DNEVNI PREGLED BR. 1 - 2. SIJEČNJA 1998.

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 1. I. 1998. Iz Prištine se javio Fehim Redžepi: "Već godinama na raznim stranama govori se o mogućnosti izbijanja rata na Kosovu, ali nikada više i nikada tako lako i hladnokrvno kao zadnjih tjedana i mjeseci. U srpskom tisku, službenim političkim i vojnim krugovima već petnaestak godina neuvijeno se govori da bi u slučaju rata trenutno nastradala sva čisto albanska naselja. Jedan beogradski general rekao je nedavno da bi vojska na Kosovu svršila posao za samo 48 sati, pod uvjetom da se ne umiješa Zapad da spasi Albance od uništenja. Otprilike isto govore i srpski lokalni političari, ali daleko ratobornija je jedna kategorija Srba koji se smatraju vođama u svojim užim srpskim enklavama. Smatraju da Albanci uživaju prava koja im ne pripadaju i traže neograničena ovlaštenja za policiju koja treba da bude jedino tijelo koje će regulirati prava i položaj kosovskih Albanaca. Ne bi se reklo da ih u javnim akcijama slijedi znatniji broj lokalnog srpskog stanovništva, ali komešanja i nesigurnosti očiglednija su nego ikada prije. Odnedavno o ratu kao neizbježnom tijeku razvoja kosovske krize govori se i u nekim dijelovima albanskog stanovništva, prije svega u redovima mlade albanske populacije. Srpskoj kontinuiranoj ratobornosti priključilo se jedno, rekao bih, očajno albansko raspoloženje da se sve ovo ne može više izdržati, da politikom pasivnog čekanja Albanci uzaludno gube i ljude i svoju opću vitalnost i da zbog srpske tvrdoće dosadašnja albanska politika ne samo što nema nikakvih izgleda nego vodi postupnoj marginalizaciji albanskih faktora na Kosovu. Ovakva razmišljanja nisu nova u albanskom pokretu, ali s pojavom albanskih radikalnih skupina našla su model identifikacije i mogućnosti konkretnog izražavanja. Zbog toga ono što se zadnjih godina nazivalo neopasnim verbalnim radikalizmom, pretvorilo se u stvarno radikalnu opasnost za razvoj kosovskoga stanja. U sadašnji proces kosovskog zaoštravanja uključili su se i dijelovi tiska izvan Kosova, a prenošenjem priloga drugih tome se dijelom priključilo i ovdašnje albansko novinstvo. Iskorištavajući ozračje opće nesigurnosti i misterij koji i dalje vlada oko oslobodilačke vojske Kosova, izvan Kosova objavljeni su napisi naoko objektivni i s dozom skrivenih simpatija koji svojim dekorom stvaraju nerealne i romantičarske predodžbe o toj vojsci. Tako je, što zbog utrke za škakljivim temama, što zbog nepoznavanja stanja ili nečeg trećeg i četvrtog, i tisak pridonio lakoći govora o ratu, kao da nije riječ o najvećoj od svih mogućih ljudskih nesreća." *** Prilog iz Mostara poslao je Izudin Šahović: "Mostar je, kao što se i očekivalo, ušao u novu godinu uz zaglušajuću pucnjavu iz svih vrsta oružja. Uz ove kanonade grad je u kasnim noćnim satima potresla snažna detonacija, ali još nema odgovora na pitanje o čemu se radilo kao ni obavijesti o mogućim posljedicama noćašnjeg vatrenog divljanja. Međutim, snažnije od rafala sinoć je odjeknula vijest da se u Mostaru, nakon nekih gradova u srednjoj Bosni pojavio letak organizacije aktivne islamske omladine u kojem se obraćaju braći muslimanima da ne sudjeluju s kršćanima u proslavljanju njihovih blagdana. Letak se pojavio uz katolički Božić i Novu godinu, a ostavljan je na automobilima, po ulicama i u ulazima stambenih zgrada. Na pojavu ovog letka munjevito su reagirale mostarska Koalicija za cjelovitu i demokratsku BiH, inače pobjednica na proteklim gradskim izborima, i SDP, Gradski odbor Mostar. Koalicija je najoštrije osudila pojavu i sadržaj letka koje smatraju štetnim za zajednički život u gradu. Očito da je cilj ovog letka - ističe se u priopćenju Koalicije - nastojanje da se kompromitira službena politika, koju podupire bošnjački narod, kako bi se mogle izjednačavati strane u BiH. Organizatorima i naručiteljima ovog letka poručujemo - navodi se u priopćenju Koalicije - da se za ujedinjeni Mostar, zajednički grad i zajednički život i toleranciju borimo već četiri godine i da se za taj cilj nastavljamo boriti. Oni koji ne uvažavaju tradiciju Mostara i njegova multietničkog karaktera, nisu prijatelji ni Bošnjaka ni drugih naroda. Autori letka se pozivaju na islam, a u biti negiraju osnovne principe ove religije i koriste je kako bi pripadnicima islama na ovim prostorima nanijeli političku i drugu štetu, kaže se u priopćenju za javnost mostarske koalicije za cjelovitu i demokratsku BiH. U priopćenju mostarskog SDP-a također se oštro osuđuje pojava ovog letka i ističe da dušebrižništvo Bošnjaka koji ih pozivaju da se odvoje od svojih susjeda nije ništa drugo no izravni napadaj na suživot." Iz tiska U 'Le Mondu' i 'Liberationu' danas možemo naći dva napisa o bivšoj Jugoslaviji. "'Le Mondov' dopisnik iz Beograda piše o srpskim izbjeglicama iz Drvara koji su smješteni u Beogradu. Prema predsjednici Helsinškog odbora u Beogradu Sonji Biserko, gotovo svi izbjeglice iz Drvara žele se vratiti, ali o mogućnostima povratka ne znaju ništa. Većina njih je smještena kod familije i prijatelja, ali ima ih i u izbjegličkim centrima. Loše su informirani i nisu povezani, a vrlo često njima se i manipulira, ističe dopisnik 'Le Monda'. Prema etnologu Ivanu Čuloviću, čije riječi prenosi 'Le Monde', vlast SR Jugoslavije o njima ne brine, a ni mediji, kao ni cijela politička klasa ne pokazuju nikakav interes za srpske izbjeglice iz Hrvatske i Bosne. Nema rasprava na nacionalnoj razini o asimilaciji ili povratku izbjeglica. U javnosti mišljenje o njima je negativno, drži se da su odgovorni za širenje delikvencije i raznoraznog šverca, ističe Ivan Čulović, a predsjednica Helsinškog odbora u Beogradu Sonja Biserko dodaje da većina izbjeglica nema jugoslavensko državljanstvo te stoga nema pravo glasa. U očima stanovnika SR Jugoslavije srpske izbjeglice iz Bosne i Hercegovine simbol su pretrpljenog poraza u stvaranju projekta velike Srbije. Prema 'Le Mondu' moglo bi se dogoditi da izbjeglice, umorne od čekanja na povratak kućama ili čekanja na posao ili jednostavno čekanja na stjecanja jasnog statusa, izgube strpljenje. Prema udruzi Drvar, jugoslavenska im je država predložila državljanstvo, ali ako ga uzmu ulaze u rizik da izgube pravo na svoju imovinu u Bosni. Gradonačelnik Drvara objašnjava da žive u Srbiji kao u egzilu, kao stranci u vlastitoj zemlji. 'Liberation' donosi napis o Sarajevskom filharmonijskom orkestru pod naslovom "'Etnički' sukob". Dopisnik lista iz Sarajeva nakon opisa loše klime u samom orkestru i planova direktora i dirigenta Emira Nuhanovića ističe ocjenu violončelista Renalda Arsovskog, čije je riječi već bio prenio američki list 'Wall Street Journal'. Naime, on drži da direktor orkestra daje prednost glazbenicima Bošnjacima, što Nuhanović pobija činjenicom da u orkestru ima samo osam Bošnjaka. Spomenuti mu violončelist zamjera također što je na dan BiH svirana samo bošnjačka himna, što opet dirigent opravdava komercijalnim razlozima. 