IT-7.XII. CORRIERE-POMOĆ SRBIJI-STABIL.PAKT

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 7. XII. 1999. Ako Europa zaboravi Srbe "(...)Nacrt 'gorivo za demokraciju' sam za sebe ne može ispuniti stratešku euro-američku prazninu koja se s Kosova i iz Srbije projicira na cijelo balkansko područje, poništavajući objavljene humanitarne razloge intervencije NATO-a i kočeći nacrte geopolitičke obnove. Inventar poslijeratnog razdoblja je katastrofalan. Na Kosovu su bila dvadeset i dva etnička ubojstva u posljednjem tjednu, gotovo sva na štetu Srba. NATO-ove postrojbe ograničavaju se na nadzor teritorija. Nedostaje UN-ovih policajaca. Mjesne uprave jedna za drugom padaju pod nadzor OVK-a. (...) A glede institucionalne sudbine regije, Europljane i Amerikance dijeli zid sumnja, s prvima koji ovim drugima pripisuju planove za neovisnost. 'Stabilizacijski sporazum' koji su porinuli Europa i Svjetska banka (dvanaest milijarda eura za obnovu u sljedećih šest godina) trebao bi sve to riješiti i čuti dva nova zvona za uzbunu: Iz Crne Gore, koja se želi odcijepiti od Srbije, i Hrvatske, koja će uskoro ostati bez Tuđmana. No umjesto da ubrzava, Sporazum usporava: raste začepljenje u upravljanju, umnožavaju se ljubomore među saveznicama, nedostaje jedna politička vlast sposobna utvrditi smjerove i hijerarhije. Poglavito se uviđa da mnogi infrastrukturalni nacrti ne mogu zaobići Srbiju. Otkriva se koliko je bitna mogućnost plovidbe Dunavom, zapriječenom uništenim mostovima s velikim štetama za Rumunjsku i Bugarsku. Uviđa se vječna svadljivost među Miloševićevim protivnicima. Tragična balkanska igra tako se vraća na prvu neizbježnu polaznu točku: što učiniti sa Srbijom? (...) Ponetko poziva na realizam i sugerira ponovno započinjanje dijaloga s Miloševićem. No dovoljno je proći popis srpskih užasa kojega je ovih dana napravio OESS, dovoljno je sjetiti se ubojstava, sakaćenja, silovanja koje su na Kosovu počinile snage Beograda da bi se shvatilo da s Miloševićem neki kompromis poput Daytona više nije moguć. Gospođa Albright traži da se ubrzo održe slobodni i nadzirani izbori, obećavajući u zamjenu kraj embarga. No što bi se dogodilo kad bi s glasovanja kao pobjednik izišao upravo Milošević, koji se okoristio masovnom patnjom koja se u Srbiji uvijek pretvara u nacionalistički izazov? U izbornoj godini koja počinje, SAD će imati mali manevarski prostor. Na Europi je obveza da viče ono što već zna: da sankcije pogađaju srpski srednji stalež, dok se režim snaži i bogati crnim tržištem. Da će se demokratska Srbija udaljiti budu li u polurazrušenoj zemlji glad i hladnoća (uz izuzeće Niša i Pirota) stavljeni na račun Zapada. Umjesto da nameće oskudice, koje četrnaest kaminona cisterni jedva može ublažiti, Zapad bi Srbiju trebao potopiti dobro reklamiranim humanitarnim ponudama koje bi se neselektivno dijelile: nafta za grijanje svima, velike količine hrane i lijekova, ciljana obnova počevši od mostova na Dunavu. Ako Milošević otvori vrata, oslabit će njegova vlast. Bude li ih i dalje držao zatvorenima, Srbi će imati razlog više da se pobune protiv njega. Srpsko pitanje više ne može čekati. No možda bi, kako bi se s njime suočilo, i kako bi se uvjerilo SAD, bila potrebna ambicioznija Europa od one koja poklanja nešto nafte", piše Franco Venturini.