IT-6.XII.STAMPA-HELSINKI-UJEDINJ.EUROPA

ITALIJA LA STAMPA 6. XII. 1999. Europa. Najveći izazov nakon Rimskoga Carstva "Najvažniji je događaj tjedna skup na vrhu koji počinje u petak u Helsinkiju, na kraju finskog turnusnoga predsjedanja Europskom unijom. To nije rutinski skup na vrhu, niti to može biti kada se pomisli na najprešnije teme, koje idu od pada eura prema dolaru, do neuspjeha konferencije o trgovini u Seattleu, do kojega je dobrim dijelom došlo zbog razlika između Europe i Sjedinjenih Država. No skup na vrhu u Helsinkiju važan je iz širih razloga, koji se tiču svekolike strategije EU-a za sljedeće stoljeće (da ne spominjemo tisućljeće...) Naznačit ću, sintetički, tri točke. Prva je odluka, konačno konkretna, ili bi takva trebala biti, o stvaranju europske vojske, na temelju zajedničkih prijedloga četiriju najvećih zemalja Unije (Francuske, Velike Britanije, Njemačke i Italije). Odluka je teška po sebi, zbog obveza, pa i financijskih, koje nosi, no još više kada se pomisli na odnose između buduće Eurovojske i NATO-a: odnose koji bi trebali biti čvrsti i dosljedni, a koji ipak trebaju predvidjeti mogućnost samostalnih europskih akcija. Treba imati na umu da bi rađanje političko-vojne Europe, neizravno pojačalo i gospodarsko- monetarnu Europu, to jest; snaga dolara ovisi o snazi američkoga gospodarstva, no i od sveukupnog 'jamstva' koje SAD daje svojom nadmoćnom strateškom superiornošću na svjetskoj razini. Očito, bilo bi apsurdno nadmetati se za postizanje jednakosti sa supersilom, no već bi jedan mali, ali bitni napredak u velikoj mjeri povećao europsku 'vjerodostojnost'. Druga je točka takozvano širenje EU-a. Romano Prodi (koji je na svojem prvom velikom skupu na vrhu u svojstvu predsjednika Povjerenstva) više voli govoriti o 'ponovnom ujedinjenju' Europe. To je ambiciozna razlika jer ide za stvaranjem tako velikog entiteta da bi ovaj isključivao samo (formalno) Rusiju, što se još nije vidjelo od Rimskoga Carstva, pa ni za vrijeme Karolinškog Carstva. To je, ipak, samo načelna tendencija koju treba konkretno slijediti u velikim problemima tranzicije (sjetimo se Turske, čije je primanje među kandidate od životne važnosti). No ne bi li sve veća Europska unija bila 'razlivena' Unija, nesposobna odlučivati radi heterogenosti njezinih mnogobrojnih članica? I dolazimo na treću točku. Helsinki treba otvoriti put 'ponovno ujedinjenoj' Europi, ali kojom bi se moglo 'upravljati'. Što znači interni preustroj EU-a prije širenja: reformu koja bi zamijenila jednoglasnost većinskim izglasavanjem (na tome ustraje Prodi), poštujući različita stanja država članica. Ako to ne bi bilo uvijek moguće, trebalo bi dopustiti da neke međusobno složne članice odu naprijed za svoj račun, držeći vrata otvorenima za one koji kasne. To se u biti već dogodilo s jedinstvenom monetom i moglo bi vrijediti i za obranu i drugo. To će biti teme, cijele slijedeće godine, konferencije vlada, poput one koja je počela u Torinu 1996., da bi, nakon godine dana, međutim, završila u Amsterdamu s razočaravajućim rezultatima. Ponovno ujedinjena Europa kojom bi se moglo upravljati za 21. stoljeće: gotovo nemogući izazov, kojega se ipak treba prihvatiti, sa željom da ga se svlada", piše Aldo Rizzo.