'Liberation' također naglašava da članovi orkestra zamjeraju dirigentu njegovo samovoljno vođenje financija. Ukratko, dvije godine nakon završetka rata, prema 'Liberationu', međuljudski odnosi u orkestru su loši, a dirigent nema razumijevanja za muke koje su tijekom rata glazbenici prošli." (RFI) GLAS AMERIKE - VOA 1. I. 1998. Što je po mišljenju supredsjedavajućega Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Harisa Silajdžića bilo najznačajnije u toj zemlji prošle godine te što su po njemu prioritetni zadaci u ovoj godini, saznajemo iz razgovorua što ga je vodio Vladimir Bilić. = U proljeće obnovljena inicijativa međunarodne zajednice za provođenje Daytonskog sporazuma, zatim dolazak predsjednika Clintona u Bosnu i Hercegovinu i njegova odluka da trupe ostanu u zemlji i da se pažnja međunarodne zajednice ponovno usmjeri na dosljedno provođenje Daytona, dakle striktno provođenje sporazuma onako kako je rečeno, dolasci drugih državnika koji su također sasvim jasno rekli da BiH mora ostati jedinstvena, u skladu s Daytonom, demokratska zemlja svih njezinih građana. - A Bosna i Hercegovina u idućoj 1998. godini? = Sudbina BiH zavisit će od provedbe Daytonskog sporazuma. Osim onoga što je dosada učinjeno, osim napora koji su učinjeni, a koje mi pozdravljamo i priznajemo, ostaje uskladiti ustave entiteta s centralnim ustavom BiH, što dosad nije učinjeno, iako se ta obveza trebala završiti tri mjeseca nakon potpisivanja Daytona, pod brojem jedan. Pod brojem dva, moramo donijeti jedan broj, prioritetno, zakona koji čine državu i daju joj neki okvir, inače nema države. Pod brojem tri, to treba biti i određen broj institucija, od zavoda za statistiku do javnog pravobranilaštva, posebno je dobro što je zaustavljena privatizacija na entitetu republike srpske, a dobro bi bilo, isto tako, da se zaustavi privatizacija koja je u tijeku u Hercegovini, jer nema nikakvog ustavnog ni bilo kakvog drugog pravnog temelja. Dakle, da bismo Bosnu i Hercegovinu imali cjelovitu i multietničku, također aneks sedam treba promijeniti. Za sada imamo dva zakona, oba entitetska, koja tretiraju problematiku aneksa sedam, a to su ljudska prava, to je povratak ljudi kućama, to su njihovi imovinski problemi. Državnog zakona nema i pored našeg inicijatiranja. Točka četiri govori o nediskriminaciji. Mi ne možemo očekivati od ljudi koji su ovo činili da sada vode računa o ljudskim pravima i o tome da nema diskriminacije. U ovom trenutku ima diskriminacije, ljudi se ne vraćaju, posebno na entitet republike srpske, jer se moraju vratiti pod isključivu vlast onih koji su nam ovo i radili. Dakle, nedostaju zakoni na razini države koji će omogućiti intervenciju države, posebno na ovom drugom entitetu. Od četiristo tisuća ljudi, otprilike, ili nešto više, koliko se vratilo u BiH, samo 10 posto se vratilo svojim kućama. O tome treba voditi računa. Kao što sam rekao prilikom sastanka s gospodinom Clintonom, naš uspjeh će biti mjeren brojem ljudi koji se vrate svojim kućama. Onaj projekt koji je apsolutno jedan fašistički projekt ne smije preživjeti i ne smije biti uspješan. (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC Pregled tiska 31. XII. 1997. Vodeća tema većine britanskih dnevnika danas je mirovni proces u Sjevernoj Irskoj. Tamo su jučer bez incidenta, a uz jake mjere sigurnosti, održani pogrebi vođe jedne protestantske paravojne skupine koji je ubijen u zatvoru te jednog bivšeg člana Irske republikanske armije koji je ubijen u znak odmazde. 'The Financial Times' piše da su protestanti koji žele da Sjeverna Irska ostane pod britanskom upravom upozorili da je mirovni proces pred slomom. Isti list tvrdi da se britanska vojska i policija pripremaju za moguće izbijanje nasilja. 'The Guardian' dodaje da je i policija u Republici Irskoj pooštrila mjere sigurnosti nakon izvješća da bi paravojne skupine protestanata mogle pokušati ući u zemlju putujući iz Velike Britanije. Svi listovi objavljuju i komentiraju popis britanskih građana koji je novi laburistički premijer Tony Blair predložio Kraljici za odlikovanja i dodjelu plemićkih naslova. 'The Times' naglašava da je premijer iskoristio tradiciju svoje kampanje unaprjeđivanja školstva i povratka ugleda učiteljima i profesorima. Veliki broj listova objavljuje fotografiju pop pjevača Eltona Johna koji je dobio plemićku titulu viteza te postao sir Elton. 'The Daily Mail' i 'The Express' popis nazivaju popisom Dianinih počasti, a 'Express' piše da su britanska Kraljica i premijer učinili presedan nagrađujući prijatelje i suradnike Diane, koja je potkraj kolovoza poginula u prometnoj nesreći. (...) 'The Times' urednički komentar posvećuje predsjedničkim i parlamentarnim izborima u Keniji, upozoravajući da bi nezadovoljstvo očitom prijevarom moglo izazvati povratak nasilja u toj zemlji. Ustvrđujući da su već i nepravilnosti u predizbornoj kampanji pokazivale da se izbori ni po kojim kriterijima ne mogu ocijeniti slobodnima i poštenima, 'The Times' napominje da su oni pretvoreni u farsu samim danom izbora, zbog potpunog kaosa na biralištima gdje nije bilo dovoljno listića dok neka nisu bila ni otvorena. Predsjednik Daniel Arap Moi, koji je na izbornu kampanju godine 1992. bio potrošio oko 250 milijuna dolara ili četiri puta više od američkog predsjednika Billa Clintona, pridružio se sada oporbenim povicima na izborno povjerenstvo koja je pak pod kontrolom njegove stranke. Ako su njegove prigovori iskreni, g. Moi bi trebao odmah poništiti ove i naložiti održavanje novih izbora, stoji u uredničkom komentaru 'The Timesa'. 'The Guardian' najavljuje novu rublju koju će ruska vlada uvesti sutra 1. siječnja 1998. Riječ je o denominaciji valute u kojoj će biti ukinuti tri ništice. Stare novčanice će biti povučene, a u optjecaj će biti puštene nove koje se od starih razlikuju samo po broju ništica. No očekuje se da će konačna zamjena potrajati i do tri godine. Cilj ove mjere je ohrabriti Ruse i naznačiti povratak stabilnosti nakon visokih inflacija početkom devedesetih godina. Ankete pokazuju da trećina Rusa ne vjeruju da će vlada provesti reformu a da ih na neki način ne prevari. Predsjednik središnje ruske banke priznaje da je početkom godine veliki broj građana svoje ušteđevine pretvorio u tzv. čvrstu valutu. On tvrdi da je sada taj trend suprotan, stoji u 'The Guardianovu' izvješću iz Moskve, uz zaključak kako bi novu rublju preko ruba provalije mogli upravo gurnuti oni Rusi koji će svoje ušteđevine ubrzano mijenjati u američke dolare. 