ŠVICARSKA - NZZ - NESTANAK NACIONALNE DRŽAVE - 3. I.

Ž4=ŠVICARSKA Ž1=NEUE ZUERCHER ZEITUNG Ž2=3. I. 1998. Ž3=Preuranjeni rekvijem za nacionalnu državu "'Kad bi savezna vlada prestala postojati, obični građani u svojem svakodnevnom životu to dulje vrijeme ne bi ni primijetili'. To je lagano ironično rekao američki predsjednik Calvin Coolidge dvadesetih godina stoljeća koje istječe, u Americi koja je bila dovoljna samoj sebi i malo gledala preko granica. Velika depresija, Drugi svjetski rat i hladni rat prisilili su zatim Amerikance da ulogu države iznova potraže, odrede i prilično drastično izmijene njezinu samorazumljivost. Od svršetka sukoba Istok-Zapad, pod utjecajem gospodarske strukturne promjene kao i vrlo brzog tehničkog napretka, najavljuje se nova promjena uloga. Svjetskopolitičke promjene posljednjih godina nisu utjecale 'samo' na novi poredak tradicionalnog svijeta država nego i na novu podjelu ovlasti između države, gospodarstva i onoga što se danas naziva civilnim društvom. Ma što da inflatorno rabljeni pojam globalizacije točno značio, s njim se povezuje determinističko klanjanje neodoljivoj prodornoj snazi tržišta i gospodarstva što sve više potiskuje svjesno oblikovanje politike. Primjer iz Amerike: jedan stručnjak Rand Corporation neuvijeno je na jednom međunarodnom zasjedanju izjavio da ako bi Clinton u odnosu prema Kini veliku važnost pridao ljudskim pravima, to bi ozbiljno pokvarilo gospodarske odnose s Pekingom, 'tržišna država' uzela bi vlast iz ruku političke države, sama zaključila što treba raditi i te zaključke i provela. Bio bi to zanimljiv ispit, no 'strahovi' gospodarstva bili su nepotrebni: Clinton je i bez toga učinio ono što se od njega očekivalo. Nacionalne vlade, piše primjerice u časopisu 'Foreign Affairs', ne bi izgubile samo autonomiju u gospodarstvu koje se globalizira, nego bi danas dijelile kompetencije vlasti a također i političke, socijalne i sigurnosnopolitičke, koje su nekada bile bitne funkcije nacionalno-državne suverenosti, s poduzećima, međunarodnim institucijama i nevladinim organizacijama. Stalna koncentracija vlasti u rukama država koja je počela Westfalskim mirom 1648. godine, definitivno je prošla. Nacionalnoj je državi već često pripreman rekvijem; no uvijek se pokazala otpornijom. Stanovite pojave erozije se doduše ne mogu previdjeti. Temeljni stupovi državnog sustava čine se drhtavima ako ne i klimavima: teritorijalna država, njezin sekularni autoritet i najviše ovlasti izmiču zbog različitih razvitaka. Država točno omeđena svojim oznakama prema van, koja svoje crpljenje vrijednosti obavlja unutar vlastitih granica, sve više postaje aktivnom u prelaženju granica i obvezna otvoriti vrata sa svoje strane. Resursi svih vrsta, rijeke novca, informacije, kulturna postignuća i fenomeni ali i radna snaga, izbjeglice, gonjeni i kriminalci cirkuliraju sve više bez obzira na političke granice i državne interese. I zahtjeve za apsolutnom nacionaldržavnom samostalnošću čini se da lagano potkopavaju slabe međunarodne norme i pravila ponašanja. Koliko je sve to novo i kako duboko prodire? 