FR-LE MONDE 28.12.NEVRIJEME I POLITIKA

FRANCUSKA LE MONDE 28. XII. 1999. Politička nemoć "Već uhvaćena u koštac s crnim valom koji je onečistio dio atlantske obale, Francuska je u nedjelju 26. prosinca doživjela jednu od najstrašnijih oluja zabilježenih na njezinu području u posljednjih stotinu godina. Ujutro toga dana nakon Božića, zapadom, sjeverom i istokom zemlje prošla je oluja s obilježjima uragana koja je puhala brzinom od gotovo dvjesto kilometara na sat. Prizor je bio očajan. Trideset i jedna osoba je smrtno stradala. Štete su goleme: zapriječene ceste, stotine stanova i trgovina uništeno, zatvorene zrakoplovne luke, neuporabljive željezničke pruge, milijuni ljudi bez električne energije. Iščupano tisuće stabala i uništen dio nacionalne baštine. Francuska je zemlja koja je dosta pošteđena od prirodnih nepogoda. Nitko nema obraza da tu tužnu nedjelju ili naftu koja je iscurila s 'Erike' uspoređuje s tragedijom koju danas proživljava Venezuela. No za Heksagon je to bila povijesna oluja. Uprava, a napose civilna zaštita preuzele su u kušnji svoju dužnost. Zacijelo iznenađena i nedvojbeno preopterećena, ipak je bila spremna i mobilizirana. Baš kao i ono što se naziva civilnim društvom, zajednicom koja se gotovo sama od sebe oblikuje u trenucima kada treba pokazati solidarnost. No nedostajao je jedan čimbenik: politika. Osim općinskih zastupnika koji su izravno odgovorni građanima, politika nije bila zastupljena, napose na najvišoj izvršnoj razini. U nedjelju pitanje nije bilo: što čini vlada, već gdje je vlada? Jedini zastupnik koji je krenuo u akciju bio je državni tajnik za prekomorske zemlje Jean-Jack Queyranne, u ime ministra unutarnjih poslova. Drugi koji je jedini, nešto prije, poduzeo mjere u tragediji s 'Erikom' bio je Jean-Claude Gayssot, ministar za uređenje i promet. Naprotiv, između svojih nezgoda na odmoru, nespretnog podcjenjivanja crnoga vala i nepriličnih usporedaba s nesrećama u svijetu, Dominique Voynet je politički zaglibila u naftnoj mrlji kao da je, pošto je postala ministrica, zaboravila obnoviteljsku političku poruku kojom se diče Zeleni. Predsjednik Jacques Chirac bio je u Maroku; premijer Lionel Jospin bio je u Egiptu. Nitko ne niječe njihovo pravo, pače dužnost da se odmaraju. Nemoć nije u tome. Ona je u kolektivnoj slabosti simboličnog djelovanja politike. Vlada očito ne može ništa nepogodama. No kada ista kušnja ujedini zemlju, od politike se očekuje da pokaže skrb, da surađuje, očekuje se pedagogija solidarnosti i međusobne pomoći, spremnost da se radi na zajedničkom dobru. U času kada globalizacija mijenja ulogu javne moći, kada politika doživljava krizu povjerenja, kada sebična briga za sebe prečesto ometa poziv zajednice, događaj je zahtijevao političku nazočnost. To je, sa zakašnjenjem, shvatio g. Jospin, skrativši svoj odmor", piše u uvodniku lista.