'The Daily Telegraph' izvješćuje o uništavanju peradi u Hong Kongu čime se pokušava spriječiti daljnje širenje ptičje gripe koja je smrtonosna za ljude. Od devetnaestero zaraženih virusom gripe dosad je umrlo četvero, a tri su osobe u kritičnom stanju. Do jučer na večer u Hong Kongu je uništeno 770 tisuća pilića i ostale perade koja je prodavana na zajedničkim tržnicama, što je daleko manje no što su vlasti najavljivale u ponedjeljak ujutro, na početku akcije. List dodaje kako su uzrok tome udaljenost nekih farma i nedostatak plina kojim se perad guši. List navodi da su brojne kritike na račun vlade zbog sporog reagiranja ili zbog pada pod utjecaj medija za koje se tvrdi da preuveličavaju ozbiljnost stanja. Uništavanju peradi usprotivili su se i budistički svećenici koji vjeruju da je to koban znak koji bi Hong Kongu mogao donijeti nesreću. 'The Independent' izvješćuje iz Milana gdje je policija uhitila 35 godišnjeg Domenica Gargana koji je oteo četvero ljudi i držao ih kao taoce u banci koja mu je odbila odobriti kredit. (...) Izvjestitelj 'The Daily Telegrapha' iz New Yorka prenosi rezultate istraživanja jednog američkog sveučilišta prema kojem ljudi daleko brže žvaču slušajući glasnu glazbu, kao i da vlasnici restorana odavno glazbu koriste da bi svoje goste potakli da što brže isprazne tanjure i mjesta prepuste drugima. (...) 'The Guardian' donosi neobičnu priču o vlasniku malog dućana koji je kupcima zabranio ulazak te na vrata postavio malo okno kroz koje s njima komunicira. U doba kada se vlasnici malih dućana bore za svakog kupca, suočeni s konkurencijom velikih supermarketa, jedan od njih se odlučio na hrabar potez, zabranivši im da ulaze u dućan zbog toga što su neuljudni i bučni. Vlasnik koga su mještani proglasili najmrzovoljnijim trgovcem u Velikoj Britaniji tvrdi da se na drastičnu mjeru zabrane ulaska odlučio nakon što se godinama neuspješno borio protiv loših manira kupaca. On je najprije ulazak zabranio pušačima, onda psovačima, zatim roditeljima s djecom u kolicima te poslije kućnim ljubimcima, a sada je zabrana proširena na sve. (BBC) SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 2. I. 1998. Potrebno je ponovno obvezivanje na zaštitu izbjeglica Dennis McNamarra, upravitelj Odjela za međunarodnu zaštitu pri UN-ovom Uredu visokog predstavnika za izbjeglice u Ženevi, piše: "Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Magna Charta ljudskih prava širom svijeta, upravo je napunila 50 godina. Između ostalih stvari, deklaracija podupire pravo svih ljudi da zatraže i dobiju azil u drugim državama, kako bi se zaštitili od progona u domovini. UN-ova Konvencija o izbjeglicama iz 1951. te Protokol iz 1967., dogovori koje više od 130 zemalja potpisalo, oblikovani su prema tom temeljnom pravu. Od Drugog svjetskog rata, ti ugovori štite milijune ljudi. Danas nekih 15 milijuna izbjeglica i povratnika ovisi o tim dogovorima; pa ipak, prošle smo godine bili svjedoci većeg gubitka života izbjeglica (posebice u području Great Lakesa u srednjoj Africi) nego ikad od prihvaćanja deklaracija o ljudskim pravima. Međunarodni neuspjeh u zaštiti civilnih izbjeglica za vrijeme krize u Great Lakesu u zadnje tri godine donio je neke temeljne dileme u žarište. Taj je neuspjeh pokazao da izbjeglice neće dobiti zaštitu, nisu li vlade spremne osigurati potporu pravima izbjeglica. Kad vlade očigledno, nekažnjeno i otvoreno krše temeljna načela, ugrožen je sam sustav. Sve više agencija za izbjeglice i pomoć djeluje usred sukoba, umjesto u njihovoj blizini ili neposredno nakon njih. Radi se uglavnom o okolinama u kojima vlada bezakonje. Kao posljedica toga, humanitarne operacije često se provode bez dogovorenih parametara koje države podupiru te tako postaju mete optužbama za pristranost i kompromis. No upravo su države, a ne agencije za pomoć, odbile dopustiti da se logori pomaknu dalje od osjetljivih granica; one su također dopustile priljev oružja u logore u bivšem Zairu. Od 1994. ruandski su izbjeglički logori u području Great Lakesa predstavljali smrtonosnu mješavinu boraca, počinitelja genocida i zatočenih civila. Usprkos opetovanim zahtjevima UN-ova visokog predstavnika za izbjeglice i drugih, nijedna zemlja nije bila spremna odvojiti borce i zločince od nevinih civila, koji su činili većinu obitavatelja logora. Pravne smjernice za to odvajanje postoje i u statutu UNHCR-a, i u izbjegličkim konvencijama - uključujući i izbjegličku konvenciju Organizacije afričkog jedinstva, koju su potpisale sve države u području. No takvu politiku moraju provesti države kojih se to tiče. Kad to nije slučaj, rezultat je nastavak područnog etničkog sukoba s izbjeglicama i djelatnicima za pomoć - koji su glavna meta. Zaista, područno je osoblje UNHCR-a, ostalih UN-ovih agencija, nevladinih organizacija i Međunarodnog odbora Crvenog križa zadnjih godina napadano, pa čak i ubijano, u svojim pokušajima da zaštiti civila. Kršenja temeljnih izbjegličkih zakona nisu ograničena na zemlje u razvoju. Na Zapadu, gdje su zadnjih desetljeća deseci milijuna izbjeglica našli novi život, zaštita izbjeglica događa se u politički nabijenom ozračju. Ilegalni useljenici, zločinački tuđinci i teroristi zauzimaju važna mjesta većine zapadnih izbornih programa. Tako države sve više stvaraju mrežu odredaba smišljenih da spriječe prihvaćanje neželjenih tuđinaca. Uobičajeno malen i prihvatljiv broj legitimnih izbjeglica često biva uhvaćen u takvu, često arbitrarnu politiku. Usprkos novim i inovativnim mjerama, kao što su izbjeglička konvencija Organizacije afričkog jedinstva i privremeni sustav zaštite smišljen da pomogne Bosancima u Europi, temeljni problemi ostaju neriješeni. Države ne bi smjele prebacivati teret ili krivicu na međunarodni sustav - niti na izbjeglice. Izbjegličke krize stvaraju države, i države ih mogu ublažiti. Da bi izbjegli tragedije poput one u afričkom području Great Lakesa, države na područnim i međunarodnim razinama moraju stvoriti šire utemeljene političke okvire povezane s dobrom vlašću i temeljnom pravdom. Stoga je vitalno da zemlje snažno podupru međunarodne sudove, koji se trude izvršiti pravdu nad počiniteljima genocida u Ruandi te etničkih ubojstava u bivšoj Jugoslaviji. Možda bi se obljetnica potpisivanja Univerzalne deklaracije ljudskih prava najprikladnije mogla proslaviti javnim i odlučnim obnavljanjem obvezivanja na nju od strane država. Bez toga, organizacije za ljudska prava i humanitarne organizacije ne mogu ispuniti zadatke svojih mandata, uključujući i zaštitu izbjeglica. Još važnije, nedostatak odlučnosti znači rizik za živote milijuna