FR-MONDE 29.12. RUSIJA I PUTIN

FRANCUSKA LE MONDE 29. XII. 1999. Rusija Vladimira Putina "Zapad se privikao na misao da će njegov sljedeći sugovornik u Kremlju nakon predsjedničkih izbora u lipnju 2000. biti Jevgenij Primakov. Stari znanac iz doba Sovjetskoga Saveza, Primakov je došao na čelo službe koja je zamijenila KGB; ali bio je i stručnjak za međunarodne odnose, s vrlo realnim shvaćanjem odnosa u vanjskom svijetu. Možda je ulijevao više povjerenja od mladih reformatora koje su gojili Amerikanci nakon pada komunizma. Nakon izbora održanih u nedjelju 19. prosinca, treba se zapitati kakve su stvarne nakane pravog 'kagebeovca', mješavine političkog policajca i tajnog agenta koji je svoj životni uspjeh postigao u zemljama njemačkoga govornog područja, prije nego je bio siva eminencija 'liberala' Anatolija Sobčaka u Lenjingradu, a zatim i Borisa Jeljcina u Kremlju. Iako su udarci sudbine česti u ruskoj politici, čini se da je Vladimir Putin na najboljem putu da postane drugi predsjednik postkomunističke Rusije. Kakvu Rusiju on najavljuje? Rat u Čečeniji, zahvaljujući kojemu je izborio pobjedu na izborima, s pravom utječe na mišljenje, ali ne smije prikriti druge čimbenike u razmatranju. Postigne li svoj cilj, Vladimir Putin bit će prvi predsjednik nakon Lenjina koji je živio na Zapadu i koji govori jedan strani jezik. Prijeporna bi iznimka mogao biti Jurij Andropov koji je kao veleposlanik u Budimpešti 1956. razumio mađarski, a donekle je poznavao i engleski. Čini se da novi prvi čovjek osjeća stanovito divljenje prema svom bivšem gazdi iz KGB-a koji je umro nekoliko mjeseci nakon dolaska na najvišu dužnost ('Le Monde' od 22. XII.). To treba napomenuti, iako iz toga ne treba izvlačiti konačne zaključke. Jedna od prvih izjava Vladimira Putina nakon parlamentarnih izbora bila je izjava o tome da Duma mora potvrditi ugovor Start II o smanjenju strategijskog oružja. Njegov cilj nije da se svidi Amerikancima, već da im može podastrijeti bolje dokaze u času kada ovi jednostrano žele promijeniti ugovor ABM kojim im se zabranjuje uporaba proturaketnih sustava. Ako predsjednik Clinton odluči da će se izgraditi ta proturaketna obrana, Rusi se plaše da bi mogli postati 'nuklearni dinosauri', prema izrazu jednog od njih. No nekoliko tisuća međukontinentalnih glava jedan je od rijetkih prežitaka njihova ugleda velike sile. Rusija Vladimira Putina pati što je izgubila hladni rat. Ona se ne zadovoljava ispraznim obećanjima. Ona sebe više ne zamišlja kao jednu među mnogim državama koje su dio međunarodnog sustava što se okreće oko SAD-a. Ruska je moć uzmaknula u zadnjem desetljeću; Rusija nije prežalila gubitak carstva (...). Ona je bolesna i nostalgična: nije shvatila, kao što je učinila Turska, da gubitak carstva može biti prigoda za ulazak u suvremeno društvo. Kao što je rekao bivši sovjetski diplomat koji je postao poslovan čovjek, 'ona i dalje osjeća bol u odsječenim udovima'. Ona također ne razumije da republike na Kavkazu i u srednjoj Aziji koje su se odvojile od nje, žele biti neovisne; ona napokon ne razumije da Amerikanci tu želju shvaćaju doslovno kako bi proširili svoj utjecaj. Ona je sanjala o svojevrsnom kondominiju s Washingtonom kada je riječ o svjetskim temama, tumači bivši savjetnik