IT-19. XII. LA REPUBBLICA-TURSKA POVIJEST

ITALIJA LA REPUBBLICA 19. XII. 1999. Ta udaljena želja za Europom "Promjenjiva poput Mramornoga mora koje se danas muti i isparava u ljubičastu maglu, takva je povijest zatvorena u papirno more otomanske pismohrane. Ocean veličine kojoj nema ravna, sto milijuna dokumenata, polovica neistražena. Turska historiografija njime je plovila u ovim mjesecima proslave 700 godina carstva i, slijedeći jedan novi pravac, konačno našla prolaz koji vodi u Europu. Njezina lekcija poziva da se 'prolaz na Zapad' napravi u oba smjera. Tursku podsjeća na sposobnost samokritike kojom su Otomani znali učiti od Europe, ali istodobno upozorava: ako je Europa tolerancija, suživot, multietničnost, mi (otomani) bili smo 'Europljani' prije Europljana.(...) U sali za čitanje, police potvrđuju da je povijest uvijek suvremena povijest, projekcija sadašnjosti na prošlost: najveći dio upravo vraćenih knjiga na hrptima nosi natpis 'Kosovo'. Prije osam mjeseci u Beogradu smo slušali Miloševićeve generale kako se izdaju za reinkarnacije srpskih vitezova koji su 1389. 'zaustavili otomansku vojsku, žrtvujući se za Europu'. Ovdje otkrivamo da je sultan u stvarnosti pregazio neprijatelja i da je srpsko plemstvo bilo samo prvi borbeni red, zajedno s mađarskom konjicom kršćanskoga saveza koji su činili i Bosanci, Vlasi, Nijemci, Česi, Poljaci. No povjesničari koje susrećemo u Istanbulu nisu zainteresirani za okršaje koji unatrag deset godina suprotstavljaju balkanske akademije. Njihov 'revizionizam' ide izvornim putem, ne širi se u mit, on postavlja jedno mjerodavno pitanje: što je Europa? Otvoreni obzor na kojemu su djelovali i Otomani? Ili odvojenost, zatvornost, 'kršćanska civilizacija'? 1989. kada je EEZ zamrznuo zahtjev za kandidaturom, Ankara je to odbijanje protumačila riječima koje se pripisuju Jacquesu Delorsu: Europa je 'proizvod kršćanstva, rimskog prava, grčkog humanizma'. Ako Delors i nije bio tako izravan, isto načelo isključivanja kasnije su potvrdili drugi istaknuti Europljani. Samo nekoliko tjedana prije nego je Unija Ankari priznala status kandidata, neki su skeptici iz demokršćanskoga kruga dali naslutiti da Turska nikada neće postati Europa. Ne zbog objektivne teškoće da uskladi gospodarstvo i pravnu državu sa standardima EU-a, nego zbog nepremostive civilizacijske razlike. Turski revizionizam to nepovjerenje smješta u devetnaesto stoljeće, kada je Europa na Otomansko Carstvo počela gledati kao na mješavinu okrutnosti i islama; strani 'Orijent' koji se ne može asimilirati. No u drugim je razdobljima percepcija bila drukčija. A oni tu nestalu percepciju sada ponovno oživljavaju, iznenađajući nas. Ne samo Židovi koje je nakon protjerivanja iz Španjolske primio Mehmed II., nego i jedan dio kršćanskoga svijeta u sultanu nije gledao tlačitelja, nego gotovo osloboditelja. Pedantni Feridun Emecen vraća nas u 1546. Iz Tolne, mađarskog grada kojega su upravo osvojili Otomani, luteranski svećenik Imre Eszeg, Ilir (danas bi kazali: Hrvat), piše jednom istovjercu da je s Otomanima došao mir. Eszeg je proživio sukob između katolika i luterana, s lomačama, raščetvorenjima i krvožednim milicijama. Pod muslimanskim vladarom svakome je bilo dopušteno živjeti i propovijedati.