najranjivih ljudi svijeta." USA TODAY 31. XII. 1997. Gospodarsko čudo kao siguran znak neprilike Profesor ekonomije Paul Krugman piše: "Prije nekoliko godina napisao sam članak kojim sam si stvorio neprijatelje širom svijeta. Članak objavljen u časopisu Foreign Affairs u studenom 1994., pod naslovom 'Mit o azijskom čudu', bio je gotovo posve usamljen u prihvaćanju skeptičnog stajališta prema azijskim gospodarskim izgledima. U članku sam tvrdio da ubrzanom azijskom rastu nije bio pridružen usporediv rast u djelotvornosti - te da je, kao rezultat toga, taj rast na posljetku osuđen da dostigne svoje granice. Imao sam čak i drskosti povući neke usporedbe s impresivnim, no privremenim, valom industrijskog rasta koji je postigao Sovjetski Savez pod Staljinom i njegovim nasljednicima. Članak je sasvim sigurno bio zapažen. Azijci su ga ljutito odbacili, kao i zapadnjaci koji su svoje vlastite karijere izgradili veličajući pretpostavljenu superiornost 'azijskog modela'. Lako je sad ismijavati te ljude: no budući da je ovo sezona za prepuštanje uživanju, zašto ne? 'Sviđalo vam se ili ne', pisao je 1994. autor i urednik James Fallows, 'živimo u svijetu koji su oblikovale azijske priče o uspjehu. Trebamo shvatiti kako se natjecati u tom svijetu'. Umjesto toga, naravno, mi u novoj godini ulazimo u svjetsko gospodarstvo kojim dominira (i kojeg straši) azijska nevolja. A ono što sada trebamo jest procijeniti na koji način obuzdati štetu. No dok je MMF zaposlen trošeći nekih 100 milijardi vašeg novca da spriječi pretvaranje financijske krize u financijsku rastalinu, dužnost je nas ostalih da pokušamo shvatiti kako su svi mogli biti tako u krivu. Usput, i sebe upisujem na tu optužnicu. Iako sam ja bio skeptičniji prema azijskim gospodarstvima nego gotovo svi drugi, nikad nisam zamišljao da će njihov slom biti tako nagao i drastičan. Evo tri pouke koje taj obrat sreće donosi: - Pravila postoje s razlogom. Mi u Sjedinjenim Državama poslujemo pod mnogo dosadnih pravila koja od uprava poduzeća zahtijevaju da se precizno očituju o profitu i gubitku, što sprječava banke i one kojima one posuđuju da postanu preveliki prijatelji, i tako dalje. Mi također vladinim dužnosnicima i poslovnim ljudima otežavamo sklapanje dogovora bez nazočnosti mnogih odvjetnika. U Aziji, oni su predmet poruge. Tamo se poslovalo na temelju osobnih odnosa, ne uskog legalizma. A sad znamo i rezultate toga. Vladini dužnosnici bankama dopuštaju da igraju opasne igre s tuđim novcem, tako dugo dok banke taj novac jeftino posuđuju za poslove ljudi koji imaju prave veze. Gigantska poslovna poduzeća, koja su još jučer bila smatrana konkurencijom svjetske klase, sad se otkivaju kao malo više od financijskih piramidalnih shema - iste vrsti shema kakve su rabili američki pljačkaški magnati, dok nismo izmislili ta nesnosna pravila kako bismo ih u tome zaustavili. - Vladini dužnosnici nisu geniji. Možda mislite da je to očito, no još 1995. (1995.!), jedan je zagovornik azijskog čuda napisao u časopisu Foreign Affairs da su 'dužnosnici MOF-a (nesretnog japanskog ministarstva financija) zaista nobelovskog kalibra'. A upravo su ti navodni geniji u Japanu te njihove kolege drugdje u Aziji usmjeravali gospodarstva na njihovom nezaustavljivom putu rasta. Stvarnost je bila ta da je azijski prošli i budući rast (jer rast je bio stvaran i jednom će se obnoviti) bio, kao rast svugdje drugdje, postignuće običnih poduzetnika, menadžera i djelatnika. A arogancija dužnosnika koji su smatrali da zaslužuju pohvale učinila je sadašnju krizu mnogo gorom nego što je trebala biti. - (...) Najveća pouka azijskog nereda također je i najstarija. Kad svi počnu pričati o tome kako ste sjajni, pripazite se! Svi znamo da kad se netko pojavi na naslovnici Bussiness Weeka, treba prodati dionice njegovog poduzeća - ne samo stoga jer mediji nikad ne razjasne sve, već i stoga što uobraženost vodi lošim odlukama. Pa ispada da se ista stvar može primijeniti na zemlje, čak i na čitava područja. Bi li azijske vođe slijedile iste grandiozne projekte, pokazale istu zaboravljivost prema znakovima upozorenja da ih ostatak svijeta nije kovao u zvijezde? Naravno, sad gotovo nitko nema dobru riječ za Azijce. Dok ulazimo u novu godinu, ovih dana svi pričaju o čudima američkog Novog gospodarstva. A ja postajem veoma razdražljiv." FRANCUSKA LIBERATION 31. XII. 1997. Međunarodni haaški sud: izgubljena čast državnih vlada Nedavne polemike vezane uz opiranje francuskog ministra obrane Alaina Richarda zahtjevima tužiteljice međunarodnog suda iz Haaga komentira Jean-Luis Dufour, vojni i strateški savjetnik i autor knjige "Međunarodne krize od Pekinga 1900. do Sarajeva 1995." , u izdanju Editions Complexe, tiskane 1996. "Provokativni diskurs nije uvijek beznačajan. Uvrede kanadske sutkinje i preteška replika ministra obrane, koji je poznatiji po tome da zna slušati nego po svojim zajedljivim riječima, možda će imati i povoljne posljedice. U svakoj krizi postoji neka prilika koju treba iskoristiti. Ova kriza, u kojoj se sukobljavaju Pariz i vrhovna tužiteljica međunarodnog suda iz Haaga, nije nikakva iznimka. Ona vladi nudi dugo čekanu priliku da popravi demokraciju u izvanredno važnim područjima kao što su javne slobode, poštovanje ljudskih prava i bolja usklađenost ovlasti nositelja vlasti s Ustavom. U Francuskoj su i dalje na snazi zabrane javnog izražavanja za časnike koje vrijede već nekoliko stoljeća. A ljevica i desnica tu se odlično slažu, samo da profesionalni časnici i dalje ostanu pod njihovim tutorstvom. Dokaz je tragikomični pokus koji su izvele radijske i televizijske postaje kad su tražile aktivnog časnika koji neće odbiti govoriti za njih. Nisu ga pronašle. To da se nekom časniku ne dopušta svjedočenje pred sudom u vezi s događajima čiji je svjedok bio, to da nekim drugim časnicima odbijaju čak i komentiranje te anomalije, pokazuje do koje razine apsurda Francuska može otići. Na pitanje o tom anakronom i prilično nerazumnom stavu, jedan visoki dužnosnik blizak Alainu Richardu objasnio nam je, bez imalo humora, da su časnici imali slobodu javnog izjašnjavanja budući da su zamolili zapovjednika vrhovnog stožera kopnene vojske da to učini u njihovo ime. U stvari, vlada zahtijeva od svojih vojnika da budu šutljivi i da takvi i ostanu. Nadzor nad riječima i pisanjem ljudi koji moraju časno nositi oružje vrši se a priori, čak i prije nego su počinili 'pogrešku'. A to nije mala stvar. Sloboda se ne može podijeliti, moramo se dobro čuvati toga da jedan dio te slobode ne uskratimo našim sugrađanima u vojnim odorama. Moramo se zapitati i zašto ministar obrane tako oštro zabranjuje usmeno svjedočenje pred međunarodnim sudom u Haagu. Pokazujući