FR LE MONDE 24.11.IZVJEŠĆE O HRVATSKOJ

FRANCUSKA LE MONDE 24. XI. 1999. Hrvatska, krajolici nakon bitke "Koliko će još vremena trebati da bi se uklonile posljedice ratova koji su od početka ovog desetljeća harali bivšom Jugoslavijom? Međunarodna bi zajednica htjela da se povijest izbriše tako brzo kako se i piše i da se, tek što je položeno oružje, uspostavi normalno stanje, sloga među narodima i demokracija. No, tako se ne rješavaju etnički sukobi. Prva koju je prije devet godina zahvatio metež, Hrvatska, svjedoči kako je teško izići iz njega. Jedan je od glavnih izazova 'normalizacije' sudbina više stotina tisuća osoba koje su, u raznim fazama sukoba, bile bačene na put progona. Kao i čelnici u Bosni i u Beogradu, Zagreb je, potpisavši Daytonski sporazum u studenom 1995., preuzeo obvezu koju je poslije puno puta opetovao, da će odobriti i organizirati povratak izbjeglica; međunarodna je zajednica, iznudivši to obećanje od tamošnjih država, pokušala naknadno popraviti ono što nije spriječila. Četiri godine nakon Daytona, jako smo daleko od očekivanja, kako u Hrvatskoj, tako i u susjednim državama. 'Ne možemo dopustiti da se službeno potvrdi etničko čišćenje, ma gdje se događalo', kaže zapadni diplomat u Zagrebu koji poznaje stvar, izričući tako najveću zamjerku Europe i Sjedinjenih Država prema režimu koji je predvodio Franjo Tuđman, sve do odlaska u bolnicu početkom studenoga. Plemenito načelo, koje je ovdje, kao i drugdje, do sada nailazilo ne samo na objektivne teškoće u ostvarenju zadaće, već i na očitu zlovolju vlasti koje se pretvaraju da su prionule njezinu rješavanju. U gradu Sisku, pedesetak kilometara udaljenom od Zagreba, u jednom od izbjegličkih logora u Hrvatskoj, živi stotinu i dvadeset Srba u krajnjoj bijedi, prepuštenih na milost i nemilost uprave. To je skupina baraka od tamnog drva, poredanih u zbijene redove i ograđenih žicom. Bogdan je jedan od hrvatskih Srba koji je sve ostavio za zadnjeg naleta rata u ovoj zemlji - operacije 'Oluja' koju je u ljeto 1995. provela Hrvatska vojska kako bi vratila područja koja su zauzele srpske snage - i koji danas pokušavaju ponovno dobiti prava hrvatskih građana i svoje imanje ako ga još imaju. Toga je ljeta, kao i deseci tisuća Srba iz Hrvatske, bez ičega otišao u Srbiju, poslušavši naredbu ekstremnih vođa ili jednostavno zbog straha. Nije mu trebalo puno da shvati kako se tamo nema čemu nadati, u zemlji koja je u posvemašnjem propadanju, gdje će uvijek, iako Srbin, biti samo izbjeglica. Tada se poželio vratiti kući, u svoju zemlju, Hrvatsku. 'Nikada se nisam borio, kaže; nemam si što predbaciti, mogu svima gledati u oči. Zato sam se vratio. Rođen sam ovdje u Hrvatskoj; tu je moja kuća. U Srbiji nemam ništa.' Bogdan je otišao po tanjur hladne tjestenine kojom maše posjetiteljima ispred nosa, pozivajući ih za svjedoke: 'Pogledajte, nema čak ni umaka. To je sve za danas, za moju ženu i za mene; to je ručak i večera za dvoje... Ovdje me ne gledaju kao čovjeka, već kao Srbina', govori tonom koji kao da kaže 'kao psa'. Poput njega, mnogi izbjeglice u logoru imaju u Hrvatskoj kuće koje su pošteđene ratnih razaranja. Problem je što su u njih u međuvremenu naselili Hrvate koje je neki drugi rat u velikom broju otjerao s njihovih ognjišta: rat koji su od 1992. radi etničkog čišćenja vodile srpske snage na velikom području susjedne Bosne koje je zatim postalo 'republika srpska', srpski entitet u Bosni. Bosanski se Hrvati ne mogu vratiti tamo odakle su došli. 'Vlada u Zagrebu je uz njih', žali Bogdan koji je očajan što se ne može vratiti svojoj kući. Čeka u sisačkom logoru i osjeća se kao okuženik u vlastitoj zemlji. 