IT-4.XII.-AVVENIRE-EURO

ITALIJA AVVENIRE 4. XII. 1999. Što ako moneta odražava umor Kontinenta? "Euro nastavlja padati. Već vrijedi manje od dolara, izgubio je više od 15 posto otkako je rođen, što znači da smo svi siromašniji. Euro pada, pada. Što čini Središnja europska banka (BCE), pitamo se. Održava vjeru. 'Euro ima veliki potencijal da stekne poštovanje', kazao je njezin predsjednik Duisenberg. Mogli bi se smijati, ali i malo zaplakati. No što biste htjeli od BCE-a? Vrijednost neke valute izražava povjerenje koje uživa njezin narod. Poput uplatnice ili, točnije, mjenice: njezina vrijednost ovisi o tome tko ju izdaje. Neka valuta izražava vrline naroda koji ju stvara: radinost, obrazovanje, inventivnost, poštenje, hrabrost ili, možda i najviše, smjelost. Slab euro nemilosrdno odražava sliku Staroga Kontinenta. Kontinenta starog i demografski. Sumnjičava prema budućnosti. Bojažljiva spram novosti i izazova. Koji nema želje učiti. Koji se lijepi za jučerašnje izvjesnosti. Koji se, u tome je stvar, pušta gušiti administracijama, koje umiruju, poput bolničarka u bolnicama, svojim 'utvrđenim' procedurama, koje nam propisuju sve, i veličinu jabuka i dužinu šparoga koje možemo kupiti (kao što čini Europsko povjerenstvo) i koje nas okružuju nedjelotvornim, ali umirujućim, 'javnim službama'. Ne radi se o negativnom sudu. Postoji i određena blagost u starosti. Manje potreba, pa i intelektualnih. Manje agresivnosti (nema obrana, ni osvajanja). Manje odgovornosti. Pogledajte muku nemilosrdne Amerike, grube Amerike jakog dolara, koja se muči biti hegemonom planeta, biti spremna na rat, povjeriti sav zamah privatnim tvrtkama (s njihovim žestinama i proždrljivostima), umjesto socijalnoj državi, budućnosti nametnuti anglosaksonsku ideologiju, jedinu preostalu, a koja je globalni liberalizam, bez besplatnih juha za bilo koga. Amerika koja čvrsto na sebi i drugima (koji se opiru) provodi najveći društveni eksperiment ikada viđen, s globalnom ekspanzijom njezinih financija, filmova, standarda i ideja. Koje međutim sama proizvodi, na svojim sveučilištima i svojim think-tankovima ('rezervoarima pameti'). I Europa je nekada bila takva bila. Nekad je glasovala za ljevicu jer je ljevica bila sunce budućnosti, pokret prema budućnosti koju je trebalo uobličiti. A sada to čini radi refleksa očuvanja, kako bi imala mirovinu, sigurno radno mjesto, sindikate. To nije sud, nego objektivna dobro poznata činjenica. Manje je poznato da su prije dvadeset godina Sjedinjene Države bile, ili su se bojale da postanu, poput nas sada. Japan ih je prestizao, bio je inventivniji, agresivniji, čvrsto krjepostan. (...) Amerika je htjela povratiti primat. Još 'pobjeda', što je značilo, učiti od drugih (Japanaca), izmišljati nove stvari, stalna izobrazba, smanjivanje države, ne da bi ju se oslabilo nego osnažilo, napravilo manje regulativnom i birokratskom, sposobnijom pokazati obzore. Maknuti zaštitne mreže društvenoj zajednici kako bi joj se probudili 'životinjski duhovi': zamisao da je ekonomija konj koji sam trči te da su dovoljne uzde da se njime upravlja, izazov je koji ima vjere u društvu, klađenje na to da mu sloboda čini dobro. Realsocijalizam je želio konju propisati kako treba micati svaki pojedini mišić, kažnjavajući ga za svaki neovisni trzaj, i vidjelo se kako je to završilo. Mudra stara Europa traži neki treći put, humaniji, ali bez učenja, bez prisile izazova. Za sada euro pada i pada, i vidjet ćemo kako će to završiti. (...)", piše Maurizio Blondet.