brigu za svoje podređene, čovjek koji je zadužen da se brine o vojnicima, izjavio je da je želio zaštititi ih od podmuklih i opasnih pitanja odvjetnika koji su uvježbani za 'suđenje-predstavu' anglosaksonskog tipa. Svi mi to dobro osjećamo: riječ je o izgovoru. Po svaku se cijenu želi izbjeći da časnici budu navedeni na to da kritiziraju, i to pred javnim i međunarodnim sudom, način, često skandalozan, na koji su bili korišteni. Previše često u Libanonu, u bivšoj Jugoslaviji, a rjeđe u Africi, francuske su postrojbe bile dovođene u nemoguće situacije, opasne, čak i smiješne, u kojima je čast mogla i porasti, ali se mogla i izgubiti. A sve bi kritike neminovno bile usmjerene na francuske predsjednike, na Francoisa Mitterranda i na njegova nasljednika. Uostalom, u tom području kohabitacija prilično dobro funkcionira. U parlamentu se jednodušno plješće Lionelu Jospinu kad ovaj ružno govori o tužiteljici Louise Arbour. Čuvajmo se sumnjivih političkih konsenzusa! Oni često najavljuju goleme laži. Međunarodni sud je nužnost, a međunarodno pravosuđe cjelina koju nitko ne može dijeliti kako njemu padne na pamet. Nije moguće da države sudjeluju u multilateralnim mirovnim operacijama, a da pri tome odbijaju u potpunosti surađivati s mjerodavnim sudovima. Ili je bolje uopće ne uključivati se u te operacije! U Francuskoj se o operacijama na stranim teritorijima odlučuje bez prethodnog provjeravanja u parlamentu. Dovoljno je da Predsjednik izda zapovijed, i postrojbe se žurno upućuju na sve četiri strane svijeta i stavljaju pod strano zapovjedništvo. Predsjednici to čine bez ikakvih zapreka i, naravno, njihova se zapovijed odmah izvršava, kako i treba. A te su odluke vrlo važne, budući da podrazumijevaju ljudske smrti. U svojoj zadnjoj poruci oružanim snagama, njihov se ministar dičio time što je u bivšoj Jugoslaviji ubijeno 70 francuskih vojnika. Kao da tu ima razloga da bude ponosan! Kao da ti ljudi tamo nisu umrli ni za što, budući da čak nisu ni pokušali uhititi ratne zločince koje su mogli, čemu se kanadska sutkinja s razlogom čudi, i koji su do mile volje prolazili francuskim sektorom. Hoće li se reći da se o operativnom postupku odlučuje u UN-u ili u Washingtonu i da ga francuska vojska mora potpuno poštovati? To je ono škakljivo pitanje. To da šef države, kako bi se dopao javnosti i istodobno zadovoljio svoje predizborne ambicije, može samostalno odlučiti da se vojne postrojbe pošalju u službu stranih, ili neodgovornih, ili američkih organizacija, najbolje pokazuje da je riječ o prevelikoj ovlasti koja je do sada bila zlorabljena i koju danas moramo smanjiti. Uoči oslobađanja Pariza, Charles de Gaulle piše u svojim Memoarima o susretu s Leclercom u Rambouilletu: 'Vi baš imate sreće!' kaže mu ovaj, i kasnije piše: 'Zatim mi je palo na pamet da su zapravo generali sretni ako imaju časne vlade'. U bivšoj Jugoslaviji francuski generali nisu imali tu 'sreću'. Ni u kojem slučaju nisu imali sreću da služe 'vladama' koje bi silno težile 'časti'". ŠPANJOLSKA EL PAIS 31. XII. 1997. Euro, proširenje, sastanak na vrhu posvećen zapošljavanju i gospodarsko stanje opet pokreću želju za stvaranjem jedinstvene Europe Dopisnik lista iz Bruxellesa Walter Oppenheimer piše o napretku koji je prošle godine postignut pri stvaranje jedinstvene Europe: "Europska unija je, prvi put poslije mnogo godina, završila vježbe koje više potiču na optimizam nego na pesimizam. S vrlo dobrim iz uvođenja monetarnog sustava, s dobrim kad je riječ o borbi protiv nezaposlenosti, s dovoljnim iz pokretanja proširenja na istok, i s opasnim nedovoljim iz reforme sporazuma iz Maastrichta. Ali iznad tih ocjena, koje su za sada izvan okvira 'annus horribilis', nalaze se ove perspektive: euro će postati stvarnost na proljeće i, što je još važnije, stanje u gospodarstvu promijenilo se nabolje. Pesimizam glede stvaranja jedinstvene Europe nije nestao, ali neki čimbenici pokazuju da se opet rađa, ako ne zaboravljeni eurooptimizam od prije nekoliko godina, onda barem nekakav europragmatizam. Kriza povjerenja stanovnika Europe u izgradnju jedinstvene Europe uvijek se temeljila na politici, ali su gospodarska kriza i povećanje nezaposlenosti tom pesimizmu dali polet. I upravo to gospodarstvo ima najbolje mogućnosti za obnavljanje optimizma. Europska unija će ovog proljeća iznijeti na svijet jedan od svojih najjačih simbola - euro - zajedničku i gotovo jedinu europsku valutu. I učinila je to u najgorim mogućim okolnostima: usred goleme gospodarske krize koja je onemogućila ostvarivanje makroekonomskih uvjeta čije su poštovanje zahtijevali njezini partneri. Ta je kriza spriječila ispunjavanje kriterija do prvog predviđenog sastanka, 1. siječnja 1997. godine. Stoga je taj ispit premješten za kasnije, između 1. i 3. svibnja, kako bi euro postao nepovratna stvarnost do 1. siječnja 1999. godine. Gospodarstvo omogućava i drugi dašak optimizma. Kriza koja traje ovih nekoliko godina i poteškoće pri ispunjavanju prihvaćenih kompromisa za stvaranje jedinstvene monete podudarili su se s burzovnom krizom u SAD-u i povećanjem gospodarske konkurentnosti država jugoistočne Azije. Promjena stanja u Europi podudara se s osjećajem da je u SAD-u gospodarski rast došao do vrhunca, ali i sa strašnom krizom u jugoistočnoj Aziji. To samo po sebi nije dobro za Europsku uniju, ali oba ta čimbenika zajedno mogli bi postati spasonosni za kritizirani socijalni model stare Europe. Taj je socijalni model Europljanima omogućio život sa stopom nezaposlenosti od 11 posto, a to znači više od 18 milijuna nezaposlenih. Taj model, stalno kritiziran u usporedbi s niskim američkim i azijskim postotkom nezaposlenih, sada bi mogao ponosno podići glavu, a tome će ponešto pomoći i održavanje sastanka na vrhu posvećenog nezaposlenosti koji je održan u studenome u Luksemburgu. Na tom sastanku nije pronađen nikakav čarobni recept, ali je prvi put rečeno da je nezaposlenost, nakon što je euro pokrenut, sada postala prioritetni zadatak za petnaestoricu. I to je politička poruka od koje se ogradila jedino španjolska vlada. Predsjednik Aznar je u Luksemburgu počinio tešku političku pogrešku zato što je brojke postavio ispred te geste. Petnaestorica su ispunili i svoju moralnu obvezu prema državama istočne Europe. Nije bilo hrabrosti za pokretanje istodobnih pregovora s jedanaest država. Veliki, a to su Njemačka i Francuska, odlučili su se, uz pristanak Europskog povjerenstva, na lakšu formulu: podijeliti tu skupinu na dva dijela. Češka Republika, Poljska, Mađarska, Slovenija, Estonija i Cipar započet će u ožujku službene pregovore o pristupu Europskoj uniji. Pet odbijenih država - Bugarska, Rumunjska, Slovačka, Letonija i Litva - započet