'Međunarodne financije su postale tako interpendentne i spletene s trgovinom i industrijom da politička i vojna vlast nema što poručiti. Te malo poznate činjenice, ponajprije posljedica modernih postignuća (brzina komunikacija stvara veću kompleksnost i neotpornost kreditorstva), iz temelja su promijenile probleme međunarodne politike i učinile ih sasma razlilčitim od ranijih.' Knjiga u kojoj stoje te rečenice koje zvuče vrlo moderno, bila je bestseler. Autor Norman Angell dobio je plemstvo a kasnije i Nobelovu nagradu za mir. Knjiga je imala odgovarajući naslov 'Velika iluzija' i objavljena je 1909. godine. Pet godina kasnije zagrmili su topovi kolovoza 1914. i stari je svijet potonuo u ruševinama Prvog svjetskog rata. Opasnosti nisu više iste kao tada. No koristan je naputak da takozvana isprepletenost svijeta nije nova a brzina komunikacija relativna - relativna spram drugih postignuća i značajki modernih društava. Rado se zaboravlja da opće blagostanje i međunarodne ovisnosti ne sprječavaju ratove i sukobe, niti one između država. Gospodarski napredak ne može riješiti probleme Bosne ili baltičke države zaštiti od povratka Rusije u agresivni imperijalizam. Ako velika poduzeća srastaju a rijeke kapitala teku amo tamo u cyberspaceu, zbog toga neće u Izraelu eksplodirati manje bomba niti će zbog toga Saddam Hussein proizvesti manje biološkog oružja. Uz ponekad donkihotski otpor protiv međunarodne gospodarske utakmice ujedinjuju se konzervativni strahovi zbog gubitka državne suverenosti i kulturne autonomije sa socijaldemokratskim strahovima zbog nestanka sredstava regulacije i sile u nacionalnom gospodarstvu. U kontinentalnoj Europi rasprava o tomu ima klasnoborbenu notu. Stara se ljevica poziva na primat politike i želi zakočiti nepoželjne impulse liberalizacije prekogranične gospodarske utakmice ako ne i negirati, te poziva na državne protumjere. Nova ljevica, ponajprije 'New Labour', čini naprotiv utakmicu u svjetskim mjerilima svojim saveznikom i koristi ju da bi odbacila ideologijski teret i time si - vjerojatno - osigurala vlast na dulje vrijeme. U Francuskoj je politički primat bolje osiguran jakom centralizacijom vlasti ali je pod sve većim pritiskom. U Njemačkoj pod još kršćansko-demokratskom vladom sa slabo artikuliranim liberalizmom i u sjevernoeuropskim zemljama blagostanja s njihovom jakom tradicijom uređenja, politika jačeg ima usporenu težinu. U Rusiji kao i u istočnoj Europi, problem se postavlja u sasma drukčijem, ranokapitalističkom obliku. U ostatku svijeta, Aziji, Africi i Južnoj Americi, bilo bi drsko govoriti o primatu gospodarstva. Političke nedostatnosti su uglavnom odgovorne za gospodarski i drugi pogrješan razvitak. Ostavka nacionalne države, ma koliko se činila očitom, u korist globalne snage anonimne i ljudima naizgled neprijateljske gospodarske dinamike, ne predstoji. Više se radi o zakašnjelom redimenzioniranju njezinih zadaća. Ono je počelo već puno ranije - krajem sedamdesetih godina kao reakcija na prekomjerno širenje i drskost države koja si je natovarila vođenje nacionalnog gospodarstva do pojedinosti, osiguranje svih i uvijek novih socijalnih ostvarenja i uređenja previše područja života i time propala u nekim stvarima. Razgradnja preopterećenosti usljeđuje povlačenjem ali i prepuštanjem saveznih državnih kompetencija dijelovima države. Dolazi do normalizacije, do odvraćanja od vjerovanja u državu ranijih desetljeća i do nužne prilagodbe novim okolnostima ali ne do kasnog ispunjenja proročanstva Friedricha Engelsa da će umjesto vlade nad osobama nastupiti uprava nad stvarima i vođenje proizvodnih procesa. Država koja postavlja političke prioritete, neće tako brzo odumrijeti" - drži novinar lista H. K. 050210 MET jan 98