'No moja je žena katolkinja, kaže, kako bi dao na znanje da je Hrvatica po rođenju, a ne samo po državljanstvu, ali se njezini roditelji ne usuđuju doći ni blizu logora. Kada joj dolaze u posjet, dogovaraju sastanak na drugom kraju grada...' Tako je u poslijeratnoj Hrvatskoj. Zoran Pusić koji predvodi nevladinu udrugu u Zagrebu pod nazivom Građanski odbor za ljudska prava, skuplja u prijestolnici staru odjeću koju će podijeliti siromasima kojima također pomaže u beskrajno dugim postupcima pri upravi. 'Zamjeraju nam da se brinemo samo za Srbe, kaže, no oni su danas u najgorem položaju u Hrvatskoj.' Kada dođe u sisački logor, to je prava gužva. Izbjeglice, stisnuti na malenim klupama ispred baraka, besposleni i tihi, odjednom živnu, žure k njemu i obraćaju mu se, svatko pokušava da ga otme onom drugom kako bi svratio pozornost samo na svoj slučaj. Donio je mandarine i bilježnice za djecu u logoru i za nekoliko blijedih i mršavih mladića i djevojaka koji, čini se, rastu unatoč svemu. Pred odlazak, Zoran kaže jednom od njih da istovari vreće s odjećom iz kutije u automobilu, pošto je saslušao svakog, zabilježio nešto, dao nekoliko uputa i riječi utjehe. 'Potući će se, kaže pokrećući motor; tako je uvijek.' Tuku se za nekoliko krpa, kao prnjari. Osobito žene. Južno od Karlovca započinje krajina, hrvatsko područje koje su 1991. zauzeli srpski ekstremisti i proglasili njegovu neovisnost, a četiri godine kasnije Hrvatska ga je vojska ponovno zauzela za dva dana. Tragovi rata za odcjepljenje i tragovi 'Oluje' iz 1995. očiti su: tu i tamo razvaline kuća; fantomska sela odveć razorena kako se nitko u njih ne bi vratio; zarasla polja. No pedesetak kilometara od Karlovca, selo je, unatoč svemu, sačuvalo idiličnu ljupkost pod jesenskim suncem. (...) U ljeto 1995. srpski su seljaci, bježeći u velikom broju iz krajine pred Hrvatskom vojskom, ostavili sve: kuću, imanje, stoku, kao i puno starijih osoba. Nakon tog bježanja, Hrvati su počinili zločine: ubijeno je stotinu dvadeset starijih Srba, kažu nevladine udruge, spaljena su sela. Zoran je pomogao u traženju jednog od tih starijih Srba koji su nestali, starca od 81 godinu koji je pronađen u bunaru. 'Nije imao ništa, sjeća se, čak ni remen; hlače su bile zavezane komadom konopa. Ti ljudi nisu ubijeni da bi ih se opljačkalo, već zato da se Srbi više nikad ne bi vratili u krajinu.' Zločine su, misle generali, počinile paravojne skupine nakon prolaska Hrvatske vojske. Rezultat tih dana nakon 'Oluje' je sljedeći: dvije kratke zatvorske kazne koje su dosudili hrvatski sudovi i dugotrajan postupak na Međunarodnom kazenom sudu u Den Haagu, kojemu Franjo Tuđman uporno pobija bilo kakvu ovlast u istrazi oko krajine. 'Rat je rat, rekao je nedavno na jednoj od zadnjih tiskovnih konferencija. Trećina je zemlje bila okupirana Šod srpskih snagaĆ i velika područja razorena; Hrvatska se oslobodila od zla i ne može odgovarati za to.' (...) Stanko (...) kao i Bogdan optužuje režim u Zagrebu i misli da se stvari mogu srediti ako se on promijeni. 