će u veljači prvi pokušaj približavanja Europi. Iz te se skupine na kraju izdvojila Turska, uvrijeđena time što njezina stara želja da pristupi Europskoj uniji nije uslišana pa se ne nalazi u tom kalendaru. A nije sve bilo baš tako lijepo u prošloj godini. Reforma sporazuma iz Amsterdama iznijela je na vidjelo političke napetosti zbog sukobljenih interesa petnaest država članica Europske unije. Reforma je ispunila samo jedno očekivanje: da završi. A završila je pogrešno. U sporazumu iz Amsterdama jedva da se i predviđaju nekakvi bojažljivi koraci prema stvaranju jedinstvene Europe. Omogućit će, barem u teoriji, da oni koji su najveći pobornici ujedinjenja mogu napredovati, a da pri tome ne budu usporavani teretom onih koji budu ostajali za njima. I još će više povećati policijsku i pravosudnu suradnju između država. Ali on ne podrazumijeva nekakvo značajnije povećanje područja o kojima će se zajednički odlučivati, drugim riječima, područja bez prava podnošenja veta. A nije ostvario ni svoj glavni cilj: reformu zajedničkih ustanova. U Amsterdamu su se svi pojavili na zajedničkoj fotografiji. Male države zato što nisu željele izgubiti pretjerano veliku važnost svojih glasova unutar Ministarskog vijeća, a velike zato da si rezerviraju pravo veta u gotovo svim područjima. A i zato da bi uvjetovali reformu glasovanja za smanjivanje Kolegija povjerenika Europske unije". AUSTRIJA DIE PRESSE 31. XII. 1997. Između 'svladavanja' i 'normalizacije' "Njemačka svađa povjesničara 1986. - 88. kojoj su napokon profesori Nolte, Hillgruber, Hildebrand i Stuermer dali najteže prigovore, slavi svoje ponovno rođenje u utvrdi intelekta, naime u Francuskoj. Tako su znanstvena istraživanja dovela do rezultata kojega u nekim krugovima drže senzacionalnim - da od pobjede boljševika 1917. nekih 85 do 90 milijuna ljudi širom svijeta treba staviti na popis žrtava komunizma. Pri tomu su žrtve Lenjina i Staljina prosuđene na oko 20 milijuna, relativno 'umjeren' broj, koji bi, uzevši u obzir ljudske žrtve između 1917. i 1921. i prve velike gladi u Rusiji, bio znatno veći. U Francuskoj brojne duhove ne uznemiruje toliko broj ljudskih žrtava nego puno više teza o usporedivosti zločina nacionalsocijalizma i komunizma. Ako uz to još autor Courtois ulazi u zajedničke crte oba totalitarizma i Staljinovu odgovornost za raspirivanje Drugoga svjetskog rata označava bitno većom nego što se tvrdilo, tada je razbijanje tabua savršeno. Ipak, uz to još Ernstu Nolteu odobrava postavljanje 'legitimnih pitanja'. Dakako da bi ustrajanje na tabuu usporedivosti dovelo omiljeno područje politologije, naime komparatistiku, u veliku neugodnost. No može li se pitanje riješiti tako kako je učinio jedan francuski urednik po kojemu je na početku nacionalsocijalizma stajala 'mržnja prema ljudima', a na početku komunizma ipak 'ljubav prema ljudima'? Nije li to pokušaj opravdanja koji također spada u omraženo 'relativiziranje'? Po tomu bi bilo dopustivo 'određivati težinu' politički odgovornih za ubijanja prema motivaciji i pobudama. Takvo se stajalište ne obazire na to da se individualni stupanj ljudske patnje ne može niti kvantificirati niti 'vagati'. Francuske su teze u svakom slučaju otvorile početak novog mišljenja. Opet se dakle smije uspoređivati Hitlera sa Staljinom, a da se odmah ne bude optužen za umanjivanje političke krivnje. Tako Francois Furet, vodeći povjesničar revolucije, glede raspirivanja Drugog svjetskog rata predočuje izjavu da su Staljin i Hitler 'zajednički odgovorni za rat'. Napokon treba upozoriti i na navod Simona Wiesenthala da je usporedba Hitlera i Staljina poput usporedbe 'tifusa i kolere'. U raspravi koja je izbila u Francuskoj manje je začudno uzbuđenje oko rušenja tabua nego prigovor da se pod okriljem znanosti provodi ideologija. No u tome je istaknuta točka: gomila intelektualaca obvezna na stalno prosvjećivanje naroda, proglasila je obradu i svladavanje prošlosti svojim uzvišenim ciljem. Nije li taj postulat poticao na uvijek nove istraživačke i obrazovne ofenzive? Treba li sada to zaustaviti samo stoga što dva različita istraživača nisu došla do očekivanih rezultata? No što bi se dogodilo kad bi obrada prošlosti došla do željenog rezultata, do zaključne točke, kad bi se moglo svečano objaviti da je jedna ili druga povijesna epoha 'svladana'? Ipak je blizu zaključak da se sada napokon može prijeći na normalnost i zakoračiti u historizaciju tih epoha jer su, srećom, 'svladane'. Problem svladavanja prošlosti je naime u tomu da se u najboljem slučaju mogu svladati učinci prošlosti. Nju se samo može istraživati, vrednovati, rekonstruirati. Ona sama je neizmjenjiva. Ako bi se unatoč tomu htjelo ustrajati na svladavanju, na posljetku bi se dala potpora 'normalizaciji' stanovitih vremenskih odsječaka, dakle, bacilo bi se bumerang. Isplati se dakle razmisliti o novim znanstvenim tezama a da se odmah ne zvoni na uzbunu" - piše Heinz Magenheimer. SLOVENIJA DELO 31. XII. 1997. U siječnju ukidanje carina za većinu hrvatskih proizvoda "Prvoga siječnja za mnoge će se proizvode iz brojnih država opet sniziti ili ukinuti carine, s 30 država već imamo sporazume o slobodnoj trgovini koji uglavnom predviđaju postupno ukidanje carina do 2001. godine. Poslije Nove godine bit će ukinute ili još više snižene carine za industrijske proizvode iz Europske unije, EFTA-e, CEFTA-e, Estonije, Letonije, Litve, a i Hrvatske. O sniženju carina za osobne automobile iz Unije ovih smo dana već podrobno pisali. Drugi industrijski proizvodi iz EU-a podijeljeni su u dvije skupine. Za one na čiji su uvoz domaći proizvođači najosjetljiviji, s 1. siječnjem iduće godine carine će se sniziti na 45 posto od osnovne carinske stope, a za one na koje su manje osjetljivi na 30 posto. Glede automobila iz država CEFTA-e kažimo da će se češki (VW Škoda) moći uvoziti bez carine dok će za mađarske i poljske osobne automobile trebati platiti 11,3 posto carine. Samo za terenska vozila iz tih dviju država koja imaju pogon zapremnine do 2500 kubičnih centimetara, carina će biti 9,9 posto. Sadašnje carine za industrijske proizvode članica EFTA-e (Švicarska, Norveška, Island i Lihtenštajn) na uvoz kojih su domaći proizvođači osjetljiviji, 1. siječnja će biti niže za još 15 posto, a za uvoz onih na koje je naša proizvodnja malo manje osjetljiva, za petinu. No unatoč tomu još će biti više od preferencijalnih carina za proizvode iz reformskih država s kojima imamo sporazume o slobodnoj trgovini. Tako će primjerice carine na uvoz većine tekstilnih proizvoda iz EFTA-e biti 10,8 posto, obuće 12 posto, bijele tehnike 9 posto, za industrijske će strojeve carina biti 2 do 9 posto, za motorna vozila uglavnom od 9 do 15 