FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

31. XII. LIBERATION, JEAN-LOUIS DUFOUR O SURADNJI S HAAGOM

Ž4=FRANCUSKA Ž1=LIBERATION Ž2A=31. XII. 1997. Ž3=Međunarodni haaški sud: izgubljena čast državnih vlada Nedavne polemike vezane uz opiranje francuskog ministra obrane Alaina Richarda zahtjevima tužiteljice međunarodnog suda iz Haaga komentira Jean-Luis Dufour, vojni i strateški savjetnik i autor knjige "Međunarodne krize od Pekinga 1900. do Sarajeva 1995." , u izdanju Editions Complexe, tiskane 1996. "Provokativni diskurs nije uvijek beznačajan. Uvrede kanadske sutkinje i preteška replika ministra obrane, koji je poznatiji po tome da zna slušati nego po svojim zajedljivim riječima, možda će imati i povoljne posljedice. U svakoj krizi postoji neka prilika koju treba iskoristiti. Ova kriza, u kojoj se sukobljavaju Pariz i vrhovna tužiteljica međunarodnog suda iz Haaga, nije nikakva iznimka. Ona vladi nudi dugo čekanu priliku da popravi demokraciju u izvanredno važnim područjima kao što su javne slobode, poštovanje ljudskih prava i bolja usklađenost ovlasti nositelja vlasti s Ustavom. U Francuskoj su i dalje na snazi zabrane javnog izražavanja za časnike koje vrijede već nekoliko stoljeća. A ljevica i desnica tu se odlično slažu, samo da profesionalni časnici i dalje ostanu pod njihovim tutorstvom. Dokaz je tragikomični pokus koji su izvele radijske i televizijske postaje kad su tražile aktivnog časnika koji neće odbiti govoriti za njih. Nisu ga pronašle. To da se nekom časniku ne dopušta svjedočenje pred sudom u vezi s događajima čiji je svjedok bio, to da nekim drugim časnicima odbijaju čak i komentiranje te anomalije, pokazuje do koje razine apsurda Francuska može otići. Na pitanje o tom anakronom i prilično nerazumnom stavu, jedan visoki dužnosnik blizak Alainu Richardu objasnio nam je, bez imalo humora, da su časnici imali slobodu javnog izjašnjavanja budući da su zamolili zapovjednika vrhovnog stožera kopnene vojske da to učini u njihovo ime. U stvari, vlada zahtijeva od svojih vojnika da budu šutljivi i da takvi i ostanu. Nadzor nad riječima i pisanjem ljudi koji moraju časno nositi oružje vrši se a priori, čak i prije nego su počinili 'pogrešku'. A to nije mala stvar. Sloboda se ne može podijeliti, moramo se dobro čuvati toga da jedan dio te slobode ne uskratimo našim sugrađanima u vojnim odorama. Moramo se zapitati i zašto ministar obrane tako oštro zabranjuje usmeno svjedočenje pred međunarodnim sudom u Haagu. Pokazujući brigu za svoje podređene, čovjek koji je zadužen da se brine o vojnicima, izjavio je da je želio zaštititi ih od podmuklih i opasnih pitanja odvjetnika koji su uvježbani za 'suđenje-predstavu' anglosaksonskog tipa. Svi mi to dobro osjećamo: riječ je o izgovoru. Po svaku se cijenu želi izbjeći da časnici budu navedeni na to da kritiziraju, i to pred javnim i međunarodnim sudom, način, često skandalozan, na koji su bili korišteni. Previše često u Libanonu, u bivšoj Jugoslaviji, a rjeđe u Africi, francuske su postrojbe bile dovođene u nemoguće situacije, opasne, čak i smiješne, u kojima je čast mogla i porasti, ali se mogla i izgubiti. A sve bi kritike neminovno bile usmjerene na francuske predsjednike, na Francoisa Mitterranda i na njegova nasljednika. Uostalom, u tom području kohabitacija prilično dobro funkcionira. U parlamentu se jednodušno plješće Lionelu Jospinu kad ovaj ružno govori o tužiteljici Louise Arbour. Čuvajmo se sumnjivih političkih konsenzusa! Oni često najavljuju goleme laži. Međunarodni sud je nužnost, a međunarodno pravosuđe cjelina koju nitko ne može dijeliti kako njemu padne na pamet. Nije moguće da države sudjeluju u multilateralnim mirovnim operacijama, a da pri tome odbijaju u potpunosti surađivati s mjerodavnim sudovima. Ili je bolje uopće ne uključivati se u te operacije! U Francuskoj se o operacijama na stranim teritorijima odlučuje bez prethodnog provjeravanja u parlamentu. Dovoljno je da Predsjednik izda zapovijed, i postrojbe se žurno upućuju na sve četiri strane svijeta i stavljaju pod strano zapovjedništvo. Predsjednici to čine bez ikakvih zapreka i, naravno, njihova se zapovijed odmah izvršava, kako i treba. A te su odluke vrlo važne, budući da podrazumijevaju ljudske smrti. U svojoj zadnjoj poruci oružanim snagama, njihov se ministar dičio time što je u bivšoj Jugoslaviji ubijeno 70 francuskih vojnika. Kao da tu ima razloga da bude ponosan! Kao da ti ljudi tamo nisu umrli ni za što, budući da čak nisu ni pokušali uhititi ratne zločince koje su mogli, čemu se kanadska sutkinja s razlogom čudi, i koji su do mile volje prolazili francuskim sektorom. Hoće li se reći da se o operativnom postupku odlučuje u UN-u ili u Washingtonu i da ga francuska vojska mora potpuno poštovati? To je ono škakljivo pitanje. To da šef države, kako bi se dopao javnosti i istodobno zadovoljio svoje predizborne ambicije, može samostalno odlučiti da se vojne postrojbe pošalju u službu stranih, ili neodgovornih, ili američkih organizacija, najbolje pokazuje da je riječ o prevelikoj ovlasti koja je do sada bila zlorabljena i koju danas moramo smanjiti. Uoči oslobađanja Pariza, Charles de Gaulle piše u svojim Memoarima o susretu s Leclercom u Rambouilletu: 'Vi baš imate sreće!' kaže mu ovaj, i kasnije piše: 'Zatim mi je palo na pamet da su zapravo generali sretni ako imaju časne vlade'. U bivšoj Jugoslaviji francuski generali nisu imali tu 'sreću'. Ni u kojem slučaju nisu imali sreću da služe 'vladama' koje bi silno težile 'časti'". 020012 MET jan 98

VEZANE OBJAVE

An unhandled error has occurred. Reload 🗙