FR-TR-kandidati-Organizacije/savezi-Policija-Makrogospodarstvo-Tržište/cijene FR-LIBERATION 17.12. TURSKA I EU FRANCUSKALIBERATION17. XII. 1999.Turska prijeti Europi"Snažna je Europa postigla napredak u Helsinkiju odlukom da osnuje
snage za brzo djelovanje koje bi bile velike kao jedan vojni sastav. Nazadovala je povijesnom odlukom da Tursku primi među službene kandidate za ulazak u Europsku uniju. Tako su šefovi država i vlada riješili pitanje europskih granica bez prave prethodne rasprave, bez ikakva dogovaranja s građanima, ukratko bez demokratske rasprave. Odluka važna za polaganu izgradnju Europe potvrđena je, dakle, tipično oligarhijskim postupkom. Možda se zato čini toliko pogrješnom.Otkako je Turska dobila naziv zakonitoga kandidata, njezin stvaran ulazak u Uniju samo je pitanje dana. Bit će, svakako, dugih pregovora, prijelaznog razdoblja, rasprave, obveznoga glasovanja u parlamentu u Strasbourgu i teškog postupka potvrđivanja. Svejedno: petnaest vlada priznalo je da Turska pripada Europi, što je istodobno povijesna glupost i zlokoban presedan. Turska je jamačno velika država, nasljednica moćnoga Otomanskog Carstva. Ona je najviše posvjetovljena od svih muslimanskih država. Njezin
FRANCUSKA
LIBERATION
17. XII. 1999.
Turska prijeti Europi
"Snažna je Europa postigla napredak u Helsinkiju odlukom da osnuje
snage za brzo djelovanje koje bi bile velike kao jedan vojni sastav.
Nazadovala je povijesnom odlukom da Tursku primi među službene
kandidate za ulazak u Europsku uniju. Tako su šefovi država i vlada
riješili pitanje europskih granica bez prave prethodne rasprave,
bez ikakva dogovaranja s građanima, ukratko bez demokratske
rasprave. Odluka važna za polaganu izgradnju Europe potvrđena je,
dakle, tipično oligarhijskim postupkom. Možda se zato čini toliko
pogrješnom.
Otkako je Turska dobila naziv zakonitoga kandidata, njezin stvaran
ulazak u Uniju samo je pitanje dana. Bit će, svakako, dugih
pregovora, prijelaznog razdoblja, rasprave, obveznoga glasovanja
u parlamentu u Strasbourgu i teškog postupka potvrđivanja.
Svejedno: petnaest vlada priznalo je da Turska pripada Europi, što
je istodobno povijesna glupost i zlokoban presedan. Turska je
jamačno velika država, nasljednica moćnoga Otomanskog Carstva. Ona
je najviše posvjetovljena od svih muslimanskih država. Njezin
vojni položaj vrlo je važan, njezino se gospodarstvo brzo
modernizira.
Naprotiv, ona ima dvije velike mane koje daju povoda za poništenje
odluke o prihvaćanju kandidature. Ponajprije, ona nije
demokracija, jer na važnije odluke u državi utječu generali koliko
i parlament, policija je odveć okrutna nasljednica kalifata, a
zatvaranje i represija protiv Kurda više joj daju značajke
sultanata negoli pravne države. Sve dok se takvo stanje ne
promijeni, Turska ne ispunjava temeljni uvjet za prijam. Osim toga,
premda je Turska država koja jest i koja će biti važna, ona nije
europska. Ne zbog vjerskih razloga (muslimanska Turska više je
svjetovna od pravoslavne Grčke), već zbog zemljopisne činjenice:
95 posto njezina područja je na Bliskom istoku. Ako Turska uđe u
Europsku uniju, zašto ne bi i muslimanske republike bivšega
Sovjetskog Saveza, zemlje Magreba i Izrael? Zašto se ne bi stvorila
Euroazija ili Euroafrika? To u biti nije nemoguće. Povijesne veze
mnogih afričkih i bliskoistočnih zemalja s Europom puno su jače
negoli veze Europe s Turskom. Samo, odmah će se uništiti sama
zamisao o Europskoj uniji, a fortiori o snažnoj Europi. Uostalom,
možda baš zato Sjedinjene Države tako oduševljeno podupiru tursku
kandidaturu danas, a sutra i prekosutra podupirat će rusku. Uvijek
se vraćamo stanovitoj predodžbi o Europi: ako je riječ o stvaranju
širokog prostora za slobodnu trgovinu, o velikom tržištu, onda
zašto ne bismo primili Tursku i Rusiju, očekujući jednom i ulazak
Libije i Mongolije? Naprotiv, želimo li snažnu Europu s jakim
identitetom, zajedničkom voljom, zajedničkom kulturom,
solidarnom obranom i diplomacijom, s istovjetnim socijalnim
propisima, s posebnom svijesti i težnjama, želimo li samoodređenu,
neovisnu Europu, onda su joj potrebne jasne i jedinstvene granice
koje će se zaustaviti na granicama Skandinavije, baltičkih
zemalja, Poljske i Bugarske. U protivnom, bit će to umjetna
slagalica, bez snage i bez duše", piše Alain Duhamel.