posto itd. Usput, uvoz skoro svih svježih i sušenih riba iz Norveške bit će slobodan i ako će slovensko poduzeće koje norveške dimljene losose uvozi iz Austrije to uzeti u obzir, mogli bi pojeftiniti. Za češke i slovačke proizvode, kako je rečeno, već sada nema carina i tako će ostati i ubuduće. Isto vrijedi i za poljske, osim za proizvode od željeza i čelika za koje će poslije Nove godine carina biti 4,5 posto te, kako je rečeno, za automobile. Dulji je popis mađarskih industrijskih proizvoda za čiji će uvoz i poslije 1. siječnja 1998. trebati platiti carinu. Primjerice, za građevne materijale iz naše sjeverozapadne susjede poslije Nove godine carina će biti 1,4 do 4,5 posto, za pokućstvo 6,8 posto, za papir i karton 4 do 9 posto, za tekstil 4,1 do 6,8 posto, za konfekciju 8,1 do 9 posto, za obuću 9 posto...Za veliku većinu industrijskih proizvoda iz Rumunjske koja je 1. srpnja ove godine ušla u CEFTA-u, carine su već ukinute, ostalih pet posto proizvoda podijeljeno je u dvije skupine. Carine za one na uvoz kojih su naši proizvođači najosjetljiviji, 1. će se siječnja smanjiti na 60 posto od osnovne carinske stope, za malo manje osjetljive na 50 posto od osnovne carinske stope. S 1. siječnjem iduće godine počet će se primjenjivati i sporazum o slobodnoj trgovini s Hrvatskom koji određuje da će tada biti ukinute carine za veliku većinu industrijskih proizvoda (imaju približno 80 posto udjela u razmjeni između država), a ostali su uvršteni na popis manje ili više osjetljivih. Za prve će carine početkom iduće godine biti smanjene na 70 posto od osnovne carinske stope, a za najosjetljivije na 80 posto. I za mnoge industrijske proizvode iz Bugarske poslije Nove godine više neće biti carina, za osjetljivije će se carina samo smanjiti i postupno ukinuti do 2001. godine. Tako će primjerice od 1. siječnja 1998. carine za proizvode papirne industrije biti 1,2 do 6 posto, tekstilne 1,5 do 5,1 posto, za ručno tkane tepihe 3 posto, za konfekciju 5,1 do 6,6 posto, za obuću 6 posto, za kućanske električne uređaje 4,5 posto... Sporazume o slobodnoj trgovini imamo i s tri baltičke države. Na temelju tih dokumenata već smo ukinuli carine za sve estonske i letonijske industrijske proizvode te za četiri petine litavskih. Za ostale industrijske proizvode iz Litve, uključujući tekstilne, s 1. siječnjem 1998. carine će se opet malo smanjiti. Za proizvode tekstilne industrije bit će 2,5 do 8,5 posto, za konfekciju 8,5 do 10 posto, za obuću 5 posto, za proizvode od željeza i čelika 2,5 posto, za predmete koji se rabe u kućanstvu uglavnom 2,3 do 3,5 posto. Carine je oslobođen i uvoz industrijskih proizvoda iz Makedonije s kojom imamo sporazum o slobodnoj trgovini i iz BiH kojoj je naša država jednostrano dodijelila preferencijalni status" - izvješćuje Ljiljana Đerić. Odbijeni prosac Pa neka su nastojanja najrazličitijih slovenskih odbora, povjerenstava i drugih sličnih tijela za uspostavu diplomatskih odnosa sa Saveznom Republikom Jugoslavijom još tako goruća i dobronamjerna, konačni će 'blagoslov' ipak morati dati čovjek koji ima u srpsko-crnogorskoj federaciji prvu i zadnju riječ - Slobodan Milošević. Ljubljana se već više puta trudila (i još to čini) urediti odnose s tom državom. Zadnji pokus te vrste zbio se u proljeće kad je Štefan Cigoj, državni podtajnik u ministarstvu vanjskih poslova, s izaslanstvom posjetio Beograd, a mediji bliski vladi nisu objavili ni vijestice o posjetu slovenskoga izaslanstva. Slovenski pozivi u Beogradu su uvijek nailazili na gluhe uši. Milošević pak kako je sam priznao 'ne čuje dobro'." Autorica članka Bojana Humar u nastavku spominje dva jugoslavenska uvjeta za početak pregovora - da Slovenija prekine protujugoslavensku kampanju i da se odrekne teze da se SFRJ raspala. "Je li se u beogradskom stajalištu sada možda nešto promijenilo ili se radi samo o uljudnoj gesti?" - pita B. Humar u povodu najnovije vijesti da je odbor za međunarodne odnose skupštine SRJ prihvatio poticaj slovenskog odbora za međunarodne odnose o sastanku parlamentaraca obiju država. "Zamjerke Srbije koja se neće i neće osvrnuti na slovenske prosce su velike. Nezahvalno smo im razbili državu (u kojoj su nakon Titove smrti imali dobre mogućnosti da postanu gospodari), premda su nam u povijesti već više puta pomagali. Uvrijedili smo ih s Cankarovim domom gdje smo se drznuli poduprijeti kosovske Albance i, ne na kraju, upravo je Slovenac u ustavu iz godine 1974. osigurao Kosovu i Vojvodini status konstitutivnoga dijela federacije. Osim toga, na SRJ nema jačih vanjskih pritisaka da uredi odnose sa slovenskom državom, a ni gospodarski interes u Beogradu u tom smjeru nije baš pretjeran. Dovoljan razlog da čekamo i najvjerojatnije ćemo i čekati sve dok odlučnu riječ bude imao Milošević. Taj Slovencima očito neće samo tako oprostiti 'grijehe', prenemaganje i inat su tako i tako dio njegove političke kulture, koju je dobro svladao. U tom pogledu dakle ništa nova. Prilično više iznenađuje iznenadno, zamalo molećivo zauzimanje slovenskoga odbora za međunarodne odnose za uređenjem odnosa sa SRJ. Iz vedra neba to je postala tema, premda nam je već sve to poznato. Za to se valjda trudimo već nekoliko godina. I zašto odjednom tolika žurba i grčevito zauzimanje za uspostavu odnosa s Beogradom? Kakvi god bi mogli biti razlozi, takva je prosidba za državu s promišljenom vanjskom politikom nedostojna. Jesmo li dakle nedostojni ili nam je vanjska politika nepromišljena? (...) VJESNIK 2. I. 1998. Strah od PDV-a "Evo nam i tog strašnog PDV-a", prva je rečenica u komentaru Vedrana Kukavice koji analizira dosadašnju medijsku buku koju je PDV izazvao i predviđa kako će se ona dalje razvijati. Uz ostalo, piše: "Bilo kako bilo, PDV-pustolovina je krenula unatoč najavama kako bi, kao i prošle godine, u zadnji trenutak moglo sve biti otkazano. Hrvati se nalaze pred 'malim trgovačkim referendumom' na kojemu naši pripadnici najstarije struke na papirićima sa cijenama odgovaraju na pitanje: 'Za ili protiv Škegre?' U tom ishisteriziranom ugođaju jedva da je moguće zamisliti ijedno mijenjanje cijena koje običan puk ne bi doveo u izravnu vezu s PDV-om. No, da stvar ne stoji tako - i da porez na dodanu vrijednost nije nikakav dodani porez već zamjena porezu na promet - to Vladina marketinška ekipa nije uspjela dovoljno objasniti baš kao ni ključnu činjenicu da je taj novi porez manji od bivšega za većinu proizvoda koje Hrvati kupuju. Zato Vladi ostaje sve to dokazati na terenu, a ovakva marketinška predigra neće joj nimalo pomoći. I najnovija ocjena nekadašnjeg poznatog stratega planske privrede (a danas još poznatijeg 'nezavisnog ekonomskog analitičara', kako se sam predstavlja) koji tvrdi