Rusiju i za vanjski svijet jedan od prioriteta je zaustavljanje prakse uzimanja stranih talaca. Mračne skupine otmičara otimaju strance te za njihovo oslobađanja iznuđuju novac, a drži se kako ih podupiru visoke ličnosti iz čečenske vlade. Dvoje britanskih humanitarnih djelatnika nalazi se opteto u Čečeniji već točno šest mjeseci. Vjeruje se da su još živi, no nije podnesen nikakav zahtjev za otkupninom. Basajev zna sve o otimanju. On je oteo ruski putnički zrakoplov godine 1991., a 1995. vodi najveću dosad zabilježenu operaciju uzimanja talaca. Na jugu Rusije držao je zatočenima više od tisuću ljudi, uglavnom civila. U sukobima, u bolnici i oko nje bilo je mnogo poginulih. Na stotine akjo ne i na tisuće ruskih vojnika palo je pod mecima i raketama Basajevljevih bojovnika tijekom ljeta. Imamo znakova međutim da je on bio vođen ičim drugim do li čečenskim nacionalnim osjećajima te vjerovanjem da je u moralnom smislu njegovo ponašanje doličan odgovor na rusku brutalnost u Čečeniji. Napad na Buđinovsk te Basajevljev završni juriš na Grozni 1996. bili su odlučujući trenuci koji su Ruse prisilili da shvate kako ne mogu izvojevati nikakvu pobjedu koja bi bila vrijedna toga imena, piše današnji 'The Guardian'. (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 6. I. 1998. "Forum 21 i koncesija Radiju 101 najpozitivniji su događaji u hrvatskom medijskom prostoru 1997. godini, izjavila je za Glas Amerike Vesna Alaburić, odvjetnica HND-a s kojom je razgovarala Linda Miliša. Za sve koji se bave slobodom medija kao ključnim hrvatskim problemom 1997. godina je vrlo zanimljiva sa svim svojim značajkama, kako pozitivnim tako i negativnim, kazat će Vesna Alaburić. ='Negativno je ono što se nastavio trend velikog broja tužbi protiv novinara za krivična djela i protiv nakladnika za naknadu štete. Smatram da je vrlo loše što još uvijek nismo razvili javno komuniciranje u kojemu bi se prvenstveno ispravcima i javnim demantijima ispravljale eventualne netočnosti u novinama, nego i dalje pribjegavamo sudskim procesima kao jedinom načinu demantiranja i dokazivanja da je određena informacija objavljena u novinama netočna. Nemožemo za sada još govoriti i o sudskoj praksi, jer još uvijek nema većeg broja presuda tako da se ovdje u tom pogledu nije ništa bitno promjenilo. Ono što je bitno pozitivno u prošloj godini bilo jesu određene aktivnosti samih novinara, prvenstveno pojava Foruma 21. Dakle organizacije novinara iz elektroničkih medija koji pokušavaju utemeljiti određene, u drugim zemljema sasvim elementarne, stvari u funkcioniranju elektroničkih medija, a kod nas tek u začetku, a to je prvenstveno razbijanje monopola Televizije na nacionalnom nivou, odnosno želja da imamo i neku drugu nezavisnu nacionalnu televiziju. Forum 21 , što je osobito važno, dočekan je u javnosti sa iznimnim simpatijama i vrlo veliki broj i građana i raznih udruga pružio je punu podršku Forumu i njegovim zahtjevima. Tako da su vrlo veliki izgledi da će gotovo svi ti zahtjevi i to čak u vrlo dogledno vrijeme biti i ostvareni. Pozitivno je i to što je europska Dekleracija o ljudskim pravima postala sastavni dio hrvatskog pravnog poretka. Ona je ratificirana u Hrvatskom Saboru, što znači da ta konvekcija sa svim presudama Europskog suda za ljudska prava postaje dio pravnog sustava Republike Hrvatske i to će po mom mišljenju svakako pridonjeti jačanju zaštite novinara i javne riječi i na sudu i na eventualnim drugim procesima pred drugim državnim tijelima. Pozitivno je naravno i to što je Radio 101 konačno potpisao ugovor o koncesiji i što naš najbolji i najpopularniji radio može raditi nesmetano i nadalje, a ono što smatram osobito važnim je pojava vrlo velikog stupnja solidarnosti među novinarima, bez obzira na to u kojim medijima rade, ako se poslužimo onom klasičnom podjelom da li rade u tzv. zavisnim ili nezavisnim medijima. Upravo ta solidarnost novinara, njihova spremnost da pruže potporu jedni drugima bez obzira na to o kojem se pitanju radi, o kojem se novinaru radi, za mene je najveće jamstvo da će novinari biti u vrlo velikoj mjeri zaštićeni i da će sloboda govora u Hrvatskoj postati stvarnost i to u vrlo, vrlo dogledno vrijeme'. Odvjetnica HND-a osvrnula se i na prošlu godinu usvojeni krivični zakon kojeg je često i oštro kritizirala. ='Novi krivični zakon koji je nažalost nešto što nebismo mogli ubrojiti u pozitivne stečevine prošle godine. Prvenstveno zato što taj krivični zakon nije napravio nijedan jedini pomak u pogledu veće zaštite slobode govora u odnosu na stari kazneni zakon koji je donjet sredinom sedamdesetih godina i mi smo iskoristili priliku da se u pogledu kaznenog zakonodavstva približimo europskim standardima. Ja sada ne bih detaljizirala što su sve bile zamjerke tome krivičnom zakonu ali ključna zamjerka je bila što istinitost informacije, kada je riječ o svim pitanjima od javnog interesima, nije prva najvažnija obrana novinara od bilo kakvog pa i od kaznene odgovornosti i što privatnost građana nije zaštićena shodno podjeli građana na javne osobe i privatne osobe, pa da poštujemo pravilo da imamo pravo o djelatnosti javnih osoba doznati sve što se tiče njihova javnog života i njihove javne djelatnosti. No, bez obzira na to upravo zbog ratificiranja europske konvencije o ljudskim pravima ja vjerujem da će se i na krivičnim sudovima zapravo primjenjivati europski standardi, jer naši suci danas znaju, ukoliko ne donesu neku odluku koja bi bila sukladna europskim standardima da ta presuda pred Europskim sudom za ljudska prava može pasti, a zna se da je to na određen način i vrlo velika blamaža za zemlju čiji je Sud takvu presudu donio. Prema tome ja u slijedećoj godini očekujem implementaciju europskih standarda izravno pred hrvatskim sudovima ito sukladno presudama Europskog suda za ljudska prava'." (VOA) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 6. I. 1998. Danas smo zabilježili javljanje dopisnika iz Zagreba Marinka Čulića: "Zbog iznenadnih bolova na debelom crijevu prekjučer je operiran hrvatski ministar obrane Gojko Šušak, priopćio je danas lječnički konzilij koji vodi osobno ministar zdravstva Andrija Hebrang. Premda konzilij dodaje da će Šuškov postoperativni oporavak trajati vrlo kratko i da će se on već za nekoliko dana vratiti redovnim dužnostima, ova vijest daleko je od rutinske. Šušak na neslužbenoj top listi vladajuće nomenklature slovi kao čovjek koji čvrsto drži drugu poziciju, odmah iza Tuđmana, što se može objasniti time da reprezentira tri važna segmenta aktualne političke scene. To su hercegovački Hrvati, američko-kanadska emigracija te neki radikalno nacionalistički krugovi u Crkvi. Otkako se saznalo da je Šušak teško obolio na plućima zbog čega je kao i Tuđman prošle godine lječen u Sjedinjenim Državama ali očito s manje efekta, počele su spekulacije što bi njegovo sve vjerojatnije povlačenje s funkcije značilo. Općenito se drži da bi se zamjenu za njega relativno lako našlo kada je riječ o Ministarstvu obrane ali da bi radikalsko krilo HDZ-a kojeg on predvodi preživilo gubitak koji je puno teže, gotovo nemoguće nadoknaditi. Šušak to i sam uviđa pa je posljenjih mjeseci više puta najavio da će napustiti ministarsku funkciju i posvetiti se isključivo radu u stranci. Kako za nepunih dva mjeseca slijedi tzv. 'Opći sabor HDZ-a' na kojem se bira novo stranačko rukovodstvo, smatra se da je ovim Šušak najavio i učvršćivanje pozicije svoje frakcije u stranci. No, današnja vijest o kirurškom zahvatu nad njime ne čini više tu pretpostavku previše čvrstom. Štoviše moguće je da se sada Tuđman odmakne od standardnog načina traženja stranačke ravnoteže u balansiranju konzervativne struje koju oličava Šušak i liberalne koju personificira Mate Granić. sada bi priliku mogli dobiti i oni koji ne pripadaju niti jednoj od tih struja nego su naprosto bezbojni i poslušni izvršitelji Tuđmanove volje. Ovom opisu dosada je najviše odgovarao Hrvoje Šarinić koji je postao neka vrsta oglednog odlijevka političara činovničkog tipa. No, sada se već izgledi daju nekim drugima, na prvome mjestu baš ministru zdravstva Andriji Hebrangu." (RFI) FRANCUSKA LIBERATION 6. I. 1997. Sudar kultura u XXI. stoljeću Povodom tiskanja knjige "Sudar civilizacija" Samuela Huntingtona na francuskom jeziku u izdanju kuće Odile Jacob, list objavljuje razgovor koji su s njezinim autorom vodili novinari Hector Feliciano i Dijana Sulić. "(...) - Vi tvrdite da nam pojam civilizacija može pomoći da bolje shvatimo geopolitiku na pragu trećeg tisućljeća. Zašto je to danas tako, a još jučer nije bilo tako? = Kraj Drugog svjetskog rata obilježio je početak hladnog rata, drugim riječima, to je više bilo natjecanje dvaju suprotnih gospodarskih i političkih sustava nego natjecanje dviju civilizacija. Ali takvo stanje nije moglo vječno potrajati. Sada se jasno pokazuje da će kulturalni čimbenici biti najvažniji u sljedećem stoljeću. Po prvi put u povijesti mi danas živimo u svijetu s više središta, a glavne sile pripadaju različitim civilizacijama. I upravo to je ono što je promijenilo sve. - Neke su države pokušale prijeći s jednog civilizacijskog modela na drugi. Je li to moguće? = Turska je najbolji primjer za tu pojavu. Kemal Ataturk je želio promijeniti svoju državu prema zapadnom modelu. Od stare turske nacije stvorio je novu laičku državu. Njegovi su nasljednici sve do danas slijedili isti cilj. Ali, situacija se sada promijenila. Sada laičku državu odbacuje jedan dio najjače stranke u Turskoj. Istog trenutka, Turska više ne zna kako se mora ponašati, pripada li Zapadu, Europi, ili je ona srednjoistočna