FR-N.OBS. 25.11.AMER.I RUSI NA KAVKAZU

FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 25. XI. 1999. Kavkaz se bori za kolač "(...) Nova je činjenica ne samo da stajalište vojnih dužnosnika (u Rusiji, op. prev.), koji puno žešće napadaju proširenje NATO-a i njegov 'nezakoniti' rat protiv Srbije, zemlje koja je prijateljica Moskve, utječe na javnost, već se i sviđa Rusiji. Kad ugledan komentator preporučuje Jeljcinu da prije puta u Tursku, gdje će se na konferenciji OESS-a sučeliti sa Zapadom, ponese cipelu kojom je Hruščov nekoć mahao u Ujedinjenim narodima, podupiru ga gotovo svi politički krugovi u Rusiji. Jer u Moskvi su uvjereni, barem nakon bombardiranja Kosova, da se Zapad više ne boji ruske moći. Treba, dakle, dokazati, na primjeren način, da Rusiju još treba poštovati jer ona nije 'ni Irak ni Jugoslavija'. Nije slučajno da se taj nacionalni ponos budi deset godina nakon završetka hladnog rata, u prigodi rata na Kavkazu i da je dokaz za to pribavljen na štetu nesretnih Čečenaca. Jer, u sadašnjoj promjeni ruskog javnog mišljenja nije riječ o žaljenju za bivšim sovjetskim režimom, već o nostalgiji za carskom Rusijom. Kavkaz, zauziman u bezbrojnim ratovima u zadnjih stotinu pedeset godina, bio je jedan od dragulja. Tako da je, po mišljenju nekih stručnjaka, kavkaski prostor sastavni dio ruskog identiteta. O tomu se, dakako, može raspravljati, ali jedno je sigurno: bez Kavkaza, pristupa bogatstvima Kaspijskoga mora i srednje Azije, Rusija bi se morala odreći velikog dijela svojih euroazijskih težnja i na koncu bi izgubila izglede da ponovno postane velesila. U tom smislu - a ne zbog možebitnih urota - ruska operacija u Čečeniji i najava Zapada o novim trasama naftovoda u Zakavkazju, jesu dio jedne te iste bitke. Ona zapravo Rusiju suprotstavlja američkim geopolitičkim interesima. Kao da se u tom dijelu svijeta, protivno onome što se događa u europskom dijelu Rusije, hladni rat nikada potpuno nije završio. Uostalom, nijedan od dvojice partnera-protivnika to ne krije i svaki u svojim ladicama ima zemljovide Kavkaza s ucrtanim trasama postojećih naftovoda i plinovoda, onih koji su u gradnji i koji bi se trebali izgraditi. Crta razdvajanja o koju se spotiče sukob oko geostrategijskog nadzora nad bogatsvima ovog područja ide hrptom kavkaskoga lanca. Republike i samostalne pokrajine na sjeveru - među kojima su Čečenija, Dagestan, Ingušetija i dr. - jesu dio Ruske Federacije. U času raspada SSSR-a 1991., tri bivše sovjetske republike na jugu - Gruzija, Armenija i Azerbajdžan - stekle su neovisnost, kao i muslimanske republike u srednjoj Aziji. Washington je odmah to područje proglasio 'zonom od državnoga interesa'. (...) Caspar Weinberger, ministar obrane u doba Reagana, vrlo je dobro izložio bit rasprave rekavši kako bi ponovna uspostava nadzora nad kaspijskim područjem za Rusiju bila velika pobjeda slična onoj koju je izvojevao NATO svojim proširenjem na bivše zemlje Varšavskog ugovora. Pravorijek Zbigniewa Brzezinskog, bivšeg savjetnika američkog predsjednika, još je jasniji: 'Sudbina Azerbajdžana i srednje Azija Š...Ć odlučit će o tome što će biti ili što neće biti Rusija u budućnosti', tj. sila koja će se moći oduprijeti Zapadu, ili ne. On američkoj vladi preporučuje da pazi na odnose s Bakuom, kako bi Azerbajdžan bio 'povezan sa zapadnim tržištima pomoću naftovoda koji idu mimo područja pod ruskim utjecajem.' (...) Svi su prijedlozi iz Moskve bili, ako ne sasvim odbačeni, a ono ozbiljno ugroženi velikim 'istočno-zapadnim koridorom', kojega je plan konkretiziran prošlog tjedna u Ankari, potpisivanjem niza sporazuma između šefova zainteresiranih država - Azerbajdžana, Gruzije, Turske i Turkmenistana - u nazočnosti Billa Clintona, pod nosom Borisu Jeljcinu koji nije bio pozvan na svečanost. Dodatni je težak udarac za Moskvu što su Kazasi najavili da bi velik dio vlastite proizvodnje mogao ići preko nove mreže, mimo ruske dionice. Izrazito geostrategijske značajke američkoga projekta potvrdila je, naprotiv, suzdržanost naftnih tvrtka na Zapadu koje u njemu sudjeluju: one misle da je taj projekt gospodarski pogibeljan. Ponajprije, nije sigurno da će u Kaspijskom moru biti dosta nafte kako bi se on isplatio, iako postoje druge mogućnosti koje bi mogle osigurati vađenje raspoloživih količina. (...) Je li, dakle, razumno započinjati projekt koji je nesiguran koliko i skup, to više što njegovo financiranje ni izdaleka nije osigurano? Neki promatrači misle da bi pothvat bio gospodarski i politički isplativiji da se u nj financijski i trgovinski uključila Rusija. Tada bi se novi euroazijski naftovod mogao zvati 'koridor mira', kako ga Bill Clinton želi nazvati. No mira nije bilo prošlog tjedna u Ankari, a američki su dužnosnici bili zadovoljni što su 'prekinuli tradicionalni monopol na tom području' i što napokon imaju 'siguran prolaz' za naftu - izvan ruskog domašaja. Bill Richardson, američki ministar za energiju, pravi tvorac ovog plana, bio je najgovorljiviji: 'Taj je strategijski sporazum Š...Ć velika pobjeda naše vanjske politike.' Sandy Berger, savjetnik predsjednika Clintona, uzalud se zaklinjao da sve to 'nije upereno protiv Rusije', predstavnici 54 zemlje zastupljene u turskoj prijestolnici, shvatili su izazove onoga što je odlučeno u sklopu konferencije OESS-a. U svemu tome, sudbina čečenskog puka malo vrijedi: u Ankari je Bill Clinton, nastojeći umanjiti srdžbu Borisa Jeljcina, zapravo unaprijed dao oprost ovom potonjem, kao što je učinio u prethodnom ratu u Čečeniji, unatoč pokoljima civila koji su bili gori od onih danas. (...) No Moskva raspolaže brojnim mogućnostima pritiska na dvije gospodarski slabe i politički nestabilne zemlje koje su tijesno povezane s Amerikom. (...) Između Rusije koja ponovno želi da je 'poštuju' i SAD-a koji još sanja o tome da ju dovede u neprilike, zemlje u Kavkazu i na kaspijskom području, tradicionalno nestabilne, nisu blizu blagostanju, miru i demokraciji koje im obećavaju gotovo deset godina", piše Francois Schlosse.