PARIZ, 11. prosinca (Hina)- Pariški Le Monde objavio je u subotu poslijepodne, u dvobroju za nedjelju i ponedjeljak, opširni analitički osvrt u povodu smrti hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.
PARIZ, 11. prosinca (Hina)- Pariški Le Monde objavio je u subotu
poslijepodne, u dvobroju za nedjelju i ponedjeljak, opširni
analitički osvrt u povodu smrti hrvatskog predsjednika Franje
Tuđmana.#L#
Od sada je on " prepušten sudu povijesti", ali će prije toga, piše u
Le Mondeu novinarka Claire Trean, "padati i razne druge prosudbe,
oslikavati će ga se od čovjeka u operetnoj odori do svih njegovih
upadljivih mana, kroz autoritarizam; iza službenih riječi sućuti
skrivat će se i potajni osjećaji olakšanja politički korektnih
demokracija, za koje je smrt Tuđmana prva dobra vijest iz te regije
što već deset godina truje zapadnu diplomaciju, kao jedna sjena
manje na obzorju Pakta o stabilnosti na Balkanu, nestanak jednog od
onih žestokih nacionalista što su nam zadali toliko briga; naslutit
će se moći i nada da bi uskoro mogao uslijediti i jedan drugi
(politički) nestanak u Beogradu, da se smrću Tuđmana konačno otvara
novo poglavlje za tu regiju Europe, poglavlje demokratske
normalnosti".
Pariški list navodi u nastavku da je takva negativna raspoloženja
"izazivao" u zapadnim diplomacijama , ili im davao povoda, i sam
predsjednik Tuđman. Kritički se Le Monde pritom osobito osvrće na
politiku prema Bosni.
No sada, kako piše novinarka Le Mondea, "kada se stvarno okreće
jedna stranica povijesti u (bivšoj) Jugoslaviji, neke bi se mirne
demokracije, a što stalno svima dijele lekcije, trebale ipak
pošteno upitati o pogubnim posljedicama, a što ih je na početku
drame imalo pojednostavljeno i olako povlačenje analogije između
gospodara u Beogradu i u Zagrebu, pa osuda tog drugoga kao jedinog
krivca za raspad Jugoslavije, uz izražavanje apriorističkog
prijezira prema čitavom hrvatskom narodu".
"U prosincu 1991,. nakon što su srpske snage svladale junački otpor
hrvatskih branitelja Vukovara, pretvorile taj grad u ruševine, a
dok su se stotine tisuća Hrvata kretale putevima progonstva,
Francois Mitterrand je razotkrio u izjavi jednoj njemačkoj novini
svoje najdublje misli. Izrazio žaljenje što su takve tragedije
obilježavale povijest Hrvatske i Srbije, 'posebno za vrijeme
Drugoga svjetskog rata kada su mnogi Srbi izgubili živote u
hrvatskim logorima'. "
"Kao što znate", dodao je pritom , " Hrvatska je, ali ne i Srbija,
pripadala nacističkom bloku".
"Dakle", piše Le Monde, "Hrvatska je bila nacistička, ustaška ,
kolektivno odgovorna, i nekoliko naraštaja nakon toga, za savez
Ante Pavelića sa silama Osovine, kriva je usprkos mučeništvu
Vukovara, i onda kada je divljački napadnuta od srpskog
ekstremizma?".
"Njemačka koja je bolje poznavala dođađaje na tom području zauzela
je suprotni stav. Paralizirana Europa prvo je dopustila srpskim
snagama da, pod vodstvom Miloševića, zauzmu više od trećine
hrvatskoga teritorija. A onda nakon što je priznala neovisnost
Hrvatske u siječnju 92., dobila je mjesec dana poslije pristanak
UN-a za slanje 14.000 'plavih kaciga' u ta okupirana područja. Ono
što se toleriralo Beogradu, ono što mu se je dopustilo raditi u
Hrvatskoj, to će se naravno, početi događati nekoliko tjedana
kasnije, i nastaviti se kroz više od tri godine, i u Bosni."
"Da bi se razumio Franjo Tuđman, ili barem potpora što ju on uživao u
slijedećim godinama u svom narodu treba imati na umu ovu činjenicu:
u tijeku nekoliko mjeseci 1991., kada su se i najmiroljubiviji
Hrvati - ma štogod mislili o svom predsjedniku - uključili u borbu
protiv čiste agresije, kriminalne po metodama, po cilju za
uspostavljanje Velike i etnički čiste Srbije. To su bili mjeseci
tijekom kojih su Hrvati potpuno sami pružali otpor znatno
nadmoćnijoj federalnoj jugoslavenskoj vojsci, pretvorenoj već
tada u Miloševićevu vojsku."
"Franjo Tuđman prolazio je kroz teške trenutke: s jedne su ga strane
kritizirali oni koji su mu zamjerali da nije znao rat spriječiti, a
s druge su ga strane, od njega samog tvrđi nacionalisti optuživali
da rat nije znao dovoljno odlučno voditi. Ali u siječnju 1992. su ga
njegovi sunarodnjaci uzdigli među besmrtnike, jer je hrvatsku
naciju oslobodio od beogradskoga jarma. To mu je i potvrđeno na
prvim izravnim predsjedničkim izborima", piše uz ostalo Le Monde u
svom osvrtu.
" Od tada su počeli sami promašaji, prvo u Bosni", drži Le Monde,
koji na kraju osvrta zaključuje kako "poslije Franje Tuđmana
Hrvatima ostaje da naprave još sve, osim stjecanja neovisnosti".
(Hina) mbo ij mk