država, nova turska civilizacija koja bi se protezala sve do središnje Azije. - Kamo smjestiti države koje se, poput Grčke, nalaze na crti koja, kako Vi kažete, razdvaja 'sukobljene civilizacije'? = Grčka je pravoslavna država. Kao i njezina susjeda Turska, i Grčka za svoju nazočnost u NATO-u mora zahvaliti razdoblju hladnog rata. Kasnije je pristupila i Europskoj zajednici, ali to ne znači da je riječ o zapadnoj državi. Dokaz za to jest činjenica da je Grčka, za razliku od ostalih zapadnih država, otvoreno stala na stranu Srba u vrijeme sukoba na području bivše Jugoslavije. Grčka je surađivala s Moskvom kako bi se pomoglo Beogradu da zaobiđe gospodarske sankcije. Grčki vođe govore o nekakvom 'pravoslavnom savezu' Grčke, Srbije i Bugarske. Istodobno se pojačava i suradnja s Rusijom, a to dokazuje i sporazum između Grčke, Rusije i Cipra o prodaji ruskih raketa ciparskoj vladi. Grčka se ponaša kao pravoslavna država. - Prema tome, civilizacija se određuje prema vjeri? = Nije vjera jedini element u svemu tome, daleko od toga, ali je ona sasvim sigurno izuzetno važna. - Je li polet vjerskog ekstremizma izravna posljedica sukoba civilizacija? = Vjerski ekstremizam uzrokovan je prije svega procesom modernizacije svijeta. Ekstremistički pokreti danas postoje gotovo u svim važnim svjetskim religijama. Ljudi koji se priključuju tim pokretima oni su ljudi koji su otišli iz rodnog sela u nadi da će u gradovima dobiti posao, ljudi koji su ostali bez korijena i koji se moraju prilagoditi urbanoj sredini. Ti ljudi postaju ekstremisti, bez obzira na to da li su oni protestanti, hindusi ili muslimani. A polet ekstremizma uzrokuje probleme i sukobe. Rješavanje tih problema bit će jedan od glavnih izazova koji se postavljaju pred sve države svijeta. - Zapadna civilizacija vjeruje u univerzalnost svojih vrijednosti. Je li takav stav izazvao nastanak islamskog ekstremizma? = Nema sumnje da je povratak islamu reakcija na društvenu i gospodarsku modernizaciju. Ali to je i konačno odbacivanje zapadne kulture. Islamisti se boje da će ih zapadna kultura ugušiti. Zbog toga su spremni modernizirati se, ali bez istodobne okcidentalizacije. - Sukob između Zapada i islama u vašim očima predstavlja najvažniji sukob našeg vremena. = Pokušajte pronaći bilo gdje u svijetu neki važniji sukob u kojemu se ne suprotstavlja neko islamsko i neko neislamsko društvo. Granica s muslimanskim svijetom, od Maroka do Indonezije, predstavlja stalnu bojišnicu. Bosanski muslimani protiv pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata, Grčka protiv Turske, Armenci protiv Azera, Rusi protiv Čečena i muslimana u srednjoj Aziji, Indija protiv Pakistana. A da i ne pričamo o sukobima između muslimana i katolika na Filipinima ili u Indoneziji, između Židova i Arapa na Srednjem istoku i o krvavom ratu između kršćana i muslimana u Sudanu. - Nije li vaša teorija o civilizacijama zapravo način za opravdavanje američke hegemonije? = To je apsurdno. Naprotiv, ja tvrdim da se moć Zapada smanjuje u odnosu na moć ostalih civilizacija. Zapad ne može, i ne bi trebao pokušavati nametati svoj sustav ostalim društvima bilo to silom ili zakonskim prisilama. Nalazimo se pred stvaranjem svijeta s mnoštvom civilizacija. Prema tome, neće više biti dominantnih sila. Neke će države biti jače od ostalih. Očigledno je da će Zapad, čak i ako izgubi na snazi, i dalje ostati dominantna civilizacija sljedećih nekoliko desetljeća. A SAD će sigurno ostati najjača država u tom razdoblju. No, unatoč tome, to će biti pluralistički svijet i Zapad neće više moći nametati svoju volju. = Što Zapad mora učiniti? = Zapad mora štititi vlastite interese, svoje ustanove i svoje vrijednosti. Morao bi pokušati postići veće jedinstvo nego što je to bilo u prošlosti. Budući da postoji mogućnost da latentni sukobi između Zapada i Kine ili islama prerastu u otvoreni sukob, trebalo bi očuvati suradnju s državama kao što su Rusija, Japan i Indija. Te tri države predstavljaju skupinu 'civilizacija na njihalu' koje, uz države Latinske Amerike, zaista imaju svoje mjesto u zapadnoj civilizaciji." SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 5. I. 1998. Slijedi razdoblje nepredvidljive politike u istočnoj Aziji Pisac članka je viši član Vijeća za inozemne odnose, Morton Abramowitz: "(...) Azijski jadi izazivlju očajnički potrebnu domaću gospodarsku reformu, no oni uništavaju snove i, što je još važnije, mijenjaju domaću politiku. (...) Gospodarske katastrofe pogoršat će rastuće napetosti između autoritarnosti i 'reda', nasuprot pluralizmu i političkoj slobodi. Autoritarnost je sve manje i manje 'azijski način.' Dolaze nove političke vođe. Korejski predsjednik Kim Young Sam i tajlandski premijer Chaovalit Yongchaiyut sad su prošlost. Japanski premijer Ryutaro Hashimoto nije izbavljen, iako jedva preživljava, vjerojatno stoga što je posao premijera premalo privlačan drugim vodećim članovima njegove stranke. Kako god bio velik njihov doprinos prosperitetu njihovih zemalja, malezijski premijer Mahathir bin Mohamad i indonezijski predsjednik Suharto sve se više doživljavaju kao problem, a ne rješenje. S nezadovoljnom, bolje informiranom javnošću u mnogim azijskim zemljama, novi (kao i stari) vođe suočit će se s teškoćama u zadržavanju političke potpore. Demokratski izbori, kako god poželjni, možda neće biti od velike pomoći. Domišljat demokratski vođa poput novoizabranog južnokorejskog predsjednika Kima Dae Junga, koji se želio usredotočiti na probleme sjevera i juga, mora se uhvatiti u koštac s ogromnim problemima nedostatka deviza te duboko posramljene javnosti. Demokracija je u Tajlandu posljednjeg desetljeća napredovala, no ona je također stvorila korumpiranije civilne vlade nego što su to bile vojne vlade. Možda će novi ustav i razdoblje stresa ili oskudice promijeniti sustav. Japan ima bezbrojne slobodne izbore, no birokrati još uvijek gospodare, usprskos tome što su u ovom desetljeću doživjeli mnogo neuspjeha. (...) Mnogi azijski političari, kao i javnost, ne smatraju globalizaciju velikim dobrom. Možemo očekivati da će domaća politika postati borbenom arenom u kojoj će se sukobljavati globalizacija te snage gospodarskog nacionalizma. Činjenica da snage modernizacije i izgradnje nacije imaju još mnogo utjecaja to otežava. Veoma potrebna doza gospodarske liberalizacije, koju bi svjetski posuđivači nametnuli tim zemljama, izazvat će otpor prema strancima, posebice antiamerikanizam. Političari će se pobrinuti za to, posebice s obzirom na brojne žitelje većine azijskih zemalja, koji su imali mnogo manje koristi od velikog gospodarskog rasta te će od nadolazeće oskudice patiti više. Antiamerikanizam u oštrom je porastu u Tajlandu, Maleziji i Južnoj Koreji. To ne iznenađuje. Mnoge su godine Azijci osjećali stalne američke pritiske na trgovinu. Mnogi u sadašnjoj katastrofi vide ruku stranca, koja uništava njihovu valutu i kupuje njihove kompanije po cijenama s rasprodaje. (...) Moglo bi biti još iznenađenja. Sigurno ćemo vidjeti ponovno oživljavanje Azije; previše je dinamike u tom području. No domaća politika u sljedećem će se desetljeću događati između gospodarske nesigurnosti i prestrukturiranja; nastavljanja nacionalizma i rasta demokracije. Demokratska politika često je nepredvidljiva u većini područja. Globalizacija je nepopustljiva snaga koja promiče međunarodnu suradnju, no ona nije jedina snaga na svijetu. Država - nacija u Aziji je i dalje prilično živa." Amerikanci i svijet "Kraj hladnog rata izazvao je među nekima koji se bave vanjskom politikom strahove da će se Amerikanci umoriti od preuzimanja svjetskih problema. Površno gledano, čini se da su te bojazni opravdane. Ispitivanja pokazuju da Amerikance odbijaju vijesti o udaljenim sukobima te da se radije ne bi uključivali. No bacite li još jedan pogled, vidjet ćete drukčiju sliku. Ispada da Amerikanci žude za uključenjem u svjetske krize, no ne na način koji određuju neke vladine vođe, akademske institucije i mediji. Dok ulazimo u novu godinu, vrijedno je prisjetiti se da pučanstvo želi da Sjedinjene Države potvrde svoje globalno vodstvo, no postupnije i koordiniranije nego što je to bio slučaj u prošlosti. Te misli podupiru dva nova ispitivanja, koja pokazuju da su Amerikanci zabrinutiji, pa čak i idealističniji o mnogim svjetskim problemima, od mnogih u Washingtonu. Ankete Sveučilišta Maryland, odnosno njegovog Programa ispitivanja stajališta prema međunarodnoj politici te Središta Pew za istraživanje odnosa ljudi prema tisku, naišle su na snažnu crtu kooperacionizma. Ispitivanje provedeno u Marylandu pokazalo je da 74% ispitanika želi da se moć podijeli na međunarodnoj razini, dok samo 13% njih želi da se Sjedinjene Države šepure kao jedina supersila. Osim toga, iako Kongres odbija odobriti isplatu 1,5 milijardi dolara zakašnjelih pristojbi UN-u, ispitivanje iz Pewa pokazalo je da Amerikanci visoko cijene tu organizaciju. Ta praktična stajališta postavljaju zanimljiv izazov za stvaratelje vanjske politike, medije da i ne spominjemo. Kad se radi o američkoj intervenciji, ključ za osvajanje potpore je osigurati suradnju drugih država. Što se tiče inozemnih vijesti općenito, druga ispitivanja pokazuju da Amerikanci (koji nisu više ukotvljeni u svjetski spor sa Moskvom) za njih imaju malo strpljenja, ukoliko se one bave usponima i padovima poredaka te udaljenim diplomatskim i vojnim skukobima. No ispitivanje iz Pewa pokazalo je iznenađujuću zabrinutost za one zgode iz inozemstva, koje utječu na američku gospodarsku dobrobit, zdravlje i sigurnost. To bi se moglo činiti običnom sebičnošću, no