SI-IT-HR-SURADNJA-Politika SL 24.XII.-DELO-MALOGRANIČNA SURADNJA SLOVENIJADELO24. XII. 1999.Putovi i stranputice prekogranične suradnje u Istri"Nedavno se pogranični lokalni tisak (osobito 'Il Piccolo') na široko raspisao kako je na
sastanku u Bujama (18. XI. 1999.) u nazočnosti potpredsjednice istarske županije Loredane Bogliun Debeljuh, potpredsjednika pokrajinske vlade FJK Paola Cianija, predsjednice tršćanskog pokrajinskog vijeća Marucci Vascon, izolske gradonačelnice Brede Pečan itd. postavljen temeljni kamen buduće istarske prekogranične regije. S obzirom na to da nam posljednjih godina susjedi opetovano dolaze osnivati neku svoju prekograničnu regiju u slovensku Istru, gdje je stranka s takvim programom (Istarski demokratski sabor) dobila potporu jedva 3 posto stanovništva, odlučio sam da zamisao prekogranične regije, odnosno naše upregnutosti u širi prostor, ponovno ozbiljnije i podrobnije raščlanim i problematiziram.Prvo, Istra sama po sebi gospodarski nikada nije bila i vjerojatno neće biti zatvorena cjelina, što je jedan od važnih uvjeta za oblikovanje regionalnih jedinica. Njezin je sjeverozapadni dio naime uvijek gravitirao Trstu, istočni Rijeci i južni Puli.
SLOVENIJA
DELO
24. XII. 1999.
Putovi i stranputice prekogranične suradnje u Istri
"Nedavno se pogranični lokalni tisak (osobito 'Il Piccolo') na
široko raspisao kako je na sastanku u Bujama (18. XI. 1999.) u
nazočnosti potpredsjednice istarske županije Loredane Bogliun
Debeljuh, potpredsjednika pokrajinske vlade FJK Paola Cianija,
predsjednice tršćanskog pokrajinskog vijeća Marucci Vascon,
izolske gradonačelnice Brede Pečan itd. postavljen temeljni kamen
buduće istarske prekogranične regije. S obzirom na to da nam
posljednjih godina susjedi opetovano dolaze osnivati neku svoju
prekograničnu regiju u slovensku Istru, gdje je stranka s takvim
programom (Istarski demokratski sabor) dobila potporu jedva 3
posto stanovništva, odlučio sam da zamisao prekogranične regije,
odnosno naše upregnutosti u širi prostor, ponovno ozbiljnije i
podrobnije raščlanim i problematiziram.
Prvo, Istra sama po sebi gospodarski nikada nije bila i vjerojatno
neće biti zatvorena cjelina, što je jedan od važnih uvjeta za
oblikovanje regionalnih jedinica. Njezin je sjeverozapadni dio
naime uvijek gravitirao Trstu, istočni Rijeci i južni Puli.
Postupnim uklanjanjem granica to se prirodno stanje opet
ostvaruje. Zato treba pričekati jačanje uloge tih prirodnih
gravitacijskih središta, osobito Trsta kao najjačeg. Zato bi od
njih odrezana istarska regija bila umjetna konstrukcija odnosno na
neki način torzo.
Sporan je i sam uloženi dio s teritorijalnog stajališta, jer je
talijanski dio u toj tvorbi (Milje, Dolina) posve simboličan ili
čak smiješan, pa i njega je Claudio Grizon, član tršćanskog
pokrajinskog i miljskog općinskog vijeća ('Piccolo' 23. XI. 1999.)
stavio pod upitnik i tako nam između redaka dao do znanja da bi se
prekogranična regija, kojom bi suupravljala i Italija, morala
utemeljiti ponajprije na hrvatskom i slovenskom teritoriju. S
obzirom na veličinu istarske regije, čak je i sam bivši predsjednik
FJK Eugenio Ambrosi na seminaru o pograničnoj suradnji u Brtonigli
(1995.) rekao da mu se u budućnosti čini vjerojatnijom šira
jedinica prekogranične suradnje koja bi uključila i Trst i Rijeku,
što bi se po njegovu mišljenju moglo ostvariti uglavnom u daljoj
budućnosti. I na posljetku skriveni planeri istarske prekogranične
regije u njezin sastav uključuju i dio područja riječke županije
(Cres i Lošinj) o čemu može odlučiti samo ona. Da ne spominjem pri
tomu neugodne asocijacije da se tim projektom, u drugo vrijeme i na
drugi način, opet zaokružuju i obnavljaju nekadašnje rapalske
granice koje su stanovnicima tog prostora zadale mnogo jada.
