Ž4=FRANCUSKA
Ž1=LIBERATION
Ž2A=31. XII. 1997.
Ž3=Međunarodni haaški sud: izgubljena čast državnih vlada
Nedavne polemike vezane uz opiranje francuskog ministra obrane Alaina
Richarda zahtjevima tužiteljice međunarodnog suda iz Haaga komentira
Jean-Luis Dufour, vojni i strateški savjetnik i autor knjige
"Međunarodne krize od Pekinga 1900. do Sarajeva 1995." , u izdanju
Editions Complexe, tiskane 1996.
"Provokativni diskurs nije uvijek beznačajan. Uvrede kanadske sutkinje
i preteška replika ministra obrane, koji je poznatiji po tome da zna
slušati nego po svojim zajedljivim riječima, možda će imati i povoljne
posljedice. U svakoj krizi postoji neka prilika koju treba
iskoristiti. Ova kriza, u kojoj se sukobljavaju Pariz i vrhovna
tužiteljica međunarodnog suda iz Haaga, nije nikakva iznimka. Ona
vladi nudi dugo čekanu priliku da popravi demokraciju u izvanredno
važnim područjima kao što su javne slobode, poštovanje ljudskih prava
i bolja usklađenost ovlasti nositelja vlasti s Ustavom.
U Francuskoj su i dalje na snazi zabrane javnog izražavanja za časnike
koje vrijede već nekoliko stoljeća. A ljevica i desnica tu se odlično
slažu, samo da profesionalni časnici i dalje ostanu pod njihovim
tutorstvom. Dokaz je tragikomični pokus koji su izvele radijske i
televizijske postaje kad su tražile aktivnog časnika koji neće odbiti
govoriti za njih. Nisu ga pronašle. To da se nekom časniku ne dopušta
svjedočenje pred sudom u vezi s događajima čiji je svjedok bio, to da
nekim drugim časnicima odbijaju čak i komentiranje te anomalije,
pokazuje do koje razine apsurda Francuska može otići. Na pitanje o tom
anakronom i prilično nerazumnom stavu, jedan visoki dužnosnik blizak
Alainu Richardu objasnio nam je, bez imalo humora, da su časnici imali
slobodu javnog izjašnjavanja budući da su zamolili zapovjednika
vrhovnog stožera kopnene vojske da to učini u njihovo ime.
U stvari, vlada zahtijeva od svojih vojnika da budu šutljivi i da
takvi i ostanu. Nadzor nad riječima i pisanjem ljudi koji moraju časno
nositi oružje vrši se a priori, čak i prije nego su počinili
'pogrešku'. A to nije mala stvar. Sloboda se ne može podijeliti,
moramo se dobro čuvati toga da jedan dio te slobode ne uskratimo našim
sugrađanima u vojnim odorama.
Moramo se zapitati i zašto ministar obrane tako oštro zabranjuje
usmeno svjedočenje pred međunarodnim sudom u Haagu. Pokazujući brigu
za svoje podređene, čovjek koji je zadužen da se brine o vojnicima,
izjavio je da je želio zaštititi ih od podmuklih i opasnih pitanja
odvjetnika koji su uvježbani za 'suđenje-predstavu' anglosaksonskog
tipa. Svi mi to dobro osjećamo: riječ je o izgovoru. Po svaku se
cijenu želi izbjeći da časnici budu navedeni na to da kritiziraju, i
to pred javnim i međunarodnim sudom, način, često skandalozan, na koji
su bili korišteni. Previše često u Libanonu, u bivšoj Jugoslaviji, a
rjeđe u Africi, francuske su postrojbe bile dovođene u nemoguće
situacije, opasne, čak i smiješne, u kojima je čast mogla i porasti,
ali se mogla i izgubiti. A sve bi kritike neminovno bile usmjerene na
francuske predsjednike, na Francoisa Mitterranda i na njegova
nasljednika. Uostalom, u tom području kohabitacija prilično dobro
funkcionira. U parlamentu se jednodušno plješće Lionelu Jospinu kad
ovaj ružno govori o tužiteljici Louise Arbour. Čuvajmo se sumnjivih
političkih konsenzusa! Oni često najavljuju goleme laži. Međunarodni
sud je nužnost, a međunarodno pravosuđe cjelina koju nitko ne može
dijeliti kako njemu padne na pamet. Nije moguće da države sudjeluju u
multilateralnim mirovnim operacijama, a da pri tome odbijaju u
potpunosti surađivati s mjerodavnim sudovima.
Ili je bolje uopće ne uključivati se u te operacije! U Francuskoj se o
operacijama na stranim teritorijima odlučuje bez prethodnog
provjeravanja u parlamentu. Dovoljno je da Predsjednik izda zapovijed,
i postrojbe se žurno upućuju na sve četiri strane svijeta i stavljaju
pod strano zapovjedništvo. Predsjednici to čine bez ikakvih zapreka i,
naravno, njihova se zapovijed odmah izvršava, kako i treba. A te su
odluke vrlo važne, budući da podrazumijevaju ljudske smrti. U svojoj
zadnjoj poruci oružanim snagama, njihov se ministar dičio time što je
u bivšoj Jugoslaviji ubijeno 70 francuskih vojnika. Kao da tu ima
razloga da bude ponosan! Kao da ti ljudi tamo nisu umrli ni za što,
budući da čak nisu ni pokušali uhititi ratne zločince koje su mogli,
čemu se kanadska sutkinja s razlogom čudi, i koji su do mile volje
prolazili francuskim sektorom. Hoće li se reći da se o operativnom
postupku odlučuje u UN-u ili u Washingtonu i da ga francuska vojska
mora potpuno poštovati? To je ono škakljivo pitanje. To da šef države,
kako bi se dopao javnosti i istodobno zadovoljio svoje predizborne
ambicije, može samostalno odlučiti da se vojne postrojbe pošalju u
službu stranih, ili neodgovornih, ili američkih organizacija, najbolje
pokazuje da je riječ o prevelikoj ovlasti koja je do sada bila
zlorabljena i koju danas moramo smanjiti.
Uoči oslobađanja Pariza, Charles de Gaulle piše u svojim Memoarima o
susretu s Leclercom u Rambouilletu: 'Vi baš imate sreće!' kaže mu
ovaj, i kasnije piše: 'Zatim mi je palo na pamet da su zapravo
generali sretni ako imaju časne vlade'. U bivšoj Jugoslaviji francuski
generali nisu imali tu 'sreću'. Ni u kojem slučaju nisu imali sreću da
služe 'vladama' koje bi silno težile 'časti'".
020012 MET jan 98
Josip Dabro podnio ostavku
Južna Koreja: Istražitelji traže produljenje pritvora predsjednika
Trumpova inauguracija: SAD jačaju sigurnost meksičke granice u El Pasu
Tisuće Australaca bez struje uslijed jake kiše i razornih vjetrova
Kolumbijski predsjednik obustavio mirovne pregovore s pobunjenicima ELN-a
Talijanska premijerka Meloni prisustvovat će Trumpovoj inauguraciji
Najava događaja - svijet - za subotu, 18. siječnja
Najava događaja - fotografije - za subotu, 18. siječnja
Najava događaja - kultura - za subotu, 18. siječnja
Najava događaja - Hrvatska - za subotu, 18. siječnja