'Neka se svi ujedine sa svima, kaže o skorim izborima za parlament, neka se dogovore i sa samim vragom ako treba, samo neka nas oslobode ove vlasti!' (...) Bosanskim se Hrvatima često ne može pozavidjeti na sudbini. Tako ni Kaji, malenoj krhkoj ženi od gotovo osamdeset godina koja već četiri godine živi u maloj, nedovršenoj kući u koju su je naselile hrvatske vlasti. (...) Hrvatica podrijetlom, došla je iz sjeverne Bosne, ponesena velikim valom prisilnog eksodusa koji je područje Banje Luke 'očistio' od nesrpskog puka. Plače čim ugleda Zorana; grli ga kao sina i moli ga: 'Ne želim umrijeti ovdje; želim da me pokopaju u Bosni.' (...) Južnije, u Kninu, još je gore, kaže Zoran. Za rata privremena prijestolnica 'republike srpske krajine' koju su 1991. proglasili ekstremisti na koje se Beograd oslonio u agresiji na Hrvatsku, grad se još dugo neće oporaviti od tog grijeha. Gospodarstvo je sasvim propalo, ništa se nije učinilo za njegovu obnovu. Među pukom 'vlada mržnja', tvrdi Zoran, između Srba koji su ostali i čiji se broj jako smanjio u odnosu na 1991. i Hrvata koji su posljednjih godina došli iz Bosne. (...) Tako je u krajini, na koju se očito sručilo prokletstvo. Ime tog područja nikada se ne čuje ni od jednog hrvatskog čelnika, kao da je uza nj vezana ne samo mržnja nego i nečista savjest. Do 1991. u Hrvatskoj je bilo 570 tisuća Srba, tj. 11 do 12 posto stanovništva; danas ih je oko 250 tisuća. Hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić povisuje ton kada je riječ o tom pitanju i traži da ga se usporedi s onim što se događa u Bosni: 'Od 220 tisuća Hrvata protjeranih iz Bosne, samo se njih 250 vratilo kući', a dobar dio ih je našao utočište u Hrvatskoj. Kao i on i kao ostali hrvatski čelnici, premijer Zlatko Mateša odbacuje optužbe zbog diskriminacije u politici prihvata povratnika: 'Činimo sve što možemo kako bismo osigurali povratak izbjeglicama, bez obzira na podrijetlo.' 'To je stvar novca, dodaje. Gdjekad su očekivanja međunarodne zajednice prevelika u usporedbi s onim što mi možemo učiniti.' Međunarodna zajednica koju u Hrvatskoj zastupa Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS), koja tu zapošljava 250 ljudi, promatra, prati, bilježi, proučava zakone pod povećalom, napada licemjernost režima i upozorava na njega - neupadljivo, ali djelotvorno: Hrvatska je još izvan glavnih programa za europsku suradnju; pomoć dobiva 'na kapaljku' u odnosu na potrebe nakon rata. U OESS-u kažu da, iako srpski izbjeglice sada mogu dobiti službeno odobrenje za povratak u Hrvatsku, samo u iznimnim slučajevima mogu dobiti natrag svoju imovinu. Jedna od najvećih teškoća je to što su u njihovim kućama Hrvati iz Bosne kojima su dali do znanja da je to stanje konačno. Što s onima, pitaju se vlasti u Zagrebu, koji se ne mogu vratiti u Bosnu, a međunarodna nam zajednica ne pomaže da im izgradimo nove kuće? Zagreb nerado iz svojih zakona briše odredbe iz ratnog doba koje u stvari omogućuju diskriminaciju: one koje 'prognanicima' (Hrvatima) daju prednost pred 'izbjeglicama' (Srbima); ili one prema kojima pravo na obnovu imaju samo osobe čija je kuća/stan uništena u srpskoj agresiji. Vladini programi za povratak i obnovu doneseni 1998. pod pritiskom međunarodne zajednice ne pokazuju, dakako, nikakvu 'etničku' razliku u postupanju s izbjeglicama; no, kažu u OESS-u, 'to su vladine izjave, a ne zakoni, tj. dođe li se na sud i pozove na te izjave, parnica se neće dobiti.' S druge strane, zakon o oprostu kojim se svi Srbi koji su nosili oružje oslobađaju od odgovornosti, osim onih koji su počinili ratne zločine, nije potpuno jasan i potaknuo je neka zlonamjerna tumačenja. (...) Čelnici u Zagrebu, jako osjetljivi na tu temu, ne podnose da im čitaju lekcije mladi gizdavi diplomati iz OESS-ova izaslanstva koji njihova znamenita djela proučavaju do potankosti. To nepovjerenje ne može se pripisati samo nečistoj savjesti: vlast u Zagrebu osjeća se neshvaćenom, a međunarodna je zajednica, prema njezinu mišljenju, nepravedna prema njoj. Iako službeni krugovi nastoje da ne spominju krajinu, traže, naprotiv, da se stranim izaslanstvima pokazuje samo jedno