određeni primjeri govore drukčije. Ispitivanje iz Pewa potvrdilo je široku potporu za kooperativnu akciju zaustavljanja globalnog zatopljenja, čak i ukoliko bi to značilo primjenu takvih standarda za potrošnju goriva koji bi za sobom povlačili više cijene benzina u Sjedinjenim Državama. Ispitivači su također pronašli da u području medicine, Amerikanci očekuju snažan, multilateralan odgovor na širenje bolesti, bilo da se radi o kravljem ludilu u Britaniji, SIDI u Africi ili ptičjoj gripi u Hong Kongu. Amerikanci su također poznati po sve većoj svijesti o tome da slom gospodarstava u Južnoj Americi ili na Karibima može dovesti do useljavanja te da pojedina gospodarstva ovise o izvozu droge u Sjedinjene Države. Što se tiče sloma valuta i financijskih institucija u Aziji, glasači će sasvim sigurno kazniti svaku vladu koja zanemaruje prijetnju koju to predstavlja američkim bankama, individualnim ulagačima i mirovinskim fondovima. Dok se predsjednik Bill Clinton priprema za drugu godinu svog drugog mandata, program vanjske politike je iznenađujuće upakiran. Nedavno proširen NATO i obnavljanje mandata američkih vojnika u Bosni zahtijevat će odobrenje Kongresa. Globalno zatopljenje, trgovina, droga i bolesti središnje su američke brige. Vladina odluka da se založi za još otvoreniju trgovinu te da pomogne spasiti azijska gospodarstva utjecat će na sve. Tako su nova ispitivanja ojačala stari aksiom. Amerikancima je više stalo do svijeta, nego što im se priznaje. Ostaje test vodstva, da dramatizira povezanost novih problema današnjice s njihovim životima." THE WASHINGTON TIMES 6. I. 1998. Albanci su oštećena strana na Kosovu Predsjednik washingtonskog Nacionalnog albansko - američkog vijeća Sami Repishti reagira na članak Williama Doricha 'Balkanska priča koju su mediji zanemarili', objavljen u listu 21. prosinca prošle godine: "Pismo Williama Doricha (...) pred američke čitatelje donosi članak tipičan za najagresivnije krilo srpskog tiska. Budući da veoma malo Amerikanaca čita taj tisak, veoma malo njih svjesno je sustavne kampanje rasističke indoktrinacije koja čak i danas srpski narod vodi iz katastrofe u katastrofu. Hrvate i Muslimane g. Dorich je demonizirao ranije; ovaj puta on se obara na dvomilijunsko albansko stanovništvo koje živi na Kosovu, gdje predstavlja 90% mjesnog pučanstva. Iako je od 1913. Kosovo vojno okupirano te pod stalnom vlašću Beograda, g. Dorich tvrdi da potlačeni Albanci ubijaju, siluju i protjeruju vladajuće srpske slojeve. Ako ćemo vjerovati g. Dorichu, tu se radi o srpskoj janjadi koju kolju albanski vukovi. G. Doricha zbunjuje to što se tisak slaže s procjenom bivšeg ministra vanjskih poslova Warrena Christophera da su 'Albanci oštećena strana na Kosovu'. G. Dorich propušta spomenuti da je američki Kongres prihvatio više od 20 rezolucija kojim javno prekorava i osuđuje kršenja prava Albanaca na Kosovu, koja uključuju ubijanja, uhićenja, mučenja i dugotrajne zatvorske kazne, često bez suđenja. Iz tjedna u tjedan, glasnogovornici ministarstva vanjskih poslova ponavljaju slične optužbe. Isto vrijedi i za Europski parlament, Europsku zajednicu, UN-ovo Vijeće za ljudska prava, Amnesty International, Međunarodni helsinški odbor, Human Rigts Watch, Vatikan i mnoge druge međunarodne organizacije. Predsjednik Bush (u prosincu 1992.) i predsjednik Clinton (u ožujku 1993.) upozorili su Srbiju da prestane progoniti mjesno albansko pučanstvo. No ipak, prošlog je tjedna srpsko redarstvo na Kosovu mlatilo albanske studente koji su mirno demonstrirali, 'arogantno' tražeći obrazovanje na albanskom jeziku, što je pravo koje im je uskraćeno od 1991. godine. Na žalost, g. Dorich taj dokaz drži urotom Zapada protiv srpskog naroda. Danas 7% srpskog pučanstva na Kosovu nadzire čitavu mjesnu upravu, uključujući sudove, financije i obrazovanje. Jedino sveučilište na Kosovu potpuno je srpsko. Isključivo srpsko redarstvo i 35.000 vojnika Srpske vojske surovo provode taj nemoralan sustav aparthejda. No srpska vlada i ultranacionalisti kao što su g. Dorich nastavljaju svoju sustavnu propagandnu kampanju u pokušaju prikrivanja istine o Kosovu. Istina je da su Albanci i Srbi stoljećima mirno živjeli na Kosovu, dok srpsko širenje prema jugu nije donijelo sukob. Usprkos tvrdnjama g. Doricha, Albanci za turske okupacije, koja je trajala stoljećima, nisu uništili, oštetili, oskvrnuli niti povrijedili ijednu srpsku crkvu ili člana klera. Tu je činjenicu priznao 1960. Patrijah German iz Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. Istina je da su Albanci umorni od srpske okupacije te da traže život bez ugnjetavanja; oni traže neovisnost i mir sa srpskim susjedima, a ne 'teritorijalne pregovore sa Srbima', što bi bilo jednako trajnom otkidanju od njihove domovine. Istina je da Albanci na Kosovu pružaju ruku prijateljstva i suradnje svojim srpskim susjedima kao jednakima u Republici Kosovo, gdje bi i Albanci i Srbi bili slobodni građani demokratske i moderne države. Istina je da Albanci na Kosovu pokušavaju stvoriti povijesni prekid zaustavljanjem neprestanih sukoba koji su donijeli neprijateljstva kojima danas svjedočimo te osiguravanjem mirne egzistencije sebi i budućim naraštajima. Upravo su tim pokušajem osvojili potporu međunarodne zajednice." NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 5/6. I. 1998. Vrlina našeg doba zove se suradnja List objavljuje osvrt na novu knjigu bivšeg savjetnika američkog predsjednika Cartera za sigurnost Zbigniewa Brzezinskog "Jedina svjetska sila: Američka strategija dominacije". Autor predgovora: Hans-Dietrich Genscher. "I ova je knjiga prevedena s 'američkog jezika', jezika koji ne postoji jer svi u Americi govore Engleski. U slučaju autora Brzezinskog ta je neiskorjenjiva njemačka ludost dvostruko glupa. Naime, autor, bivši savjetnik predsjednika Jimmyja Cartera za sigurnost, zapravo je Poljak a odrastao je u Kanadi gdje je u krajnju ruku mogao naučiti 'kanadski' - također nepostojeći jezik. Osim toga, Brzezinski zaista ne piše 'američki'. The Grand Chessboard, velika šahovska ploča (izvorni - primjereniji - naslov knjige) nadovezuje se na sasvim 'neameričku' vanjskopolitičku tradiciju. Nazovimo je 'geopolitika', koju je veliki Hans Morgenthau (ne onaj iz 'M.-plana' - to je bio Henry) proglasio 'pseudoznanošću'. Naime, 'ona apsolutizira čimbenik geografije koji navodno određuje moć - i sudbinu - država'. Geopolitika je bila europska specijalnost u prvoj polovini 20. stoljeća - Halforda Mackindera u Engleskoj, Karla Haushofera u Njemačkoj. Za američki identitet ona je prava grozota. Naime, mladoamerikanci su okrenuli leđa Europi kako bi izgradili 'novi Jeruzalem'. Odbili su bilo kakvu daljnju povezanost s realpolitikom i politikom sile; 'državnu politiku' i 'primat vanjske politike' smatrali su lažima kraljeva čiji je cilj bilo tlačenje slobode u njihovoj staroj domovini. Zaključak je nalikovao Kantovom: samo dobre države kreiraju dobru vanjsku politiku; samo liberalno-demokratski svijet može živjeti u istinskom miru. Ta se 'antimachiavellistička' tradicija pravocrtno provlači od Jeffersona preko Wilsona do Clintona koji je politiku ljudskih prava i demokratizacije stavio u središte svoje diplomacije. Brzezinski pokušava pisanjem pobiti upravu tu idealističku tradiciju koja vanjsku politiku poistovjećuje s unutarnjom. On želi objasniti svojim sunarodnjacima da ona ne pristaje 'posljednjoj supersili'; Amerika mora napokon naučiti razmišljati u strateškim i geografskim kategorijama. 'Država broj 1' mora, logično, imati sljedeći istaknuti cilj: zadržati taj status, spriječiti da se manje sile urote protiv SAD. Kako to ostvariti? 'Glavna geopolitička dobit Amerike jest Euroazija, šahovska ploča na kojoj se vodi borba za globalnu prevlast", postulira Brzezinski. 'Euroazija je Mackinderov 'svijet-otok'; svijet pripada onom tko je njezin gospodar. No, Brzezinski ne želi iznositi tako nezgrapne determinističke argumente. Njegove su formulacije miroljubivije i zamršenije: 'Euroazijska geostrategija znači za (Ameriku) taktički mudar i odlučan odnos prema geostrateški dinamičnim državama i oprezam odnos prema geopolitički katalitičkim državama'. Ta formulacija zahtijeva prijevod. Geostrateške su one države koje mogu i žele širiti svoj utjecaj preko svojih granica; one su 'sklone nepredvidivosti': Njemačka, Francuska, Rusija i Kina. Sorry, Engleska i Japan nisu uspjele ući u tu ligu. Katalitičke su države one kojima valja posvetiti posebnu pozornost zbog njihova strateškog položaja i ranjivosti: primjer su Ukrajina, Azerbejdžan, Južna Koreja, Turska i Iran. Bit te 'velike igre' ('great game') nije rat i osvajanje već 'upravljanje', američka uloga globalnog impresarija koji vuče sve konce. Europa je pritom 'prirodni saveznik' Amerike, 'geopolitički mostobran na euroazijskom kontinentu'. Amerika mora podupirati ujedinjenje Europe, tretirati Europu kao 'globalnog partnera' i suzbijati francuske ambicije. Zašto to činiti kada Francuska oduvijek želi izgraditi Europu koja će biti suparnik Amerike? Zato što bi razbijanje osovine Bonn-Pariz ponovno ojačalo nacionalni osjećaj Nijemaca, jače strane u paru; Francuska je pak po Brzezinskom europsko sidro Njemačke. Zasada nema prigovora. No, zašto Brzezinski zahtijeva istodobno i 'energičan, koncentriran i odlučan utjecaj Amerike na Nijemce' - osim ako njegov cilj pritom nije izazivanje razdora između Francuza i Nijemaca? Kako će takva politika poduprijeti 'ujedinjenje Europe' koje Brzezinski gotovo u istom dahu veliča? Upravo su takva proturječja problem u odnosu prema prividno tako jasnim pravilima