da je 'PDV izvlačenje novca siromašnima' nije ništa drugo nego korištenje tog nesretnog stjecaja okolnosti koje je od PDV-a napravilo porez-strašilo. Teško da Matešinoj ekipi gode ovakve ocjene u kojima joj se priznaje i nadnaravna moć: da je, naime, u stanju oteti novac i onima koji ga - nemaju. Takvog mudroslovlja neće manjkati ni sljedećih mjeseci dok se bude vodila, kako kaže Škegro, 'bitka sa cijenama'. Bila posrijedi 'bitka' ili kompromis (kakvi se, evo, već ukazuju s mlijekom ili kruhom) to će zbivanje sa cijenama od svega biti najvažnije. Nećemo dugo čekati ni na taj numerički ishod pedeveovske odvažnosti Vlade koju još uvijek imamo pravo precjenjivati za njezinu odgovornost, a potcjenjivati na svoju vlastitu", piše na kraju Kukavica. Dobra preporuka za diplomatsku ofenzivu "Odobravanjem trgovinskih povlastica Hrvatskoj za 1998. godinu Europska je unija samo nastavila praksu proteklih nekoliko godina. Tim su trgovinskim povlasticama, tzv. preferencijalima, precizno određene vrste i količine proizvoda koje Hrvatska može izvesti u EU, čime petnaestorica praktički štite svoje unutarnje jedinstveno tržište. Obnavljanje trgovinskih preferencijala, dakle, nema posebni težinu, ali je dobar znak uoči otvaranja ovogodišnje hrvatske diplomatske ofenzive prema Bruxellesu", ocjenjuje Vinka Drezga u uvodu osvrta. Objašnjava pritom kako je hrvatski šef diplomacije za iduća dva mjeseca najavio obraćanje institucijama EU "kako bi se utvrdilo u kojoj su fazi bilateralni odnosi između Bruxellesa i Zagreba i kako ih unaprijediti. S hrvatske je strane čitav popis želja usmjeren prema sjedištu europske petnaestorice. Na samom vrhu svakako je otvaranje pregovora o Sporazumu o suradnji s EU-om. To i nije neobično jer pregovaračkim ciklusima o Sporazumu o suradnji službeno započinje procedura za punopravno članstvo u Europskoj uniji", objašnjava novinarka. Napominje kako je u ostvarenju tog cilja potrebno "ispuniti određene bruxelleske uvjete", jer EU od Hrvatske očekuje "vidljivo jačanje demokracije, ljudskih i građanskih sloboda, gospodarstva temeljenog na slobodnome tržištu". Tu je još i inzistiranje "na povratku izbjeglica iz zemalja EU-a u Hrvatsku, ali i druge države bivše Jugoslavije", navodi novinarka i na kraju još piše: "Osim Europskoj uniji Hrvatska se ove godine želi približiti i NATO-u (kroz Partnerstvo za mir), učlaniti se u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), ući u CEFTA-u te u program PHARE. Kojom će brzinom Hrvatska 'prodirati' u te euroatlantske integracije ovisit će prije svega o stabiliziranju prostora jugoistočne Europe. Rezolucija 1145 Vijeća sigurnosti UN-a kojom se službeno zaključuje misija UNTAES-a i dovršava prijelazno razdoblje u hrvatskome Podunavlju bez sumnje je dobra preporuka za novu hrvatsku diplomatsku godinu". Hrvatska policija prazni podunavske arsenale Miroslava Rožanković osvrće se na akciju hrvatske policije u hrvatskome Podunavlju, u kojoj su građani predavali policiji oružje i streljivo i druge eksplozivne naprave koje su neprijavljeno posjedovali. Istaknuvši kako su se građani u Podunavlju odazvali u velikom broju, što potvrđuju i riječi pomoćnika ministra policije Joška Morića da su rezultati bolji od očekivanih te njegova zahvala građanima i poziv na daljnju suradnju, novinarka nastavlja: "Građani Podunavlja i ubuduće će, premda je službeni rok za to trebao biti 30. prosinca, moći predavati oružje koje ilegalno posjeduju, a protiv njih neće biti podnesene kaznene prijave niti će biti kažnjeni, što je inače propisano hrvatskim zakonima. Isto je, doduše, najavljeno u više navrata, no Morić je na konferenciji za novinare ponovno potvrdio da kažnjavanja neće biti. Opravdano, dakako, jer je cilj policije doći do što više skrivenog oružja te nastaviti potragu za oružjem zakopanim po dvorištima, poljima i drugdje, zbog čega će i pirotehničari imati pune ruke posla. (...) Možda još u zraku visi strah građana da će uskoro Morićevi policajci krenuti i po kućama ne bi li otkrili tko i gdje skriva opasni eksploziv. Zasad policija neće pretraživati kuće, no nema sumnje da će i to doći na red. Međutim, Morić je jasno i glasno poručio svima: nitko zbog toga za sada neće biti kažnjen, no svakako bi bilo bolje da svi koji oružje posjeduju skrate posao policajcima i sami ga predaju", napominje novinarka na kraju osvrta. VEČERNJI LIST 2. I. 1998. Tiha upozorenja MMF-a Nalazima misije Međunarodnog monetarnog fonda, koja je predvođena Robertom Feldmanom u Hrvatskoj boravila deset dana pred kraj godina sa zadatkom - "izmjeriti trenutačnu temperaturu hrvatske ekonomije", bavi se u današnjem komentaru Deana Knežević u svojoj redovitoj kolumni "Obavezno s optimizom". "Feldmanova je ekipa u Zagrebu imala pune ruke posla. Kako to već biva u takvim situacijama, njegovi su nalazi ipak dospjeli do javnosti, prvo neslužbenim kanalima, a onda ih je u novogodišnjem intervjuu splitskom dnevniku prenio i sam premijer: MMF drži, rekao je tom prilikom Mateša, da se mora povesti više računa o rastu plaća u javnom sektoru, o nadzoru nad deficitom bilance plaćanja te o ubrzanom procesu restrukturiranja gospodarstva", navodi novinarka i u nastavku piše: "U dijelu javnoga sektora, posebice u pojedinim javnim poduzećima, plaće su povećane znatno iznad proizvodnosti i uz teško objašnjivu vezu s ukupnim financijskim rezultatima. Kako je u tim podzećima zaposleno znatno više ljudi nego u državnim službama u kojima plaće nisu rasle takvim skokom, postoji opasnost od lančanog efekta. Dio tog povećanja plaća pretače se u pojačanu potražnju na tržištu, koja bi za sobom mogla povući cijene, i to je onaj redoslijed zbivanja koji idući potez (vjerojatno ograničavanje rasta plaća u javnom sektoru) zahtijeva od Vlade. Trgovački deficit ne raste ubrzano samo u Hrvatskoj, nego i u drugim usporedivim tranzicijskim zemljama, koje su se morale osloniti na brži rast uvoza, no ta činjenica ne umanjuje problem. Na tiho i neobavezujuće upozorenje Fonda uslijedio je relativno brz odgovor iz Banskih dvora, pa u istom intervjuu premijer najavljuje određene promjene u ekonomskoj politici čija je temeljna ideja 'stimulirati izvoz na uštrb uvoza'. U poticaj izvozu Vlada je već ubrojila PDV, proširenje tržišta (kroz slobodnu trgovinu sa Slovenijom, uskoro i trgovinskim ugovorom s Jugoslavijom), a najavljuje se i smanjenje doprinosa i poreza iz plaća. Jesu li te poteze isprovocirali Fondovi stručnjaci ili su se njihovi stavovi samo poklopili s prijašnjim namjerama vlasti, svejedno je ako se važe sa stajališta krajnjeg cilja: odagnati prijeteće sjene s hrvatske ekonomije, povećati rast i zaposlenost, a pritom zadržati stabilnost cijena". 020023 MET jan 98