US 4./5.XII.IHT KORDIĆ I HAAŠKI SUD

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 4./5. XII. 1999. Ratni zločini se ne isplate "Dario Kordić i Mario Čerkez čudan su par optuženika. Kordić u sudnici sjedi uspravno i kruto, ruke drži mirno sklopljene u krilu, a oči su mu nepomične iza naočala. Pored njega, Čerkez se vrpolji na stolici, a njegovo lice pokazuje razdraženost i, povremeno, veselost", piše Karen De Young. "Njih se dvojica međusobno ne gledaju niti jedan s drugim pričaju - što ne iznenađuje, jer su imali različite položaje prije nego što su završili ovdje u Haagu. Jedan je bio političar, a drugi vojni zapovjednik male postrojbe. No tužitelji tvrde da dvojica bosanskih Hrvata imaju mnogo zajedničkog. Protiv njih je podignuta optužnica za zločine protiv čovječnosti, kršenje ratnih zakona i običaja, i 'ozbiljna kršenja' ženevske konvencije o tretiranju civila u ratu. Potanje, tužitelji tvrde da su oni pomogli razviti i provesti plan ubijanja, zatvaranja i mučenja Muslimana početkom ovog desetljeća. Kordić, političar, i Čerkez, vojnik, u sedmom su mjesecu suđenja pred međunarodnim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, kao nevoljki sudionici prvoga svjetskog pravnog pokušaja suđenja i kažnjavanja ratnih zločinaca. Više od pola stoljeća nakon suđenja graditeljima nacističkog poretka u Nuernbergu, nakon ženevske konvencije i ugovora koji su utvrdili ratna pravila - 50 godina nakon obećanja 'nikad više' - svijet konačno pokušava dokazati da nečovječnost ima posljedice. Taj je pokušaj prikladno povijestan za obilježavanje ulaska u novi milienij jer se zapravo radi o pokušaju pobjeđivanja same povijesti. On zahtijeva da zajednica zemalja prekorači sve što ih dijeli - od granica i pojedinačnih interesa do kulture i pravnih tradicija - kako bi pošteno i temeljito sudila djelima za koja je davno odlučila da im nije mjesto u svijetu koji se naziva civiliziranim. U vlažnoj, sivoj zgradi u Haagu, suci i odvjetnici iz čak 80 zemalja proteklih šest godina proučavaju turobnu kronologiju raspada Jugoslavije i procjenjuju krivicu za zločine koji su pratili taj slom. Mjera u kojoj će ovaj sud, i sličan pokušaj suđenja ratnim zločinima u Ruandi, uspjeti, postat će temeljem običajnom zakonu u mnogo ambicioznijem projektu sljedećeg stoljeća: stvaranju međunarodnoga kaznenog suda koji će imati općepriznatu jurisdikciju u ratnim zločinima. Ne odobrava svaka vlada ili političar zamisao o sudovima - neki tvrde da su oni po svom određenju subjektivni i da izabiru samo slabe i međunarodno neutjecajne. Iako su snažno poduprle stvaranje sudova, Sjedinjene Države, zajedno sa još šest drugih zemalja, prošle su godine glasovale protiv osnivanja trajnoga međunarodnog suda, zato što bi takav sud podredio američki ustav međunarodnom zakonu i, možda, ugrozio američke vojnike u inozemstvu. Neki američki političari tvrde da bi on omeo postojeće domaće načine rješavanja sukoba u drugim područjima, poput povjerenstava za istinu koja su pomogla dovesti mir u Južnu Afriku i San Salvador. No 120 zemalja, uključujući doslovno sve glavne američke saveznice, potpisalo je ugovor o uspostavi trajnoga suda. Jednom kad ga 60 njihovih vlada ratificira (što je zadaća koja će vjerojatno trajati godinama, a od nekih će zemalja zahtijevati i prepravljanje zakona), taj će sud postati stvaran. 'Kad se to dogodi', rekla je Louise Arbour, koja je tri godine obnašala dužnost glavne tužiteljice u Haagu, 'tad mislim da stvarno možemo reći 'nikad više'. 