područje: istočna Slavonija. Mučeničko područje, svjedok otpora srpskom osvajaču, istočna se Slavonija također pokazuje kao primjer teškoća u obnovi i kao uzor politike koju Hrvatska, kako sama tvrdi, vodi u svrhu pomirbe zajednica. Bilo je to prije osam godina; od tada je pravo drveće naraslo na ruševinama kuća u Vukovaru. Ulice s mnoštvom ruševina vode do središta - duga povorka kostura zgrada koji se nikada neće moći popraviti svjedoče o temeljitoj upornosti srpskih snaga dok su harale gradom, ne propuštajući nijednu kuću u hrvatskim četvrtima. (...) Nekoliko novijih zgrada svojom ružnoćom i krutošću svjedoče o pomoći u obnovi. (...) No prolaznom je posjetitelju teško u tom opustošenom gradu pronaći razlog protiv poraznog dojma očaja i pravi znak života. Ovdje se čak i Dunav, širok i veličanstven, čini kao da odnosi tužne uspomene, dok gledamo šumovite predjele na drugoj strani rijeke, u Srbiji. (...) To je put koji vlasti u Zagrebu pokazuju strancima kako bi osvježili pamćenja koja slabe, zatražili više razumijevanja i pokušali popraviti sliku današnje Hrvatske. Doista, na tom području koje je dvije godine bilo pod UN-ovom zaštitom, osnovane su i rade mješovite ustanove (srpsko-hrvatske); među njima je i policija. 'To je jedan od najuspješnijih primjera suradnje između UN-a i neke vlade', raduje se Vesna Škare-Ožbolt, mlada plavuša okrugla i djetinjeg lica koje se samo želi smijati - suprotno od onoga što bi se očekivalo od predsjednice Državnog odbora za uspostavu povjerenja u Hrvatskoj i bliske suradnice predsjednika Tuđmana. 'Što se tiče povratka izbjeglica, stanje se popravilo na čitavom području, osim u gradu Vukovaru', dodaje. Doista, golim se okom zapaža, prije nego uđeš u grad, da su obnovljena čitava sela - hrvatska sela koja su srpske snage uništile 1991. i iz njih protjerale stanovnike: nove su kuće crvene boje jer još nema novca za vanjsku oblogu. U istočnu se Slavoniju, prema podacima OESS-a, vratilo 43 tisuće Hrvata. Uvjet za to nije bio samo provedba programa obnove kuća/stanova, već i odlazak Srba: napose onih koji su 1995. pobjegli iz krajine za operacije 'Oluja', došli u ovo istočno područje koje još nije bilo u rukama Zagreba i uselili se u kuće iz kojih su 1991. bili protjerani Hrvati. (...) Oni (Srbi, op. prev.) i dalje odlaze. Odlaze zbog 'gospodarskih, a ne političkih razloga', odlučno tvrdi gospođa Škare-Ožbolt. Na tom području gdje su temelji novoga zajedničkog života postavljeni u doba UN-ova skrbništva, gospodarsko je propadanje stvarno glavni razlog njihova odlaska danas: uokolo je posijano milijun mina, a područje je izrazito poljodjelsko; vukovarska je luka bez posla otkako je prekinut promet Dunavom; autocesta koja tuda prolazi, a koja je bila okosnica bivše Jugoslavije jer je povezivala Beograd sa Zagrebom, postala je nakon rata trak pustog asfalta; nekoliko je tvornica obnovljeno, ali to nije dovoljno; nezaposlenost je sve veća. Sve to u gradu Vukovaru, taj dojam da smrt još lebdi u zraku osam godina kasnije, možda tumači zašto Srbi polagano napuštaju grad na Dunavu i zašto se njegovi stari stanovnici ne vraćaju. Hrvatska je zastava još na gradskom vodotornju koji je izbušen od granata - s grafičkim obrisima - i koji će zato i ostati takav: izvan uporabe, ali kao vrlo fotogeničan simbol srpskoga barbarstva i hrvatskoga junaštva. Tako je u Hrvatskoj nakon rata, tako je barem bilo s Franjom Tuđmanom koji je istočnu Slavoniju prikazivao kao svjedoka obrane, kao da mučeništvo koje je podnio Vukovar od srpske agresije, treba iskupiti sve i zauvijek", u rubrici 'Obzorja' piše Claire Trean.