geopolitike. Ona zapravo nije deterministička kao što je prigovarao Morgenthau već proizvoljna: pomoću geografije moguće je sve a time i ništa prikazati kao 'vitalan' interes. Geografija kao sudbina? Ovaj primjer pokazuje da to tumačenje u praksi prerasta u igru skrivača. Najzanimljivije poglavlje nosi naslov 'Euroazijski Balkan'. Bavi se novim državama koje su nakon raspada Sovjetskog Saveza nastale na potezu između Turske, Irana, Rusije i Kine a u svom nazivu uglavnom nose i nastavak '-stan'. Ta je regija labilan vakuum vlasti, rastrzan etničkim suparništvima, blagoslovljen ogromnim bogatstvom zemnog plina i nafte i stoga predmet požude svih velikih država - ukratko 'XXL-Balkan' iz druge polovine 19. stoljeća. Kakvu bi politiku na tom području vodio mudri geostrateg? Slijedi sintagma 's jedne strane', 's druge strane': 'Amerika je zemljopisno previše udaljena da bi u ovom djelu Euroazije igrala dominantu ulogu'. No: 'Previše je moćna da bi prekriženih ruku gledala što se tamo događa'. Dakle? Washington se mora 'pobrinuti da nijedna sila ne uspostavi nadzor nad tim područjem te da međunarodna zajednica ima nesmetan pristup'. Kako to ostvariti? Rusija ne smije monopolizirati pristup tom području. S druge strane, 'isključivanje Rusije iz te regije nije ni poželjno ni ostvarivo'. Kada bi 'Zbib' - kako ga u Americi zovu zbog neizgovorivog prezimena - iznio takvo tumačenje pred predsjednikom, bio bi uskoro nestrpljivo prekinut: 'A konkretno?' To nije jedini problem u njegovoj zadivljujućoj i 'poticajnoj' tour de force oko svijeta koja čitatelja podvrgava iscrpljujućoj intelektualnoj gimnastici. Na svakoj stranici čitatelja muči pitanje koliku dozu nove stvarnosti pokrivaju te kategorije iz 19. stoljeća. 'Unutrašnjost', 'svijet-otok', 'svjetska dominacija' - navedene metafore sve su neprikladnije u opisu aktualnih zbivanja u svjetskoj politici. Primjerene su samo na Bliskom a možda će jednog dana biti primjerene i na Dalekom Istoku ako Kina podlegne iskušenju hegemonizma. No, u ostalim dijelovima svijeta klasična 'igra nulama' ('želim ono što ti ne možeš imati') potisnuta je na rub pozornice. Kako spasiti Rusiju i Južnu Koreju od bankrota? Tko će krenuti u 'rat iz savjesti', kako bi prekinuo pokolje u Bosni i Ruandi? Kako spriječiti slom međunarodnog financijsko sustava? Protekcionizam, terorizam, nestašica vode, zločini bez granica, oružje za masovno ubijanje ključne su riječ koje dominiraju današnjom međunarodnom politikom. One se pretvaraju u 'negaciju igre nulama': ili će svi dobiti ili će svi izgubiti. Aktualni je motto 'tko ne surađuje, ispada'. Možda smo tek u dugotrajnom predahu između velikih ratova 20. i dolazećeg 21. stoljeća. U tom slučaju svi će žurno izvlačiti iz ormara knjige o Jedinoj svjetskoj sili, posežući i za Clausewitzom, Tukididom i Kissingerom. Zasada diplomati bolje putuju kada su oboružani Wall Street Journalom i intenzivnim tečajem iz svjetske privrede", zaključuje na kraju prikaza Josef Joffe. DIE WELT 6. I. 1997. Kurdi dovode Beč u stanje uzbune "Na talijansko-austrijskoj granici 'san o Schengenu' trajao je svega nekoliko sati: istodobno s početkom nove godine naredio je bečki ministar unutarnjih poslova Karl Schloegel (SPOE) ponovno 'oštar' nadzor graničnih prijelaza s južnim susjedima - dočim je još nedavno prije toga najavljeno ukidanje svih pregleda putovnica jer je Austrija jednako kao Italija pristupila Schengenu. Nekoliko stotina Kurda koji su u bijegu pred građanskim ratom u svojoj domovini stigli u južnu Italiju, temeljito su pokvarili političko-policijski koncept Beča i uz to znatno uvukli odnose između Austrije i Italije u supatništvo. U Beču su potiho uvjereni da se talijanske vlasti spram Kurda odnose premlitavo. Jedan visoki austrijski službenik koji nije želio biti imenovan, rekao je za ovaj list da bi se problem 'zahrđalih izbjegličkih brodova' lako mogao riješiti s 'dva oštra pucnja pred pramac' iz topova talijanskih ratnih brodova ili policijskih čamaca. Time bi se brodove prisililo na okretanje. U Beču čak kruži sumnja da Talijani Kurde i druge koji traže azil ohrabruju da nastave put prema sjeveru, u Njemačku. Jedan od tih puteva vodi preko Austrije. Europski stručnjaci za izbjeglice u svakom slučaju procjenjuju da većina Kurda ide preko granice u Francusku - tamo je nadzor bitno manje oštar nego između Italije i Austrije ili čak Švicarske koja uopće ne pripada 'schengenskom prostoru', teoretski bez nadzora putovnica. Ipak se visokim bečkim policijskim službenicima diže kosa na glavi od pomisli da bi na austrijskom tlu mogli imati tisuću ili više Kurda. U Beču se boje da su mafijaške i podzemne organizacije iz Turske, Albanije i Italije odavno prisvojile 'posao' s izbjeglicama. No i dalje je nejasno kako su izbjeglice bez znanja i dopuštenja turskih vlasti uopće stigle na brodove. Turska bi mogla 'slavinu' izbjeglica po želji otvarati i zatvarati i time države EU-a dovesti u veliku nepriliku. Bečki politički krugovi istodobno polaze od toga da je i Grčka odigrala čudnu ulogu: Grci su Kurde opskrbili pitkom vodom i zatim ih pustili da nastave svoje putovanje brodovima. Dorbo obaviješteni bečki krugovi osim toga ukazuju na eksplozivno stanje na Bliskom Istoku i Magrebu. Ako sadašnja vlada u Alžiru izgubi nadzor u borbi s fundamentalistima, prijeti rijeka izbjeglica od možda tri milijuna nefundamentalističkih Alžiraca u EU - ponajprije u Francusku. No ona ne bi sama mogla svladati tu rijeku izbjelgica. Već se govori da je Francuska u povjerljivim razgovorima zatražila 'solidarno sudjelovanje' drugih država EU-a - ako bi došlo do toga. To se doduše još čini dalekim, jer dosad je samo savezna vlada nastojala na ravnomjernijoj razdiobi izbjeglica primjerice iz Bosne. A Pariz se pokazao malo otvorenim za to. Ali ako dođe do prave razdiobe, boje se u Beču, Austrija bi jednoga dana morala prihvatiti sto tisuća Alžiraca. Rijeka gospodarskih izbjeglica mogla bi tako za države EU-a postati unutarnjim političkim problemom prvoga reda. Granice Austrije prema Madžarskoj nadzire savezna vojska, dakle vojni obveznici koji se umjesto vojnom obukom moraju baviti policijskim zadaćama. Doduše su, kako izjavljuju u Beču, granice 'donekle' pod nadzorom - no u posljednje vrijeme sve više ilegalnih doseljenika ulazi u zemlju preko Češke" - piše Carl Gustaf Stroehm. 5/6. I. 1998. S razumom i mjerom "Ne budu li poduzete odlučne mjere, Europa će se suočavati sa sve većim valom kurdskih izbjeglica. EU se mora pripremiti za tu navalu, zahtijeva njemački ministar unutrašnjih poslova Manfred Kanther, kojem će pri tome biti potrebna potpora svih razboritih političara. Naime, razum zahtijeva od EU da kanalizira imigraciju kako ona ne bi politički ili gospodarski opteretila njezine članice. To je, naravno, moguće postići samo pravnim sredstvima koja, između ostalog, nudi Schengenski sporazum. No, striktni zagovornici zaštite ljudskih prava vjerojatno će i ta sredstva obilježiti žigom nečovječnosti. Politika imigracije, kreirana s osjećajem za mjeru, ne smije se povesti za takvim kritičarima. Kanther će pak potvrditi u praksi. Njemačka je pokazala veliku humanost posebno prema izbjeglicama s Balkana i čini to i dalje. Osim toga, Njemačka je u odnosu na ostale europske države bila i još uvijek jest daleko otvorenija za kandidate za azil koji stižu iz drugih regija. Stoga je dobro što Bonn sve glasnije upozorava posebno Italiju i ostale države na rubu Sredozemnog mora da neograničeno prakticiraju odredbe iz Schengenskog sporazuma. Naime, potpisnice tog sporazuma obvezale su se na zajednički nadzor svojih vanjskih granica i na zauzvratno velikodušno otvaranje međusobnih granica. Taj sporazum može funkcionirati samo ako ga svi poštuju. Turska, ljutita što je EU nije otvorenih ruku pozvala da postane njezinom članicom, postupila je vrlo dalekovidno, zaustavljajući rijeku Kurda koja se slijeva prema srednjoj Europi", smatra Ruediger Moniac. ŠPANJOLSKA ABC 5. I. 1997. Kralj u Bosni "Kralj je žrtvovao proslavu svojeg šezdesetog rođendana u krugu obitelji kako bi ovaj dan proveo sa španjolskom brigadom razmještenom u Bosni. Učinio je to, dan uoči praznika španjolske vojske i samo nekoliko dana nakon što je tamo u nesreći poginuo narednik Santiago Arranz dok su dvojica mladih vojnika teško ranjeni. Kraljev posjet na taj način dobiva značenje odavanja počasti španjolskim vojnicima koji predano obavljaju svoj neodložni zadatak u službi mira u tom izmučenom balkanskom području. To će odavanje počasti svoj puni značaj dobiti kad Kralj položi vijenac na spomenik španjolskim vojnicima - sada ih je već gotovo dvadeset - koji su poginuli od početka njihove misije. Jednostavan je to spomenik koji se, kao što znamo, nalazi u Mostaru na trgu koji je dobio ime po Španjolskoj, a na zgradama koje se uz njega nalaze još se dobro vidi trag okrutnog rata između Hrvata i Bošnjaka. Iako će Kraljev posjeti biti kratak, on će na taj način iz prve ruke saznati ono što sigurno i sada već dobro zna iz službenih izvješća koja prima, a i iz onoga što mu kažu svi koji posjećuju naše vojnike koji se tamo nalaze: da oni izuzetno dobro obavljaju svoj zadatak. Malo podalje od strogih obveza koje je dobila u skladu s Daytonskim sporazumom i SFOR-ovim mandatom, španjolska se brigada bavi i humanitarnim radom goleme važnosti i dometa, mirotvornim djelovanjem, čak i diplomatskim i posredničkim radom koji je pozitivno promijenio napeto ozračje koje je tamo postojalo. Takav je rad zaslužio pozitivne ocjene strana u stukobu i zapovjednika međunarodne divizije 'Salamandra' u čijem se sastavu španjolska