predsjednika Cartera, Zbigniew Brzezinski, a nudi joj se da nastupa u istoj skupini kao i njezini bivši posjedi. Svi napori Zapada kako bi Rusiju nakon Balkana uključili u G8, preko financijske pomoći, danas su se u Moskvi okrenuli protiv njega. NATO je na Balkanu trebao rusko jamstvo, ne vodeći računa o njezinu mišljenju; on se proširio na istok ne obazirući se na traženje Kremlja da se osnuje sveeuropski sustav sigurnosti u kojemu će Rusi imati pravo veta. Pod izlikom da prate 'šok terapiju', milijarde dolara međunarodnih organizacija pridonijelo je uništenju sovjetskih temelja ruskog gospodarstva; privatizacija je pomogla bogaćenju šačice oligarha, ali nije stvorila unutarnje tržište; financijska kriza iz kolovoza 1998. osiromašila je srednju klasu koja je bila u nastanku, a da Zapad nije imao zamjerke. Dapače, i dalje je punio blagajne ruske države kao da se ništa nije dogodilo... U takvim je prilikama, pogodnim za svakojaku mržnju i uspostavu starog poretka, čečenski rat mogao osigurati uspjeh Vladimira Putina. On je već dao do znanja kako će o tome povesti računa: povećanjem vojnih troškova - što je jedan od dokaza za Zbigniewa Brzezinskog da moskovski čelnici razmišljaju 'kao prije' - davanjem prednosti vojno-industrijskom sklopu u državnoj gospodarskoj politici, nadzorom nad kretanjem robe i kapitala (Vladimir Putin nije to izričito rekao, ali to proizlazi iz njegove osude ulaska Rusije na svjetsko tržište i očitovane želje da prednost dade domaćem tržištu). Možemo li, u vanjskoj politici, govoriti o novom hladnom ratu? Izraz se često spominje. On je protivan zamisli o suradnji koja se nametnula poslije pada Berlinskoga zida. On je pogrješan ako podsjeća na doba žestokog neprijateljstva između dvaju nepomirljivih ideoloških sustava (kubanska i berlinska kriza, upad u Afganistan itd.). Prikladan je ako se prisjetimo da je za hladnoga rata bilo i razdoblja popuštanja napetosti. Temeljno suparništvo između istoka i zapada nije nestalo, ali su dva tabora postizala nagodbe o ograničenju naoružanja, neproliferaciji, pače o gospodarskoj suradnji, pokušavajući dobiti bodove na drugim poprištima. U godinama koje dolaze mogla bi se smjenjivati razdoblja napetosti i popuštanja napetosti, pojedinačna suradnja u međunarodnim organizacijama (ruska suzdržanost u Vijeću sigurnosti glede Iraka pokazuje, primjerice, da Moskva ne želi stalni sukob) s istodobnim stalnim pokušajima da se pronađu saveznici u nemirnim zemljama, da se izvoze osjetljive tehnologije bez obzira na opasnost od proliferacije, da se osnuju 'strateški' savezi koji se temelje samo na neprihvaćanju američke prevlasti. Da bi sretno dovršila tu politiku, Rusija više nema nekadašnje adute. Ona je izgubila svoje vazale, svoj izvanjski sjaj i svoju gospodarsko-vojnu moć. Prvi su se zauvijek oslobodili; drugi se još može smanjiti ako se, nakon SSSR-a, raspadne i Ruska Federacija. U tom je smislu čečenski rat odgovor, pače početak ponovnog zauzeća. Kada je riječ o gospodarskoj obnovi, ona će biti najvažnija zadaća čelnika postjeljcinova razdoblja. Bit će dobro ako to uvođenje reda ne bude zahtijevalo, što je vrlo vjerojatno, veću autoritativnost u zemlji i protuzapadno raspoloženje prema vanjskom svijetu", pišu Alain Franchon i Daniel Vernet.