(...) Ako je otomanski despotizam bio tako okrutan kakvim ga zamišljamo na Balkanu, kako objasniti da je još u osamnaestom stoljeće nemali broj pravoslavnih svećenika sultana proglasio darom poslanim od Boga za zaštitu bizantskog obreda? I poglavito, kako objasniti 625 godina najdugovječnijeg dinastijskog carstva u povijesti? Od devetnaestog stoljeća do naših dana to je izvanredno trajanje objašnjeno ratničkim i islamskim poletom despotizma koji se pozivao na ideologiju gazavata, svetog rata. Turski revizionizam izokreće tu tezu: Otomani su svoj buran uspjeh (od četrnaestog do šesnaestog stoljeća) izgradili na vjerskoj slobodi tada nepoznatoj Europi. Koliko god bila snažna barijera između muslimana i nemuslimana, i diskriminacija na štetu posljednjih, carstvo je bilo utemeljeno na skladnoj etničkoj podjeli rada. I na jednom melting potu, upravi, u kojoj se svatko mogao istaknuti, pod uvjetom da je musliman bez obzira na njegovo podrijetlo: od tuda je došlo do valova preobraćenja na koje carstvo gotovo nikada nije prisiljavalo, te je i u tome bilo liberalnije od Europljana. (...) Započete krajem devetnaestoga stoljeća, na kršćanskom dijelu Balkana, pobune su označile kraj carstva. To je pamćenje bolno i silovito se vratilo tijekom rata u Bosni u obliku analogije: zapadnjačko nedjelovanje pred pokoljem muslimana podsjećalo je Tursku na šutnju kojom je od kraja devetnestoga stoljeća Europa odobrila nasilno istjerivanje milijuna muslimana (Turaka, Čerkeza, Tatara, Bosanaca, Albanaca) s Balkana, Krima, Kavkaza. Osim toga je Bosna izgledala kao jedina balkanska država u kojoj je preživio multietnički identitet, na neki način ostavština carstva; a u toj agresiji prema tom 'otomanskom' identitetu od strane kršćanskih etničkih nacionalizama, Turska je ponovno proživjela posljednju dramu uzvišene Porte na Balkanu. Rezultat tih trauma bila je, prije tri godine, vlada koju je vodila neotomanska stranka, Refah, i revizionizam koji je podupirao sveturski i sveislamski nacrt za bivše istočne teritorije carstva, od srednje Azije do Bliskoga istoka. Kada su generali raspustili Refah, na Kosovu se pojavila jedna drukčija Europa, i sada se pojavljuje, s blagoslovom Ecevitove socijaldemokratske vlade, laički revizionizam koji ponovno gleda prema zapadu. (...) Stvari se zamršuju kada se ta lekcija konkretno primjenjuje, primjerice na kurdsko pitanje. Revizionizam podsjeća Europu da ono što ona stoljećima naziva 'Turcima' nije etnija nego zbir etnija (60 u otomanskom carstvu, 37 u sadašnjoj Turskoj). Stoga je razumljiva nervoza koja obuzima 'Turke' kada čuju da se govori o 'nacionalnim pravima kurdskog naroda'. Kada bi svaka etnija zatražila nacionalna prava, Turska bi mogla završiti poput carstva na Balkanu, pometena etničkim nacionalizmima. No sa svoje strane i 'liberalna' historiografija ima teškoće izravno priznati drugu analogiju s prošlošću: između 'pretjeranih reakcija' otomanske vojske na Balkanu i 'izgreda' turskih vojnika na kurdofonskom jugoistoku. I prvi i drugi su se pozivali na zakonitost u carstvu, po kojemu je odgovornost za neki zločin (dakle, kazna) padala, kada se ne bi našli krivci, na zajednicu koja ih je trebala predati. Ta skupna represija uvijek je imala svoj udio u proizvodnji nacionalizama. (...) No prošloga je tjedna ministar vanjskih poslova Cem prvi put govorio o mogućnosti televizijskih prijenosa na kurdskom jeziku, što je pretpostavka koja je sve do jučer bila neprihvatljiva za turski establishment. Ako bi Unija htjela uvjeriti Tursku da se odvaži na više, trebala bi od nje tražiti da ostane vjerna otomanskoj liberalnosti na koju je sam Cem u rujnu podsjetio Europu", piše Guido Rampoldi.