AU 22.XI.PROF:TUĐMANOV KRAJ-KRAJ HDZ

AUSTRIJA PROFIL 22. XI. 1999. Đavolji general "Prošloga tjedna Hrvati su slušali samo jezive vijesti o svom državnom poglavaru: perforacija debelog crijeva, unutarnja krvarenja, upala potrbušnice, umjetni bubreg. Rasprava se kolebala između uključivanja i isključivanja uređaja za održavanje vitalnih tjelesnih funkcija. Pritom valja napomenuti da je Franjo Tuđman bio ponosan što je i u dobi od 77 godina igrao tenis i skakao u vodu Jadrana. Volio je vojne odore s puno bijele, crvene i zlatne boje. Neko vrijeme bio je najmlađi Titov general. No, njegovo omiljeno boravište nisu toliko bile bojišnice koliko dvorana za konferencije, gdje je mogao satima razglabati o hrvatstvu. Ili o svojim neprijateljima. Običavao je nadugačko razjašnjavati svaki trik koji državnici obično prikrivaju. Zapravo je bio tipičan profesor - po svom nastupu, govoru, gestama. Spuštenog kuta usana i podignuta kažiprsta. Krut, nezgrapan, podignutih ramena. Duboko u njemu krio se i činovnik. Nije bio narodni vođa velikih gesta, opora glasa, čvrsta koraka. Njegovi su koraci zapravo bili sitni, oči žmirkave, govor isprekidan. Opisana pojava napuhanog kolebljivca navela je mnoge protivnike da ga podcijene. To je početkom 1991. učinio Slobodan Milošević, njegov srpski protivnik u velikoj jugoslavenskoj igri. U to je vrijeme Tuđman u Titovoj vili predložio Srbinu Miloševiću podjelu Bosne i Hercegovine. Veliki rat još nije počeo. Milošević to nije ozbiljno shvatio. Tada je još razmišljao - a čini to i danas - u starom mitološkom stilu: samo krv donosi zemlju. Tuđman je volio glumiti geopolitičara sklonog velikim gestama. Na banketu, održnom 6. svibnja 1995. u Londonu, nacrtao je čelniku britanskih liberala Paddyju Ashdownu na ubrusu svoju viziju Balkana: crtu usred Bosne i Hercegovine - lijevo Hrvate, desno Srbe. A gdje su Muslimani, pita Britanac. Više nema mjesta, govori Tuđman. Predsjednik Alija Izetbegović želi izgraditi islamsku državu usred Europe, tvrdi hrvatski Predsjednik. Zapad će još biti zahvalan što se laća rješavanja tog problema, ističe Tuđman. Višeslojnost Tuđmanova karaktera proizišla je već iz obitelji. Njegov otac Stjepan bio je ugledan član konzervativne hrvatske seljačke stranke. Nakon Hitlerova upada u Jugoslaviju, 1941., otac je zajedno sa sinovima prešao u redove Titovih partizana. Nakon pobjede oca je ubila komunistička tajna policija - naime, bivši član 'građanske stranke' smatran je opasnim. Iako to sin nije primijetio, ta je uloga prešla na njega. Nekako je morao osvetiti oca. Prvo je studirao na vojnoj akademiji, potom je radio u glavnom stožeru na vojnoj enciklopediji da bi na kraju 1960. postao generalom. Tada je istupio iz vojske, studirao u Zagrebu povijest i postao sveučilišnim profesorom - zapravo, višim ravnateljem partijske škole. Šezdesetih godina, za vrijeme Hrvatskoga proljeća, kada se u Zagrebu nastojalo stvoriti liberalno vodstvo KP, Tuđman je također otkrio svoje hrvatstvo. Skreće pozornost na sebe ne baš simpatičnim gagom. Naime, u knjizi o Drugom svjetskom ratu smanjuje službeni broj srpskih i židovskih žrtava u hrvatskom koncentracijskom logoru Jasenovac sa 600 tisuća na 60 tisuća, rasterećujući time režim fašista Ante Pavelića - taj je potez pod Titovom vladavinom Tuđmana stajao položaja. General iza pisaćeg stola suočio se s još oštrijim kaznama pod vladavinom Titovih nasljednika. Početkom osamdesetih godina smješten je na 17 mjeseci u zatvor kao neortodoksni hrvatski ideolog. G. 1989. režim KP je potonuo, a Tuđman je osnovao Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ). U roku od nekoliko tjedana postao je hrvatskim predsjednikom. U HDZ-u su se okupili najradikalniji nacionalisti. Potjecali su s narodnog ruba - Hrvati iz susjedne republike Bosne i Hercegovine, koji se nalaze u neprekidnom sukobu s Muslimanima, kao i Hrvati iz emigracije, koji nikada nisu ni skrivali naklonost prema Pavelićevu režimu - poput, primjerice, pokojnog ministra obrane Gojka Šuška. Narodna borba čekala je i Hrvatsku. Val nasilja pokrenuli su Srbi. Sredinom 1991. Tuđman je proglasio neovisnost Hrvatske. Milošević je odgovorio ratom u istočnoj Slavoniji. No, tada se dogodilo nešto nevjerojatno: unatoč brutalnosti i oružanoj nadmoći Srbi su jako sporo napredovali u ravnici između Save i Dunava i na kraju su zapeli pred Osijekom. Doduše, Tuđman je izgubio krajinu. Tamošnji Srbi, koje su Habsburgovci nekada namamili u Hrvatsku radi zaštite granice njihova carstva, odcijepili su se od njega, ali su ostali izolirani od matične srpske države. Ima li još negdje Srba? Miloševićev pogled pao je na Bosnu. Naoružao je svoje sunarodnjake te su oni krenuli u borbu protiv Muslimana. Tuđman je to isto učinio s druge strane - možda ne baš tako jako surovo. Čas bi napadao Srbe, čas Muslimane. Nakon trogodišnjih borba zapadne sile odlučile su poduprijeti Tuđmana. Hrvati su odjednom dobili pravo oružje - bosanski Muslimani također. Sada su mogli tjerati Srbe pred sobom. Krajiški Srbi bježali su u dugoj koloni prema istoku. G. 1995. Milošević je u Daytonu morao sklopiti mir. Otada se Tuđman mogao smatrati pobjednikom. To je i činio - ali kakav je to bio život! Ni u jednom dijelu istočnoga bloka nije uspjehom okrunjen pokušaj održavanja pokreta na okupu (on će se raspasti i nakon Tuđmanova odlaska). Nitko nije uspio ni zaštititi ratne zločince. Tuđman: nitko neće biti izručen! - Jasno - i on sam nalazi se u spisima optužnice kao zapovjednik. Kako je to izgledalo, primjerice, 1993. g. u Lašvanskoj dolini, kada je general Tihomir Blaškić izdao zapovijed o ubojstvu desetaka Muslimana? Po čijem je nalogu tada postupao, pita tužitelj Gregory Kehoe na haaškom sudu za područje bivše Jugoslavije. Tuđmana samo smrt spašava optužnice", napominje na kraju članka Michel Siegert.