brigada nalazi. A sve je to učinila štedeći sredstva, zato što je španjolska vojna oprema stara ali, kako mi je to osobno izjavio francuski general Le Chatelier, izuzetno dobro održavana. Kad je riječ o tome, treba se naznačiti da su ceste u Bosni izuzetno loše i opasne pa zbog toga dolazi do nesreća poput ove u kojoj je poginuo narednik Arranz, a to nije prvi takav slučaj. No, možda se neka od tih nesreća mogla izbjeći da je vojska imala na raspolaganju suvremeniju opremu, ali to sve do sada nije bilo moguće zbog nedostatka novca i smanjivanja vojnog proračuna u posljednjih nekoliko godina. Narednik Aranz je, prem riječima njegove obitelji, oduvijek imao dojam da je upravo on prikladan za Bosnu, a tamo ga je sustigla smrt samo mjesec dana nakon dolaska. On je prototip novog španjolskog profesionalnog vojnika, koji osjeća svoj poziv i savjesno obavlja svoj zadatak. Važno je da javnost pozitivno ocijeni zadatke koje obavlja taj novi tip vojnika koji nema nikakve veze sa starim predrasudama i koji je jedan od najvažnijim elemenata suvremene države. Nove španjolske profesionalne oružane snage čiji se obrisi sada pojavljuju pretpostavljaju nešto više od ukidanja obvezne vojne službe i nužno je da, u svjetlu zadataka poput onoga u Bosni, španjolski građani to shvate, cijene i nagrade. Španjolska nazočnost u Bosni predstavlja, s druge strane, stotinu godina poslije one 1898. godine koja je označila njezin najveći pad, novi povratak Španjolske na međunarodnu pozornicu. Vojska koja je toliko vremena bila zatvorena u vlastitim granicama i počela destabilizirati i utjecati na političku situaciju, sada u inozemstvu postaje mirovna snaga i podiže ugled Španjolske. Zato Kraljev posjet Bosni simbolizira i kraj stoljetne izolacije", piše Alejandro Munoz-Alonso. AUSTRIJA DIE PRESSE 5/6. I. 1998. Britansko predsjedanje kao izazov U rubrici "Gost komentator" britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook najavljuje koji će biti prioriteti Velike Britanije na dužnosti predsjedatelja Europske unije. "Nakon izbora nove labourističke vlade obećali smo da će Velika Britaija u Europi igrati vodeću ulogu. Danas odlazimo u Bruxelles odlučni, angažirani i odlučni da sudjelujemo u oblikovaju europske budućnosti. Ne polažemo pravo na vrhovno vodstvo ali želimo da naš glas bude konstruktivan i da postigne određeni učinak. Britansko predsjedanje Europskom unijom pruža nam priliku da naglasimo nove činjenice. Predsjedateljska dužnost pruža nam šest mjeseci vremena da dademo Europi novu orijentaciju. U tom periodu EU učinit će prve odlučujuće korake na dva važna područja: u procesu stvaranja monetarne unije i u procesu proširenja. Namjeravamo svim raspoloživim snagama promicati oba cilja. 1999. g. Velika Britanija neće sudjelovati u trećem stupnju stvaranja monetarne unije u okviru kojeć će mnogi naši partneri združiti svoje valute. Britansko sudjelovanje u procesu stvaranja zajedničke valute bilo bi u načelu dobro za veliku Britaniju i za Europu ali smatramo da izabrani trenutak nije pravi za nas. U svakom slučaju mi ćemo obavljati dužnost predsjedatelja prilikom donošenja tih odluka. Stoga sam naglasio da ćemo tu zadaću obaviti pošteno i stručno. Želimo da euro bude uspješan. Nadalje, založit ćemo se da 'proces širenja na istok' također bude uspješan. Riječ je o jedinstvenom povijesnom cilju koji zahtijeva još puno rada. Kandidati za pristup ostvarili su značajni napredak otkada su se oslobodili komunističkog mrtvila ali svi oni moraju još učiniti puno toga prije no što budu zreli za prihvaćanje obveza koje sa sobom donosi članstvo u EU te prije no što njihova poduzeća budu zrela za natjecanje na zajedničkom tržištu. Taj će proces trajati nekoliko godina. Naravno, reforme valja provesti i u samoj Europskoj uniji. Dobar je primjer Zajednička agrarna politika. Prije četrdeset goina, u vrijeme nestašice živežnih namirnica, takva je politika bila logična ali danas je neizbježna reforma. Zacijelo nije ispravno što 50 posto proračunskih sredstava EU izdvajamo za sektor koji zapošljava samo 4 posto stanovništva EU. Svi naši partneri imaju jasno formirana mišljenja o Zajedničkoj agrarnoj politici te reforma ni u kom slučaju neće biti lagana. No, iskoristit ćemo naše predsjedanje EU kako bismo osigurali što bolji početak tog procesa. Nadalje, iskoristit ćemo britansko predsjedanje EU i kako bismo jače usmjerili tu zajednicu prema onome što je važno za građane. Smatram da moramo ponovo vezati ljude za EU koja je trenutačno ipak možda previše apstraktna da bi išta značila pojedincu. Previše se govori o teorijama i institucijama a premalo o onome što se izravno tiče građana. Želimo navesti Europsku uniju da se pozabavi temama kao što su radna mjesta, kriminal i okoliš. Želimo da Europska unija pomogne pri suzbijanju nezaposlenosti. Luxemburški sastanak na vrhu, posvećen nezaposlenosti, postavio je određene naglaske koje namjeravamo angažirano slijediti iako su vrlo slični politici zapošljavanja, istaknutoj u programu stranke New Labour. Osim toga, želimo da Europska unija podupre europske policijske snage u borbi protiv kriminala i trgovine drogom te da ekološki aspekti budu u središtu svih resora - od prometne do agrarne politike. Na kraju, želimo da svijet sluša što Europa govori. Tijekom britanskog predsjedanja EU namjeravamo ostvariti napredak u stvaranju kodeksa ponašanja EU u izvozu naoružanja - i jamčiti da će ljudska prava biti dovoljno poštovana u politici EU. Želimo da EU konstruktivno sudjeluje u bliskoistočnom mirovnom procesu. EU ima ogromne mogućnosti za takvu ulogu. Naš je radni program ambiciozan. Na nekim područjima nećemo moći učiniti više od pukog početka dok ćemo se na nekima nadovezati na rad naših prethodnika. No, čvrsto smo odlučili ostvariti napredak na svim područjima a to ćemo moći ostvariti samo ako Velika Britanije ne bude više stajala postrani već ako u Europi preuzme vodeću ulogu", zaključuje ministar Cook. DER STANDARD 5/6. I. 1998. Smanjen utjecaj OESS-a na sigurnosna pitanja "NATO je 1997. g. prerastao iz zapadnog obrambenog saveza u stožer europske sigurnosti. Djelujući u početku kao veza između Istoka i zapada, OESS je pak degradiran u neku vrstu vatrogasca, specijaliziranog za latentne napetosti dok je njezin utjecaj u sigurnosnim pitanjima smanjen. Kada zapadni obrambeni savez u travnju 1999. g. bude slavio svoj 50. rođendan, procedura prijema Mađarske, Češke i Poljske bit će već dokončana. Time se NATO sve više probližava ruskoj granici, potiskujući još uvijek moću državu na sigurnosnopolitički rub Europe. Govoreći 1994. g. na sastanku na vrhu u Budimpešti o 'hladnom miru', ruski predsjednik Boris Jeljcin želio je spriječiti upravo takav razvoj događaja i osigurati Moskvi pravo na suodlučivanje o europskim sigurnosnim pitanjima i nakon završetka hladnog rata. Stoga je Jeljcinu ponuđena mrkva u vidu preimenovanja 'Konferencije' u ' Organizaciju za sigurnost i suradnju u Europi' (KESS - OESS). Doduše, angažman u Čečeniji, Bosni i Hercegovini i protekle godine u Albaniji donio je OESS-u status organizacije koja u brojnim sukobima na teritoriju bivšeg Istočnog bloka može formirati uistinu učinkovit mehanizam rješavanja kriza. Usprkos tome, 54 članice uskratile su KESS-u strukture koje bi joj omogućile autoritativan angažman u sigurnosnim pitanjima i urazumljivanje neposlušnih zemalja. Projekt sigurnosnog modela, također pokrenut na budimpeštanskom sastanku na vrhu OESS-a, trebao je sigurnosnoj arhitekturi Europe podariti OESS-ov krov i time - po ruskim zamislima - stvoriti protutežu planiranom širenju NATO-a na istok i osigurati Rusiji i ubuduće sudjelovanje u odlučivanju. Tri godine kasnije Jeljcin je uspio izboriti samo osnivanje partnerskog vijeća Rusije i NATO-a u kojem Moskva može iznositi rubne napomene na NATO-ve prijedloge. No, OESS se u međuvremenu praktički odrekao ambicija o razvoju u međunarodnu organizaciju koja će igrati odlučujuću ulogu u europskoj sigurnosti. Buduće područje djelovanje te organizacije bit će promatranje, nadzor poštivanja pravila OESS-a, pravodobno upozoravnje i opominjanje. Nađe li se ta organizacija, utemeljena na konsenzusu, u slijepoj ulici, palicu će preuzeti WEU, NATO i ostale vojne organizacije i upotrijebiti sredstva sile kojima OESS ne raspolaže. Time je sigurnost na Starom kontinentu ponovo prepuštena vojnim strukturama. No, od bipolarnog svijeta iz perioda hladnog rata ostao je samo premoćni zapadni obrambeni savez i boležljivi ruski div. Neizvjesno je može li takva vrsta sigurnosne politike stvoriti 'nepodijeljen europski sigurnosni prostor' o kojem su neposredno uoči Božića u Kopenhagenu govorili brojni ministri vanjskih poslova. Istočno od Poljske, Češke i Mađarske već se stvara nova, još tanja crta podjele koja bi u post-jeljcinovoj eri mogla mutirati u novu Željeznu zavjesu", smatra komentator. Strah kao instrument "Što su konkretnije perspektive širenja EU na istok, to su prodorniji glasovi koji u austrijskoj javnosti upozoravaju na kobne posljedice tog procesa. Ističe se prijetnja masovnog premještanja domaće proizvodnje na istok, a s druge strane granice naziru se čitave horde ljudi koji u potrazi za poslom odlaze iz svojih zemalja. Svečanoj prisezi pridružuju se i blagajnici iz austrijske federacije i pokrajina: neka EU odluči što god goće - iz austrijskih džepova neće dobiti više novca. Gospodarska analiza pobija navedene argumente: ako je širenje EU na istok uistinu tako važno za budućnost Austrije kao što neumorno naglašavaju svi odgovorni austrijski političari, treba nešto i uložiti u taj projekt - čak i ako je riječ o nekoliko milijardi šilinga više za Bruxelles. Strah od premještanja proizvodnih pogona postoji još od pada Željezne zavjese ali nije se pokazao opravdanim. Naprotiv: upravo su 'najugroženija' granična područja na istoku doživjela proizvodni boom. Pritom valja napomenuti da ionako nitko istinski ne vjeruje da će se austrijsko tržište rada preko noći morati otvoriti prema istoku. U dosadašnjim fazama proširenja EU je zaista pokazala veliku dozu razumijevanja da u prijelaznom periodu trebaju postojati određena pravila. Javlja se sumnja da se zastrašujući scenariji koje forsiraju i vodeći političari upotrebljavaju kao instrumenti u pogodbi. Naime, zelenim svjetlom širenju na istok trebali bi biti kupljeni ustupci na drugim područjima - primjer je skorašnja ponovna raspodjela sredstava EU, namijenjenih promicanju regija. U kontekstu neprekidno isticanih posebnih susjednih odnosa u srednjoj Europi takva bi pogodba uistinu bila prljava", smatra Johannes Steiner. SLOVENIJA DELO 3. I. 1997. Internet ugrožava naš identitet List prenosi interview sa Subijahom Arunčalamom (razmjenom elektronskih pisama) iz Indijskog instituta za tehnologiju, objavljenog u njemačkom časopisu 'Die Zeit'. -Elektronske komunikacijske tehonologije mogle bi imati značajnu ulogu u razvitku pluralističkog informacijskog tijeka i uspostave poticajnog ozračja za demokraciju i razvitak, piše u deklaraciji iz Dakara koju su sredinom prošle godine potpisali predstavnici sredstava priopćavanja i razvojnih organizacija iz devetnaest država. Slažete li se s tim prilično raširenim optimizmom? =S duhom izjave iz Dakara sasma se slažem. Internet ne trebamo samo u Africi ili Indiji nego posvuda gdje žive ljudi. No za pretjerani optimizam unatoč tomu nema nikakvoga razloga. Povijest je više puta pokazala da nova tehnologija neizbježno jača dotadašnje nejednakosti. Uzmimo primjer znanstvenih objava. Zahvaljujući međumrežju, dobro povezani zapadni znanstvenici su uglavnom dobro obaviješteni. Za većinu znanstvenika u državama u razvitku internet znači novo zaostajanje. Tko nema dobar pristup međumrežju, gubi priključak na znanstvenu raspravu. Publikacije dobiva uglavnom tek kasnije nego njegovi zapadni kolege. Jasan primjer informacijskih posjednika i informacijskih golaća. -No nije li baš zato internet pravo rješenje? Puno informacija se u njemu može dobiti i besplatno, elektronska pošta među kolegama je ionako besplatna. =Priče o jednakim mogućnostima sasma gube iz vida stvarnost. Pokušajte jedanput uporabiti internet iz jednog razmjerno još dobro opremljenog indijskog laobratorija i razumjet ćete golemu razliku između dobivanja informacija u razvijenom svijetu i u državama u razvitku. Počinje već time da je telefonska linija satima i satima jednostavno mrtva i to svakoga dana. A još druga razina: internet ugrožava naš identitet. Elektronske su tehnologije tako izjednačujuće da će sav svijet uskoro oponašati Zapad. Zapadnu glazbu indijska mladež već danas sluša kao našu klasiku. Mahatma Gandhi je rekao da moramo ostaviti otvoren veliki prozor kako bismo saznali što se drugdje događa. Iapk zato ne smijemo izgubiti korijene. -Ne dolazite li tu u protuslovlje? Kako može tehnika koja je jedva dostupna, izmijeniti kulturne vrijednosti vašega društva? =Ne protivim se međumrežju. Rado bih da države u razvitku uživaju prednosti te tehnike - ali ne da pri tomu napuštaju dobre stvari iz vlastite predaje. Točno je: internet u Indiji još nema veliku ulogu, no računari i telefonske pristojbe su sve jeftiniji i u usporedbi s drugim tehnologijama elektronska će se komunikacija puno brže proširiti. Zatim ćemo imati tehniku koja će se sastojati od dijelova, razvijenih skoro isključivo negdje drugdje i stoga s vrlo malo naše kulture. Uzmimo indijsku obitelj iz srednjega sloja. Teško radi i odriče se raznih užitaka da bi mogla nabaviti računar s kojim će djeca lakše u bolju budućnost. Djeca će u računar staviti Encartu (Microsoftov leksikon) ali iz nje neće ništa saznati o Ramayani, Giti, Mahabharati, Mahatmi Gandhiju ili oslobodilačkom pokretu. Djeca će uskoro o zapadnoj kulturi znati više nego o svojoj vlastitoj. Posuđeni strojevi često donose posuđeno znanje. Tko danas u Indiji kupi računar, na poklon dobije hrpu programa ali nijedan od njih nije indijskog sadržaja. -A svakako su ga napravili Indijci! Indija je ipak tvrđava razvitka programske opreme. Nije li to dokaz za veliku priliku koju ima omrežje u globalnom informacijskom društvu? =Indija je siromašna, što ne znači da su tu svi siromasi. U određenim gospodarskim granama Indija je svjetski vrh a pisanje računarskih programa jedna je od njih. No dok Indijci rade, ljudi poput Andyja Grovea (predsjednik Intela) ili Billa Gatesa (Microsoft) zarađuju. To što se tu događa nije približavanje nego novi oblik iskorištavanja. Dok su nam kolonijalisti uzimali sirovine, sada Zapad u svoju korist rabi našu kvalificiranu radnu snagu. Veliki ugled kojeg u svijetu imaju indijski programeri nema nikakav učinak na opremljenost indijskih sveučilišta i istraživačkih laboratorija. Programer u Indiji danas zaradi 16 tisuća dolara godišnje a visoko obrazovani fizičar samo šest tisuća. Naše tržište radne snage postavljeno je na glavu. -Kritizirate imperijalizam interneta a i sami ga rabite; ne samo u ovom interviewu. Jeste li pronašli način kako se osigurati od neželjenog utjecaja te tehnike? =Moraš biti svetac da okolina ne bi utjecala na tebe. Priznajem, nisam više ista osoba otkako sam počeo rabiti međumrežje. Iz njega saznajem puno stvari puno brže nego što bi to bilo moguće bez interneta. Volim novine i revije. Dakle preko interneta čitam 'Los Angeles Times', 'Washington Post', 'Economist'. Internet nije moj prvi dodir sa zapadnim elektronskim medijima. Dugo godina bio sam strastveni slušatelj BBC-a, vidio sam stotine engleskih filomova a jedan od mojih engleskih prijatelja kaže da sam u obje kulture jednako doma. Moja kritika novih zapadnih tehnologija koje će samo dodatno podijeliti svijet, nipošto nije rođena iz predrasuda. HRVATSKA VJESNIK 7. XII. 1998. Neutemeljene Izetbegovićeve optužbe "Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović ovih je dana još jedanput posvjedočio kako krivce za zastoje u provedbi Daytonskoga sporazuma nalazi isključivo izvan svoje stranke i svoga naroda", komentar je Ivana Šabića u povodu Izetbegovićeve izjave podgoričkom dnevniku 'Vijesti'. U njoj je Izetbegović "izjavio kako su 'ojačani srpski i hrvatski nacionalizam' krivi za loše funkcioniranje institucija daytonske BiH". Komentirajući takav istup, Šabić podsjeća "na činjenicu da su Izetbegovićevoj pozornosti 'promaknuli' neki lako uočljivi uzroci lošega funkcioniranja institucija BiH. Primjerice, ako je riječ o usvajanju skupine zakona nužnih za uspostavljanje elementarnih funkcija daytonske BiH, onda se nikome objektivnom ne može dogoditi da ne uoči kako je hrvatska strana predstavljala najmanju zapreku njihovom usvajanju, a da se glavni rat u tom pogledu vodio između srpske i bošnjačke strane", napominje Šabić. Dodaje tome i rezultate istrage nakon niza terorističkih napada na Hrvate u BiH, koji pokazuju "da iza njih u najvećem broju slučajeva stoje bivši pripadnici mudžahedinskih postrojbi koji su, u skladu sa sporazumom iz Daytona, odavno morali biti izvan BiH, ali se bošnjački politički vrh oglušio na tu obvezu. Ni kada je riječ o povratku izbjeglica, za što se bošnjačka strana verbalno najozbiljnije zauzima, Izetbegovićeva podjela na zagovornike i kočničare daytonske BiH jednostavno ne stoji", ocjenjuje Šabić i objašnjava kako se povratak nebošnjaka u dijelove BiH pod bošnjačkom vlašću onemogućava "i institucionalno (primjenom propisa usvojenih u organima Republike Bosne i Hercegovine dok su oni bili pod bošnjačkom dominacijom) i vaninstitucionalno (ubojstvima i bombaškim napadima). U jednom bi Izetbegović mogao biti u pravu: Bošnjacima je doista najviše stalo do toga da organi BiH profunkcioniraju, ali na način koji bi više nalikovao preddaytonskoj Republici BiH, nego državi koju bi valjalo ustrojiti temeljem daytonskog Ustava", upozorava na kraju Šabić. Do kada UN na Prevlaci? Prijedlog glavnoga tajnika UN-a Kofija Annana da se mandata vojnih promatrača na prevlaci produži za daljnjih šest mjeseci, na temelju kojega će svoju odluku donijeti i Vijeće sigurnosti UN-a, analizira Marko Barišić. Izdvaja pritom i komentar Ivana Šimonovića i piše: "Hrvatski veleposlanik pri UN-u takav je Annanov prijedlog ocijenio 'uvjetno prihvatljivim' za Hrvatsku, jer se njime zapravo samo odugovlači s, rekao je, 'trajnim rješavanjem problema Prevlake'. Stoga će hrvatska strana, prema Šimonoviću, nastojati da u rezoluciju uđe i formulacija da je 'Prevlaka dio teritorija u sastavu Republike Hrvatske', ističući da pregovori o trajnom rješenju sigurnosnog stanja u dubrovačkom zaleđu, odnosno bokokotorskom zaljevu, moraju polaziti od 'načela teritorijalne cjelovitosti'. Kako su hrvatske međunarodne granice, kako je to još ustvrdila Badinterova komisija, avnojske granice, nema nikakve dvojbe komu pravno pripada Prevlaka", napominje potom Barišić. U nastavku Barišić, uz ostalo, piše: "Istini za volju, hrvatska politika je do sada više vremena posvećivala svom najvažnijem problemu - reintegraciji Podunavlja - tako da ne iznenađuje što je Prevlaka u određenom smislu bila po strani. Međutim, nakon 15. siječnja, kad Podunavlje i formalno dolazi pod hrvatsku vlast, stvaraju se pretpostavke da se i glede Prevlake nastupi odlučnije. Tim više jer je došlo i do promjene političkih okolnosti u