IT-12.XII.-LA REPUBBLICA-TUDJMAN

ITALIJA LA REPUBBLICA 12. XII. 1999. Hrvatska siroče bez Tuđmana "Preksinoć je Franju Tuđmana smrt izvukla iz cijevi i aparata koji su već dva tjedna simulirali život u njegovu tijelu. Završava jedna era, biološkim krajem, kao što je praksa autoritarnih režima. Nestankom pobjedničkog i nepogrješiva vođe više ništa ne drži despotizam u demokratskom ruhu, kojega je Tuđman uspostavio 1991. U hladnim porukama sućuti, koje su jučer došle iz europskih kancelarija, među redovima se čitala nada da će s Predsjednikom pod zemljom završiti i njegov etnički nacionalizam. Pomoglo bi to ne samo Hrvatskoj nego i Bosni, pa čak i Srbiji, koja je od danas ostala siroče bez povijesnog neprijatelja. Stranka-država, HDZ, proglasila je tri dana narodne žalosti i nastojat će iskoristiti slavljenje oca domovine kako bi preokrenula prognoze koje joj obećavaju povijesni poraz na zastupničkim izborima 3. siječnja. Od sada do Nove godine, mise zadušnice, brojnije od stranačkih skupova, trebale bi gurnuti u zaborav to da Tuđman svojem ostvarenju, neovisnoj Hrvatskoj, ostavlja ponor dugova. A s njima će Zagreb, što je sumnja koja zasad kruži samo među ekonomistima, da bi se spasio stečaja, morati prebaciti u strane ruke znatnu kvotu suvereniteta osvojenog na bojnim poljima. Vanjski dug već je jednak polovici nacionalnog dohodka (9 milijardi dolara, protiv 6 koliko je nakupila cijela jugoslavenska federacja). Proizvodni aparat je u komadima, četvrtina radnika ne prima plaće šest mjeseci, sve je uvozno. Ove je godina prodaja hrvatskog Telecoma (Nijemcima za više od 800 milijuna dolara) pokazala budućnost: prije ili kasnije će Hrvatska morati prodati ili rasprodati posljednji obiteljski nakit stranim ulagačima, i prihvatiti onu marginalnu i perifernu ulogu na koju ju je Tuđman sveo. Susjedi se mogu radovati. Nekada su na granicama imali ne jaku, ali korpulentnu srednju kategoriju, jugoslavensku federaciju, s kojom su odnosi uvijek bili teški. Na njezinu je mjestu sada sitnež loše stojećih država, gospodarstva predodređenih da prije ili kasnije dospiju na dražbu, društava osiromašenih uništavajućim bijegom mozgova. Teško da bi samoubojstvo tako savršeno uspjelo bez marljivog djelovanja Tuđmana i Miloševića. I druge su istine počele kružiti oko samrtne postelje. Tuđman je 'očistio' Hrvatsku (zemlju, rječnike, povijest, muzeje)od svega što je srpsko, živog ili neživog; no odnosi s arhineprijateljem Miloševićem su se u tajnosti održavali odličnima. (...) Ta je tajna solidarnost proizvela iznenađujući učinak tijekom rata na Kosovu. Prešućen podređenima. Jedne je večeri Tuđman sazvao sve europske veleposlanike i iznio prijedlog Beogradu; podijeliti Kosovo između Srba i Albanca. Jednom kada se afirmira to načelo, red bi došao na Bosnu da plati cijenu, i Hrvatska bi si, poput Srbije, mogla odsjeći jedan dio. Tuđman je izgledao potaknut i jednom osobnom bojazni; da su Amerikanci porazili Miloševića, odmah zatim bi se posvetili hrvatskom režimu.(...) Fatalna opsjednutost Tuđmana hercegovačkim planinama može se objasniti na dva načina. Ambicijom da se Hrvate ujedini u jednu državu. No i jednim starim i obvezujućim dugom: bez financijske pomoći hercegovačkih iseljenika, posebice franjevaca iz Toronta, Tuđman bi ostao Titov general u mirovini. (...) Tuđman je zapravo uživao nebeske protekcije, a s njima i djelatnu potporu demokršćanske internacionale. No njih je zaradio genijalnom intuicijom: shvatio je da iza panliberalne fasade europskih javnih mišljenja postoje stariji i dublji nagoni. Tako je izmislio plemensku shemu 'rata među civilizacijama': kršćanska Europa (Hrvatska) protiv komunističke (Srbija) i islamske (Bosna) Azije. Njegova je promidžba na Europu istresla bezbroj slika bombardiranih crkva i uništenih raspela. Talijanski televizijski dnevnici preuzeli su izraz 'srbo-komunisti'. Shema je postigla veliki uspjeh. Usmjerila je europska javna mišljenja. Tamo gdje nije uspijevalo pozivanje na plemensko, uspijevao je antikomunizam. Najmanje četiri godine cijela je Europa radije zanemarivala to da hrvatski nacionalizam nije različit, ni manje okrutan, od srpskog. Stvarnost je ipak bila jasna. Postoji proturječje glede toga je li kazao: 'Na sreću moja žena nije ni Srpkinja, ni Židovka', no bila istinita ili lažna, ta rečenica vjerno zrcali prirodu nacionalizma čija ponovljena 'etnička čišćenja' nisu bila izopaćenje, nego fiziološki ishod. Bila su zapisana u nacrtu velike Hrvatske, zastavi pod kojom je Tuđman okupio isti vladajući blok kojega je skupio Milošević: reciklirani komunisti, krajnja desnica, tajna policija, kler, ološ, kriminal. (...) No činjenica da je Tuđman u početku uspio u Europi steći povjerenje kao borac za slobodu, govori o neliberalnoj prirodi mnogih 'liberalizama', poglavito talijanskog. Rijetki su bili izvorni liberali koji su uvidjeli sličnosti između Tuđmana i Miloševića. Umjesto toga, u Italiji početkom devedestih godina je veliki dio političkih snaga prihvatio shemu koju je sugerirala hrvatska promidžba. Eto dovoljnog razloga da se zapitamo nije li konačno rješavanje zabuna lažnog liberalizma korisnije od nastavljanja suđenja pepelu komunizma", piše Guido Rampoldi.