Drugo, prekogranične su regije u Europi nastajale poslije dugog
razdoblja uzorne suradnje među pograničnim zajednicama i susjednim
državama, i to uvijek pod pokroviteljstvom odnosnih država, bez
tajni i nikada protiv neke od njih. Pored činjenice da Slovenija još
nije uspostavila svoje regionalne strukture za pograničnu
suradnju, u našem slučaju treba uzeti u obzir i da svaka država ima
svoja razvojna razdoblja koja počinju njezinim učvršćivanjem
i tek se kasnije nastavljaju usitnjavanjem i poštivanjem
različitosti.
Ti se stupnjevi ne mogu preskakati, osobito ne kad se glavnina
energije neke države iscrpljuje u rješavanju temeljnih pitanja
opstanka. Osim toga, tri su susjedne države u sadašnjim okolnostima
politički i društveno-gospodarski još jako nekompatibilne, s
mnogim neriješnim problemima pri čemu se ne smije zanemariti
osobito pritiske koje si velika i jaka država dopušta prema malim i
slabim susjedama, što jamačno ne potiče, nego sprječava
prekograničnu suradnju.
I na posljetku otvoreno je veliko pitanje, koliko su pogranične
zajednice, osobito na slovensko-talijanskoj granici, već zrele i
spremne za proces prekogranične suradnje. U biti se s one strane
granice suočavamo sa snagama koje s jedne strane još uvijek
potkopavaju Osimske sporazume i još nisu sposobne ni za normalan
dijalog s nama, a s druge strane upadaju u naš svijet i mašu nam
zastavom euroregije.
Zato bismo se morali najprije prihvatiti uklanjanja zapreka na
kojima bi se razbila a ne ostvarila svaka regija, ne samo naša.
Prof. dr. Zdravko Mlinar u svojem je stručnom prilogu za
konferenciju o regionalnoj suradnji u Mariboru (1995.) ozbiljno
upozorio da se primjerice ne može očekivati razvitak prekogranične
suradnje 'tamo i tada, kad dolazi do neparitetnih uloga sudionika,
jer slabiji partner pokušava izbjeći ili barem smanjiti dodire kad
se nađe u podređenoj ulozi, osim, dakako, ako ne pristane na
podređeni položaj'. Ta neparitetnost uloga je primjerice izrazito
naglašena 'već pri samoj uporabi jezika, gdje barem danas, nema baš
nikakvih naznaka ravnopravnog pristupa'. Da ne govorimo o
razlikama u veličini i gospodarskoj snazi država koje su tolike da
će biti 'krajnje teško dostići prekograničnu suradnju na temelju
paritetnih uloga partnera sudionika'. Zato se prof. Mlinaru ne čini
realnim da bi se u doba 'dugoročnih procesa teritorijalne
dehijerarhizacije i postupnog presezanja u prošlosti
prevladavajuće politike moći, u međunarodnim odnosima napredovalo
u smjeru Istra regija u Europi regija na takvim preživjelim
pretpostavkama.' I predsjednik FJK Ambrosi u svojem je
razmišljanju odvraćao od trošenja velikih energija na još
neostvarive projekte i preporučio da se trenutno ponajprije radi na
konkretnim programima suradnje, koje već nude veliki sustavi kao
što su Phare, Interreg i dr. Opravdana očekivanja poslije
uklanjanja teškoća, s kojima se Istra susrela s uspostavom novih
granica, po njegovu će se mišljenju moći najprije obistiniti u
ujedinjenoj Europi. Stoga bi u ovom trenutku bilo 'najvažnije što
skorije pridruživanje Slovenije i Hrvatske Europskoj uniji'" -
piše Milan Gregorič iz Kopra.