RU-IZVESTIJA 14.12.O TUĐMANU

RUSIJA IZVESTIJA 14. XII. 1999. Oproštaj s pobjednikom "Dne 13. prosinca 1999. Hrvatska se, predajući zemlji tijelo svog prvoga predsjednika, oprostila s čitavim jednim razdobljem. 77- godišnji Franjo Tuđman bio je istodobno njegov junak i antijunak. Tuđman je došao na vlast prije devet godina kada je Hrvatska još bila u sastavu Jugoslavije. Bio je nedvojbeno najslikovitiji lik među balkanskim političarima. Junak-partizan koji se zajedno s Titom borio protiv nacista, najmlađi general jugoslavenske vojske, politički zatočenik koji je odslužio dvije zatvorske kazne zbog 'raspirivanja nacionalne mržnje' - on je sve to. G. 1990. Tuđman je započeo provedbu onoga što je držao svojom povijesnom zadaćom - ostvariti neovisnost Hrvatske. Zadaću je ispunio nakon nešto više od godinu dana. Golema većina Hrvata glasovala je za izlazak iz Jugoslavije. Na europskom se zemljovidu pojavila nova država. Hrvatski su suverenitet priznali i SAD, i EU, i Rusija. No uz kakvu je cijenu izborena pobjeda. Beograd nije htio pustiti Hrvatsku mirno. Pod izlikom zaštite srpske manjine, jugoslavenska je vojska zauzela četvrt područja ove republike. Tako krvavih sukoba kao što su bili oni s konca 1991., u Europi nije bilo od Drugoga svjetskog rata. Čitava su područja bila razrušena; potpuno je uništen grad Vukovar koji su prozvali 'hrvatskim Staljingradom'. Hrvati su se odvažno odupirali, no snage su bile odveć neravnopravne. S djelatnom su se vojskom, opremljenom zrakoplovstvom, topništvom i oklopnim vozilima, sukobili dragovoljci naoružani lakim streljačkim oružjem. 'Išli smo s pištoljima na tenkove', sjeća se sudionik tih borba. No ishod je bio unaprijed određen. Na području koje su zauzeli Jugoslaveni proglašena je 'republika srpska krajina'. Trista tisuća Hrvata, većina puka na okupiranom području, protjerano je. Bio je to prvi primjer 'etničkog čišćenja' u bivšoj Jugoslaviji. Ali, na žalost, ne posljednji. U granicama koje je 1992. zapravo imala Hrvatska nije mogla postojati. Područje 'srpske krajine' duboko je ulazilo u hrvatski teritorij, odvajajući od 'većeg dijela' dio obale Jadranskoga mora. A da ne govorimo da su prvi srpski položaji bili na samo 30 kilometara od Zagreba. Prijestolnicu su stalno gađali. Onaj tko je bio u Zagrebu u prvim godinama neovisnosti sjeća se dojma grada uz bojišnicu: prozori zalijepljeni selotejpom, crkve okružene vrećama s pijeskom radi zaštite od krhotina granata. Novi je rat bio neizbježiv. Tuđman se jako spremao za nj. Gospodarstvo je služilo vojnim ciljevima. Oružje se kupovalo u inozemstvu, zaobilazeći embargo. G. 1995., kada je došlo vrijeme za odlučujuće bitke, pred Srbima više nisu bili dragovoljci, nego profesionalna, izvrsno uvježbana i opremljena vojska. Početkom kolovoza Hrvati su prešli u napad, udarivši u pet pravaca. Pobjeda je bila bezuvjetna - za dva dana srpska je krajina prestala postojati. Ponad Knina, prijestolnice samoproglašene republike, zavijorila se hrvatska zastava. Srbi su bježali iz krajine zajedno s ostatkom potučenih postrojba. Nižući uspjehe, hrvatska je vojska prešla granicu susjedne Bosne i navalila na postrojbe Radovana Karadžića - vođe bosanskih Srba. Pokazalo se da nije bio kadar oduprijeti se Tuđmanovu vojnom stroju. Vrlo brzo, hrvatske su postrojbe bile pred Banjom Lukom - najvećim gradom bosanskih Srba. Jugoslavija se nije odvažila stupiti u rat. Karadžić je morao priznati poraz i pristati na uvjete Daytonskog mirovnog sporazuma. Rat se završio i u Hrvatskoj, i u Bosni. Bila je to velika pobjeda Franje Tuđmana, vrhunac njegova uspješnog političkog uzdizanja. Tako je Predsjednik snažno odgovorio na 1991., uspostavio je vlast na čitavom području zemlje i ispunio svoju 'povijesnu' zadaću. Upravo je tada trebao otići - kao pobjednik i simbol neovisnosti. No nije otišao. I to je bila njegova najveća pogrješka. Tuđman se nije mogao uklopiti u nov, miran život. Oštar način vodstva, željezna volja, potiskivanje protivnika - sve se to moglo trpjeti dok je bio rat, dok se tražila najveća moguća mobilizacija snaga, dok je postojao zajednički neprijatelj. Tuđman nije shvatio da su se vremena promijenila. Postao je političar jučerašnjeg dana. Vladao je zemljom oslanjajući se na skupinu najbližih suradnika, zatvarao je neovisne listove, promijenio ime najpopularnijoj nogometnoj momčadi, poništio rezultate izbora za zagrebačkoga gradonačelnika samo zato što je na njima pobijedio oporbeni kandidat. Svakim svojim korakom, svakom svojom riječi Tuđman je podsjećao: Hrvatska je rodom iz Jugoslavije, ona na sebi ima utisnute biljege 'balkanske politike': nacionalizma, autoritativnosti, korupcije, nepotizma. No stanovnici te republike ne žele biti taoci prošlosti. Oni je zapravo žele zaboraviti. Oni bez viza putuju svijetom i ne okreću se prema Srbiji i Bosni, nego prema Austriji, Sloveniji i Italiji. Hrvatska želi biti dijelom Europe. No Europa nije htjela imati ništa zajedničko s Tuđmanovim režimom. Zbog toga su se događale na prvi pogled besmislene stvari. EU je kao kandidate službeno potvrdio Rumunjsku i Bugarsku, a o pitanju prijama Hrvatske - gospodarski puno razvijenije - ne želi čak ni raspravljati. Hrvatima je dosadilo da budu 'Europljani drugog reda'. Tuđmanova je era neumoljivo išla svome kraju. Prema većini predviđanja, izbori za parlament raspisani za 3. siječnja, trebali bi završiti pobjedom oporbe i porazom 'Tuđmanove stranke'. Predsjednik je umro nekoliko tjedana prije glasovanja. Nije volio poraze. Nikada nije izgubio na izborima. Ni sada neće izgubiti. Sudbina ga je poštedjela od sigurnog razočaranja. Odlazi kao pobjednik. Zajedno s njim završava se jedno razdoblje. Pred Hrvatskom se otvaraju vrata Europe", piše Maksim Jusin.