Crnoj Gori (Đukanović umjesto Bulatovića), što može utjecati i na razrješenje toga, za Hrvatsku samo sigurnosnog, pitanja". Istaknuvši kako model rješenja "može biti samo po načelu obostranog razvojačenja toga prostora, kako s hrvatske, tako i s jugoslavenske strane", što je službeni Zagreb predložio i glede Podunavlja, a Beograd odbio, Barišić nastavlja: "Ako se i u slučaju Prevlake ponovi isto, dakle, ako SRJ odbije razvojačiti bokokotorski zaljev (kao što je hrvatska strana razvojačila prostor oko Prevlake, moguće je usložnjavanje stanja na tom području. U idućih šest mjeseci, koliko će trajati mandat vojnih promatrača UN-a, stanje će se vjerojatno iskristalizirati, međutim, neovisno o stavu SRJ, nema nejasnoća o istočnim hrvgatskim granicama. naime, one su na Dunavu i u bokokotorskom zaljevu", zaključuje Barišić. Supekove opsesije "'Politički sustav u Hrvatskoj počiva na grijehu. Tuđmanov pokret krenuo je s idejama nastalim u ustaškoj emigraciji, o pomirbi ustaša i boljševika. Takva ideja apsolutno je neprihvatljiva za demokraciju i nije mi jasno kako Crkva odmah nije uvidjela da su te ideje nespojive s kršćanstvom i da se kršćanstvo ne može pomiriti ni s boljševizmom ni s fašizmom'", teze su akademika Ivana Supeka koje raščlanjuje Branko Madunić i, uz ostalo, piše: "Da akademik Supek u tom istupu nije ponudio i svojevrsnu teologiju pomirbe 'boljševika i ustaša', njegova opsesija možda ne bi bila vrijedna osvrta. Kad već spominje gdje je nastala ideja o pomirbi te teologizira, akademika treba podsjetiti da se ideja pomirbe nipošto nije javljala samo u emigraciji ili domovini, nego je nastajala i kao spontani hrvatski odgovor na velikosrpsku hegemoniju i komunističku diktaturu u bivšem sustavu. Tako je osamdesetih godina splitsko-makarski nadbiskup dr. Frano Franić u jednom svom napisu, koji je bio žestoko kritiziran, promovirao ideju pomirbe djece ustaša i partizana da bi se izbjeglo permanentno psihološko stanje građanskog rarta u Hrvatskoj koj je beogradski režim proizvodio. Tuđmanov projekt pomirbe, dakako, nije projekt pomirbe ustaške i boljševičke ideologije. Uostalom, ideologije se ne mogu miriti. To je projekt koji je omogućio da Hrvatska izađe iz 'produženog' građanskog rata i pruži otpor velikosrpskoj agresiji. Akademik Supek ima pravo na opsjednutost temama kojima je fasciniran od Topuskog do danas, no hrvatska javnost poslije pobjede demokracije i ulaska Hrvatske u svjetsku zajednicu država, za akademikove reminiscencije ili resentiman 'po šumama i gorama, naše zemlje ponosne' gotovo je ravnodušna. Nostalgičara i resentimanata obiju provenijencija ima u Hrvatskoj u 'normalnim količinama', kao i u druigim državama", komentira madunić i na kraju još napominje: "Naposlijetku, što se Crkve tiče, ona je po pobjedi demokracije osudila oba totalitarizma i iskazala pijetet prema svim žrtvama te poduprla pomirbu. Pomirbu među ljudima, naravno, Crkva katolička ne drži grijehom. Grijeh bi bila mržnja ili resentiman". Stranka koja želi nadbiskupovu poruku kao političko oružje - pogriješila je Branko Madunić razgovarao je s pročelnikom Ureda zagrebačkog nadbiskupa za odnose s javnošću Nedjeljkom Pintarićem. Iz razgovora izdvajamo Pintarićev osvrt na reakcije koje je u javnosti izazvala Božićna poruka nadbiskupa Bozanića. Na primjedbu novinara kako je u Božićnopj poruci najviše zazvučao teološki izraz 'grijeh struktura' koji ima političke implikacije, Pintarić odgovara: "Taj se izraz u socijalnom nauku Crkve najviše koristi u encikliki pape Ivana pavla II. 'Socijalna skrb' iz godine 1987. Zauzimajući se za socijalni razvoj svih država, Papa ponajprije, spominjući taj pojam, traži uzroke moralnog reda koji djeluje na razini ponašanja ljudi, kao odgovornih osoba, koje koče razboj drušva i priječe njegovo puno ostvarenje. Papa tu ne opsuđuje strukture kao strukture, nego upozorava na konkretne čine pojedinih osoba koje takve strukture grijeha stvaraju, učvršćuju i otežavaju da se one uklone. Problem leži i u tome da se te takve strukture osnažuju, šire i postaju izvorom drugih grijeha, pri čemu negativno utječu na ponašanje ljudi". Na ocjenu novinara da su na poruku tri ključne političke snage različito reagirale (suzdržan HDZ, oduševljena oporba i kritika desnice da u poruci nema ničeg duhovnog) i njegov upit kako nadbiskup reagira na te prosudbe, Pintrarić odgovara: "Ne mogu govoriti o nadbiskupovoj reakciji na te stavove, nego mogu izreći svoju prosudbu intervenata predstavnika spomenutih struja u našem političkom životu. Svaki glasnogovornik koji je želio prisvojiti tu poruku kao neko političko oružje ili poruku upotrijebiti kao sredstvo napada na drugu stranu - pogriješio je. Nadbiskupova želja nije bila podijeliti duhove u tom segmentu političkoga i javnoga života Hrvatske nego upozoriti na pojedine probleme koji se uviđaju u društvu u kojem živimo. Stoga svako svojatanje nadbiskupove poruke za svoju struju i stranku je bespredmetno, jer ako smo na putu općega dobra, a svakoj bi stranci trebalo biti u interesu da se zauzima za opće dobro svih građana, onda nam se za to i zauzimati. Sada kada su se ti duhovi pomalo smirili, a kolumnisti ispisali ono što su mislili da treba ispisati, potrebno je iznova iščitati nadbiskupovu Božićnu poruku i vidjeti koji su to elementi koje treba zajednički popraviti ili ispraviti da bi taj naš put prema općemu dobru bio bolji i iskreniji. Ako je našim političarima i strankama bilo kojeg opredjeljenja i usmjerenja, od ljevice, preko centra do desnice, stalo do općega dobra svakoga građanina ove države i same države, onda nije važno nadbiskupa prisvojiti za svoju stranu ili protiv nekoga, nego zajedno sa svim snagama nakonovih ratnih i poratnih događanja idemo graditi zemlju koja će biti građena na demokratskim principima tolerancije, dijaloga, prava na drugačijost, na rad i zaradu koja će biti zakonski zaštićena. Nadbiskupova stajališta su autentično tumačenje evanđeoskih zahtjeva prema kojima je Crkva dužna svu svoju snagu i autoritet uložiti za obranu i zaštitu prava čovjeka bez obzira na to što se za to i neke stranke po svojem političkom programu zalažu". VEČERNJI LIST 7. I. 1998. Aleksovskom se sudi bez precizirane optužnice Višnja Starešina razgovarala je s Goranom Mikuličićem, odvjetnikom Zlatka Aleksovskog koji čeka početak suđenja u Haagu. Novinarka objašnjava kako je Aleksvski sociolog po struci, prijeratni savjetnik u KPD-u Zenica sve do kraja siječnja 1993. i šestoptuženi s optužnice 'Kordić i ostali', podignutoj ujesen 1995. godine. "Optužnica kaže da je od kraja siječnja do svibnja 1993. Aleksovski bio 'zapovjednik zatvorske jedinice' u kaoniku kod Busovače i tereti ga daje dopuštao protuzakonito ispitivanje ztočenika te njihovu uporabu kao prisilne radne snage i ljudskog štita. Anegdota kaže da je za optužnicu saznao perući auto u dvorištu i slušajući istodobno vijesti na tranzistoru, te da je poslije još dugo prao auto jer nije znao kako da kaže majci da je optužen kao ratni zločinac. Uskoro po dolasku u Haag njegov je predmet izdvojen iz skupne optužnice, u međuvremenu je završena predsudska procedura i jučer mu je, nakon 17 mjeseci pritvora što u Zagrebu što u Haagu, započelo suđenje", piše novinarka u uvodu razgovora u kojem o optužnici, koja nije mijenjana, odvjetnik Mikuličić kaže: "Podnio sam na nju preliminarne prigovore tražeći prije svega da tužitelj konkretizira svoje tvrdnje, osobito one koje s eodnose na opis objekta Kaonik i na funkciju g. Aleksovskog u njemu. Naime, u optužnici i pratećem materijalu Kaonik je jednom zatvor, drugi put logor, pa onda kamp, a Aleksovski je jednom direktor, pa upravitelj, onda opet zapovjednik, a to nisu samo formalne već suštinske razlike. Isto tako sam tražio da tužitelj konkretizira tvrdnje kako su 'neke osobe' korištene kao živi zid, 'neke osobe' okrutno ispitivane i mučene, 'neke osobe' ubijene. Tražio sam da precizno kaže koji su to ljudi, jer smatram da je takva optužnica previše općenita i ne dopušta nam da pripremimo obranu jer ne znamo od čega se zapravo trebamo braniti. Međutim, sud je u skladu sa svojim ranijim stavovima dobio taj prigovor uz napomenu da će se sve to konkretizirati tijekom glavne rasprave". Mikuličić glede toga kaže kako još ne zna koliko će svjedoka obrane izvesti, odnosno kao sve "ovisi o tome što će tužitelj izvesti u svom dijelu postupka. Kako još uvijek nemam preciziranu optužnicu, očekujem da će se ona konkretizirati kroz iskaze tužiteljevih svjedoka i druge dokaze u tužiteljevu dijelu postupka. Tek kada se to dogodi, moći ćemo mu parirati dovođenjem svojih svjedoka i prilaganjem svoje dokumentacije koji će dovesti u sumnju ili potpuno negirati tvrdnje tužitelja. Tek kada on kaže 'tog i tog dana Zlatko Aleksovski je naredio da se taj i taj čovjek izvede iz zatvora', znat ću o čemu se rad i tek u tom trenutku mogu izvesti svoj protudokaz". VELEBIT 31. XII. 1997. Hrvatska vojna industrija na pragu trećeg tisućljeća U svjetlu napisa u stranim stručnim časopisima koji su sa zavidnim poštovanjem "pisali o hrvatskoj vojnoj industriji" kao i činjenice da su "vrijednosti koje su prepoznate na Zapadu" zanemarene "u nekim domaćim medijskim krugovima, te najnekorektnije tekstove o hrvatskoj vojnoj industriji u protekloj godini možemo pronaći baš u većini domaćih tiskovina", Darko Bandula analizira ciljeve, zadatke i dosadašnja postignuća te procjenjuje buduće mogućnosti hrvatske vojne industrije. Istaknuvši kako su predstavljanjem hrvatske vojne industrije na međunarodnoj vojnotehničkoj izložbi IDEX'97, održanoj u Abu Dhabiju, utvrđeni "mnogi