FR-LE MONDE 30.12.REPORT. O BOSNI BR.3

FRANCUSKA LE MONDE 30. XII. 1999. Povratak u Bosnu (3): Europski protektorat Francois Maspero i Klavdij Sluban završavaju svoj put po BiH u Travniku i u Goraždu: "Na rubnim dijelovima bosansko-hercegovačkih područja ruševine. U središtu tih područja, privid 'normalnog' života. Naučili smo raspoznavati na čijem smo području. Na cesti od Sarajeva prema Tuzli, znamo da smo na području koje je pod izravnom upravom Sarajeva, jer se uz minarete vide i zvonici. Ovdje, kao i u čitavoj Bosni, težak život i tužna prošlost ostavili su traga na licima i na ponašanju ljudi, ali se gdjekad uz cestu može vidjeti janje na ražnju isped gostionice, pa se stranac ne osjeća napuštenim. U hrvatskim se područjima vide samo zvonici, posvuda se vijore zastave sa crveno-bijelom šahovnicom, vlada radno ozračje i ozračje izazova prema inozemstvu. Na srpskom području stanovnici se čine napuštenima, prevarenima od čitavog svijeta, počevši od Miloševićeva režima, u zatvorenom svijetu, bez budućnosti, koji odiše bijedom, krajnjim siromaštvom i žaljenjem, po svoj prilici nezaposlenih ljudi, zbog nemogućnosti osvete i suzdržavanja nasilja. Izgled gradova mogao bi prevariti čovjeka. Uništeno se selo lako uočava. S gradom je drugačije, iako on još pokazuje svoje rane. Foča, na Drini, bio je grad istočnjačke ljupkosti, sa 70 posto Muslimana. Taj gradić, preimenovan u Srbinje - srpski grad - čini se kao da nema prošlosti, prenapučen je izbjeglicama koji 'privremeno' žive ovdje već godinama. Urbicid nije uništen grad, već grad kojemu je oduzeta povijest, koji je ostao bez svojih stanovnika i bez duše. (...) Iako su rat i etničko čišćenje uspjeli izbrisati staru povijest mnogih gradova, njihova se novija povijest isto tako briše. Obnova koja se financira iz međunarodne pomoći, a često je provode snage SFOR-a (Mirovne stabilizacijske snage), golema je zadaća kojom se puk želi izvući iz zbrke. No istodobno se ne da izbjeći (osim u osobito poznatim gradovima poput Sarajeva i Mostara) težnja prema konačnoj normalizaciji urbanoga krajolika. Na samim ljudima, isto kao na zidovima i na kamenju njihovih gradova, ili možda i više, treba tražiti posljedice rata. No ti ljudi koji su bolesni za prošlošću, ne žele o tomu govoriti. Uostalom, mnogi među njima koji nisu rođeni u gradu, ne znaju njegovu prošlost, a od svoje ništa nisu mogli sačuvati. Bi li Ivo Andrić prepoznao svoj rodni grad? Nadvisujući dolinu, još odolijevaju zidine utvrde u kojoj je Husrev-paša primio francuskog konzula Devillea iz 'Travničke kronike'. Trebalo bi napisati novu travničku kroniku: o kraju snošljivosti, koja je potka knjige. (...) Bosanski je nobelovac vjerovao u zajednički život jugoslavenskih naroda, neovisno o političkoj vlasti. Na Palama, Karadžić ga je htio prisvojiti pod izlikom da je pisao na srpskom. A budući da je napisao nekoliko stranica koje ne idu u prilog muslimanskom nacionalizmu, u sarajevskom se tisku vodi rasprava. Snošljivost je daleko. (...) 'Mržnja je najjeftinija kada ljudi više ništa nemaju, a donosi puno', kaže nam jedan čovjek. Postoji nova klasa prodavača mržnje za koje je podjela, kao što je bio i rat, uvjet za vladanje i izvor brojnih poslova koji nipošto ne smije presušiti. Za njih je podjela još u njihovim glavama. Istina, ima takvih i u okruženju predsjednika Izetbegovića, počevši od njegova sina. Cestama koje povezuju područja stalno krstare SFOR-ova oklopna vozila: ona su conditio sine qua non slobode kretanja, bez domaćih policijskih kontrola i reketa. Dakle, da bi se sačuvala sloboda kretanja, treba zadržati stanovito opsadno stanje. Vojna nazočnost šezdeset tisuća muškaraca i žena iz SFOR-a, iz ureda POSCE-a (čije su službe za čišćenje mina svugdje prisutne) i iz humanitarnih organizacija, osiguravaju uvjete za minimalni socijalni mir i gospodarsku djelatnost. Strani vojnici čine puno na područjima koja nisu tipično njihova: trebalo je vidjeti kako španjolski vojnici za djecu u učmalom srpskom gradu organiziraju 'maraton prijateljstva', da bi shvatili važnost njihova rada i izazov o kojemu je riječ: dobiti utrku u vremenu. U međuvremenu, bosanski se Hrvati i Srbi podjednako osjećaju iznevjerenima. Prvi žive u frustraciji zbog prave Hrvatske. Drugi više ništa ne očekuju od Srbije. Hrvatska želi ući u Europsku uniju; Srbija je pobijeđena i protjerana iz Europske unije: gledano iz Bosne, to je razlikovanje na prvi pogled besmisleno, budući da sadašnja vlast u objema državama, kako Tuđmanova, tako i Miloševićeva, dijeli odgovornost za rat, i provodila je istu politiku mržnje i istrjebljenja. Kada je riječ o stanovnicima, Muslimanima i onim drugim iz tzv. muslimanske zone, oni se moraju pomiriti s činjenicom da njihova budućnost danas ovisi samo o potpori međunarodne zajednice, koja im je toliko nedostajala u najtežim trenucima. Čak i za one stanovnike koji to ne pobijaju, bosanska je država, koju čini čitavo područje Bosne i Hercegovine s prijestolnicom Sarajevom, još uvijek daleka i zamršena, a rezultat je isto takvih sporazuma. Ni službeno ime 'državne' valute, njemačke marke, nije domaće. Oni samo mogu brojiti udarce, zakonite i tajne, u partiji između međunarodne uprave i domaćih vlasti. Svakodnevna je stvarnost protektorat bez kojega se sve ruši. Je li Europska unija od svog upletanja u Bosni načinila provjeru vlastitog postojanja? No Bosanci su, usred Europe, objekt, a ne subjekt te provjere: 'zaštićeni' da, ali u rezervatu, u cordon sanitaireu koji mnogi doživljavaju kao zatvor. Uspije li se uspostaviti prava pravna država koja će se temeljiti na društvenim odnosima i koju neće razbijati etnički odnosi, snage koje u tome sudjeluju moraju znati da će za to biti potrebno više od jednog naraštaja."