'Ne da se te stvari više neće događati. One se događaju svaki dan. No bit će to kraj nekažnjavanju.' Iako je sud prve optužnice objavio 1994., prošle su dvije godine prije početka prvog suđenja. Sudbeni progon, osuda i žalbe Dušana Tadića, bosanskog Srbina optuženoga za ubojstva i nečovječni tretman bosanskih Muslimana zatočenih u koncentracijskom logoru, konačno su zaključeni ovaj mjesec, kaznom od 25 godina. Javno je podignuta 91 optužnica, većinom protiv bosanskih Srba, ali također i protiv nešto malo Hrvata i Muslimana, no samo su 33 optužena u ćelijama nizozemskog zatvora u blizini Haaga. SFOR, međunarodne vojne snage pod vodstvom NATO-a koje su u Bosni, uhitio je u protekle četiri godine samo 13 optuženika. Taj ništavan broj toliko je razljutio glavnu tužiteljicu Arbour da je ona prestala objavljivati javne optužnice, kako vojnici više ne bi mogli reći da se optuženici klone vojnika i tako izbjegavaju uhićenje. Trinaest optuženika predalo se svojevoljno, a ostatak onih koji se nalaze u pritvoru uhvaćeni su u drugim zemljama. Protiv 18 optuženika optužbe su odbačene, a šestorica su umrla. Osim Tadića, samo je jedan optuženik osuđen i više nema pravo žalbe. Među 32 optuženika koji ostaju na slobodi najveće su ribe s popisa: Radovan Karadžić i Ratko Mladić, vođe bosanskih Srba; Slobodan Milošević, predsjednik Jugoslavije, i četvorica drugih viših beogradskih dužnosnika. Sud kritiziraju zbog malog broja suđenja i bolno sporog tempa. Dužnosnici poput Louise Arbour skloni su reći da je uzrok prvog problema međunarodni neuspjeh u hvatanju optuženika. Posljednje, kažu oni, odraz je dugačkog procesa prevođenja svečanog i katkad nepreciznog jezika međunarodnih ugovora u suvremeni kazneni zakonik. Gabrielle Kirk McDonald, koja je do svoje ostavke, prošloga mjeseca, u Haagu obavljala dužnost suca, kaže da se takav zakonik 'u mnogim slučajevima mora tumačiti i primjenjivati prvi put'. Svaki zločin zahtijeva definiciju i dokazni standard. Kako se svaki slučaj gradi na prethodnima, rekla je Arbour, 'znamo više o tome što će biti potrebno. Kad je riječ o zločinima protiv čovječnosti, postupci - bilo da je riječ o ubojstvu, silovanju, deportaciji, podjarmljivanju, mučenju - moraju biti rasprostranjeni ili sustavni. Što to znači? Radi li se o dvojici ljudi? Dvije stotine? Što znači 'rasprostranjeno'? Znači li to 'sustavno'? Ili je nešto drukčije?' Branitelji i tužitelji o Kordiću i Čerkezu pričaju istu priču, ali se razilaze na pitanju jesu li odgovorni za zločine. Dario Kordić brzo se popeo u političkoj i vojnoj organizaciji bosanskih Hrvata. Počevši kao član regionalnog vodstva u Travniku, do 1994. postao je dio zajedničkoga predsjedništva. Mario Čerkez postigao je moć na mnogo nižoj razini. Kao automehaničar u srednjoj Bosni, u gradu Vitezu, u blizini kojega je rođen 1959., postao je zapovjednikom Viteške brigade kad je hrvatsko vodstvo pozvalo na oružje. Mnogi su hrvatski napadi na muslimanske gradove i sela u regiji 'počeli rano u jutro, kad je većina stanovnika spavala u svojoj kući', govori optužnica protiv dvojice. 'Barem sto nezaštićenih muslimanskih civila, uključujući žene, djecu, stare i nepokretne, ubijeni su, a mnogi su ranjeni ili povrijeđeni u svojem domu ili dvorištu, dok su se pokušavali sakriti ili pobjeći' od hrvatskih snaga. 'Zatočeni su civili bili podvrgnuti premlaćivanju, seksualnim napadima i lišeni osnovnih stvari. Neki su iskorišteni za prisilni rad kopanja vojnih rovova u hrvatskim bitkama protiv Srba. Ovdje se priča obrane i optužbe razilaze. Kordić je, kažu tužitelji, 'igrao glavnu ulogu' u planiranju tih aktivnosti i nadgledanju njihova izvršenja. 'On je javno zagovarao ciljeve kampanje i ohrabrivao i poticao etničku mržnju, razdor i nepovjerenje koje je služilo njezinim ciljevima.' 'Taj je čovjek bio član zakonodavnoga tijela' rekao je član Kordićeva pravnog tima Stephen Sayers. 'Oni kažu da je bio veliki zapovjednik. Naređivao. Poticao. Pomagao. To su stvari s kojima on nije imao veze.' Božidar Kovačić, Čerkezov odvjetnik, kaže da je optužba od svjedoka čula 'nekoliko loših riječi' o brigadi kojoj je njegov klijent zapovjedao, no ne i optužbe da je sam Čerkez 'ubijao ili mučio'."