dotad neprovjereni čimbenici koji su bili neophodni za procjenu naših stvarnih mogućnosti, prednosti i nedostataka, relevantni za donošenje odluka o budućem razvoju i opravdanosti daljnjeg ulaganja u proizvodnu određenih proizvoda domaće vojne industrije", Bandula piše kako je to rezultiralo ulaskom u "novu fazu razvoja domaće vojne industrije u kojoj prvenstveni cilj predstavlja optimalizacija postojećih znanstveno-proizvodnih mogućnosti sa stajališta mirnodopskih potreba. Jedan od važnijih podciljeva spomenutog razvoja predstavljat će i usmjeravanje hrvatske vojne industrije u smjeru svjetskog tržišta, pri čemu će se naglasak dati na suradnju sa stranim partnerima putem razvoja i izradbe pojedinih dijelova ili komponenata sofisticiranih bojnih sustava kakvi se dosad nisu proizvodili u Hrvatskoj. Takvom suradnjom domaća će se vojna industrija ne samo transformirati i osuvremeniti primjenom novih tehnologija, već će realizacijom programa izvoza svojih proizvoda stvoriti povoljnije komercijalne uvjete za nabavu suvremene vojne tehnike za domaće potrebe. Uspostavom vrlo dobre suradnje između hrvatskog Ministarstva obrane i ministarstava obrane razvijenih zemalja Zapada ostvareni su najvažniji preduvjeti realizacije spomenutih programa i otvoreni putevi za detaljnije određivanje oblika buduće suradnje", napominje Bandula. Istaknuvši u nastavku članka kako je vojna tehnika "usko povezana s doktrinom, vojnom organizacijom i tipom ugroze protiv koje se koristi", Bandula o položaju hrvatske vojne industrije u takvom kontekstu, piše: "U današnjim uvjetima multipolarnosti međunarodnog poretka, izostanka velikih međudržavnih sukoba i globalnog smanjenja vojnih proračuna, sve se češće postavljaju pitanja o stupnju primjene najsuvremenijih, još uvijek nedovoljno ispitanih, i skupih tehnologija u vojnoj industriji. Sukobi niskog intenziteta koji danas predstavljau golemu većinu svih oružanih sukoba koji su na sceni, u najčešćem broju slučajeva vode se bez primjene suvremene vojne tehnike i uz uporabu relativno jednostavnih, lakih za korištenje i za održavanje bojnih sustava i vojne opreme. Proizvodi hrvatske vojne industrije stvoreni u Domovinskom ratu upravo se odlikuju takvim značajkama, zbog čega ih ostali proizvođači vojne tehnike doživljavaju kao potencijalnu konkurenciju. Izvozne mogućnosti hrvatske vojne industrije o kojima se tijekom prošle godine mnogo pisalo u domaćim tiskovinama obično su pritom zlonamjerno podcjenjivane ili nerazumno prenaglašavane. Trgovina oružjem ima svoje posebne zakonitosti koje ne vrijede za ostale proizvode i kao takva se mora voditi u skladu s ciljevima jedinstvene državne politike i globalnih nacionalnih interesa. Činjenica kako se ponekada puno veći probitci i koristi za svekoliku državu mogu ostvariti odustajanjem od realizacije neke već ugovorene isporuke vojne tehnike nego od njezine ralizacije, samo je jedan od primjera koji ukazuje na specifičnost trgovine vojnom opremom i uloge vojne industrije kao strategijske grane nacionalnoga gospodarstva. Za relativno male države, koje u međunarodnoj zajednici žele trajno opstati kao njezini ravnopravni članovi, postojanje domaćih vojnih industrija usko je povezano sa sposobnošću njihova opstanka u izmijenjenim povijesnim okolnostima, u kojima odnosi među globalnim ili regionalnim silama mogu biti takvi da da dovode u pitanje njihovu samobitnost. Ulazak u veće vojne saveze, koji u tom smislu pruža izvjesna sugurnosna jamstva, predstavlja tek jedno od mogućih rješenja, koje također nije dobro apsolutiziratim jer kao što nas povijest uči države se vladaju prema vlastitim interesima i s ciljem njihova zadovoljenja mnogi su se međudržavni sporazumi i kršili i prekrajali, osobito na štetu manjih i slabijih zemalja. Pravila koja u tom smislu vrijede u odnosima među ljudima vrijede i za odnose među državama. Prijateljski odnosi su uvijek poželjni, ali ih zbog oprečnih interesa nije uvijek moguće zadržati. U skladu s tim u međudržavnim odnosima i savezništva se puno lakše sklapaju između suverenih i ravnopravnih država koje se oslanjaju na svoje vlastite gospodarske i vojne potencijale nego na snagu sporazuma i trenutačnog prijateljstva. Vojna industrija, posebice kod malih zemalja, ima posebno strategijsko značenje, koje nije lako jednoznačno odrediti, jer se krije u različitim doprinosima političkom, znanstvenom i gospodarskom ugledu zemlje. Bez tog doprinosa i mogućnosti oslanjanja na vlastitu proizvodnju pojedinih ključnih sredstava vojne tehnike, kao svjevrsnog identiteta tehnološke i organizacijske zrelosti nacije, pristup međunarodnom tržištu ostalih grana nacionalnoga gospodarstva, premda to na prvi pogled ne izgleda tako, nije ni jednako lagan ni jednako vrjednovan. Male zemlje, koje poput Hrvatske raspolažu s važnim prirodnim bogatstvima, po svojoj su prirodi izložene izvanjskim pritiscima koji premda se tijekom povijesti mijenjaju po svome intenzitetu, zapravo su im trajno svojstveni. Vojna industrija kao jedan od najvažnijih dijelova svekolikog sustava obrane u takvim je zemljema usko povezana sa samim temeljima nacionalne sigurnosti i samobitnosti. Hrvatski primjer doprinosa domaće vojne industrije, ostvarenju strategijskih državnih interesa, koji je uočen od zapadnih vojnih analitičara, predstavlja temelj s kojeg započinje stvaranje interesa svjetske javnosti za upravo tu granu hrvatskoga gospodarstva. Za mnoge vojne analitičare proizvodi hrvatske vojne industrije osim što su zanimljivi kao dokazana, bojno provjerena i učinkovita sredstva, zanimljivi su i kao potvrda naše domišljatosti i svojevrsne genijalnosti bez koje bismo teško bili priznati kao ravnopravan član međunarodne zajednice. Hrvatski proizvodi vojne tehnike često ujedinjuju značajke pojedinih zapadnih i istočnih bojnih sustava, i kao takvi su za potencijalnog neprijatelja posve netransparentni. Za sve one koji posjeduju ratno iskustvo ocjena taktičara ili vojnika na bojištu u stvarnoj situaciji koji kaže kako njegov oružani sustav pokazuje visoki stupanj žilavosti na neprijateljsku prijetnju (ili) i ugrozu, najbolje opisuje spomenutu netransparentnost. Za stručnu javnost koja kakvoću vojne tehnike ne procjenjuje samo na temelju laboratorijskih ili poligonskih ispitivanja, proizvodi hrvatske vojne industrije su predmet posebne pozornosti i štovanja. Ove činjenice promotrene u svjetlu postojećega tehnološkog iskoraka u vojnim tehnologijama Zapada, kojeg smo svjedoci posljednjih godina, posebno su važne jer u pitanjima nacionalne obrane, razvoja vojne tehnike i njezine bojne uporabe ukazuju na još uvijek odlučujuće značenje ljudskog čimbenbika, a ne najsuvremenije tehnologije, kao najvažnije karike sustava nacionalne obrane. Proizvodi hrvatske vojne industrije i hrvatsko iskustvo iz Domovinskog rata pokazuju kako primjena najsuvremenije tehnologije nije najvažniji uvjet učinkovitosti u izvđenju bojnih djelovanja. Spoznaja o ovim činjenicama prisutna kod stranih vojnih analitičara dovodi stoga do povećanog interesa za hrvatskim ratnim iskustvom i hrvatskim rješenjima, i to kako sa stajališta njihova preslikavanja, s ciljem usporedbe ili uporabe i postizanja istih ili sličnih rezultta, tako i sa stajališta pronalaženja odgovarajućih protumjera. Spomenuta dva čimbenika (hrvatsko iskustvo i hrvatska rješenja) predstavljaju jedinstvenu sintezu i upravo zahvaljujući njima, samo na prvi pogled jednostavan hibridni bojni sustav u stvarnim ratnim uvjetima rezultira kakvoćom i djelotvornošću koja nadilazi jednostavnu sumu tih dvaju čimbenika. Hrvatska vojna tehnika zbog svoje povezanosti s ratnim iskustvom pokazuje se stoga primjerenom i atraktivnom za primjenu kod većine manje i srednje razvijenih zemalja, koje ne raspolažu s velikom infrastrukturom i izobraženim ljudstvom. Ovu činjenice mogu se pročitati između redova u mnogim člancima koji opisuju proizvode hrvatske vojne industrije kao ponajprije one koji su namijenjeni bojnoj uporabi, a mnogo manje pokazivanju i stvaranju ugroze u mirnosopskim uvjetima. S ciljem prilagodbe novim tipovima ugroze te poboljšanja tehnološke i znanstvene razvijenosti zemlje, hrvatska vojna industrija polako napušta programe razvoja jednostavnijih i usmjerava se u razvoj i proizvodnju složenijih bojnih sustava kakve npr. predstavljaju oklopna vozila ili manja ratna plovila. Osim nezaobilaznog kriterija potrebe, proistekog iz taktičko-tehničkih raščlambi, za nove proizvode hrvatske vojne industrije namijenjene domaćoj uporabi sve se više nameću i drugi uvjeti, koji proizlaze iz tehnološke i organizacijske koristi koju je moguće ostvariti realizacijom vojne proizvodnje u domaćim proizvodnim kapacitetima. Domaćoj industrijskoj proizvodnji, koja u tržišnim uvjetima često nije u mogućnosti ostvariti odgovarajuće tehnološke iskorake, putem ograničenog uključenja u realizaciju razvoja i proizvodnje vojnih sredstava nudi se jedan od načina moguće modernizacije. Opasnost od gubljenja tržišnih kriterija i stvaranja proizvođača vojne opreme kao svojevrsnih monopolista pritom se sprječava time što se udio vojne industrije u predmetnim poduzećima u komercijalnom smislu drži na razumno malim granicama ukupnog poslovanja. Primjenom takvog modela, poduzeća najveći dio prihoda ostvaruju na tržištu, a samo manji dio realiziraju putem ugovora koji se financiraju iz sredstava državnog proračuna. Na taj način financijska sredstva prikupljena iz domaćeg gospodarstva koriste se istodobno za poboljšanje njegovih tehnoloških mogućnosti i za zadovoljenje strategijskih nacionalnih interesa", zaključuje Bandula. 070431 MET jan 98