NJ 20.XI.-FR-OESS

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 20. XI. 1999. Vrh realpolitike "Diplomacija u pravilu živi od formula koje su samo prazne ljuske: OESS je to opet dokazao svojim kompromisima o Čečeniji. Praktički je beznačajno ono što je u Istanbulu mukotrpno isposlovano: rat se nastavlja, barem dok traje ruska izborna borba. No opet se iza sve uzvišene vrhunske diplomacije krije nešto poput klice rješenja, načelo političkog posredovanja. Rusija bi samo morala htjeti (što do sada ne radi ozbiljno), a o tomu se ne odlučuje na sastancima na vrhu. Konsenzus u Istanbulu i bombe na Grozni: proturječje one vrste koje nepokretna velika organizacija OESS od rođenja vuče za sobom. Dakle, nema razloga za slavlje. To ni inače nije bio presudan vrh u doba u kojem su civilne međunarodne udruge poput OESS-a ili UN-a postale tako važne a ipak ostale tako neutjecajne. Poruka koja je gotovo proizišla iz Istanbula, ne može ništa ocijeniti kao dovoljno opasno. Na primjeru Čečenije prijetila je zakletva o istinitosti, svršetak diplomacije, a zatim kolaps za ostatke međunarodnog nadzora naoružanja. Osim slabe nade u ulogu posrednika u ruskom ratu, vladama 53 preostalih država OESS-a nije u vezi s Čečenijom ništa drugo palo na pamet. Ruske krize pomalo opet postaju europski sigurnosni rizik: tijek sastanka na vrhu i tako treba razumjeti. Za te izmjenične kupke još je najprikladnija riječ proces, koja se pojavljuje u proturječjima. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju, nekada zvana 'konferencija' i skraćeno KESS, uvijek je bila procesna priredba. Između postavljanja norma ljudskih prava i demokracije s jedne strane i načela o 'nemiješanju' u stvari suverenih država s druge strane, pokušalo se Europi dati stabilnost i istodobno potaknuti razvitak. Već zamalo 25 godina, otkako su prvi put Istok i Zapad zaključnim dokumentima iz Helsinkija utvrdili zajednička načela, bilo je to uvijek istodobno i priznanje statusa quo i poluga za njegovu promjenu. A pri tomu se uvijek radilo i o razbijanju onog jeftinog izgovora protiv demokracije i ljudskih prava, koji dolazi ispod pokrivača državne suverenosti. Rusija je sada opet na tom križanju, a OESS pred ispitom koliko ga ozbiljno treba shvaćati. U Europskoj je uniji to shvaćanje državne suverenosti odavno u mijeni čija se dubina jasno vidi tek u krizama poput onih na Kosovu i Čečeniji. Upravo stoga je jaz prema postkolonijalnom samorazumijevanju ruskih vojnika tako dubok a nužnost prigovora tom dalekom ratu tako velika. Jer u novoj Europi treba odgovoriti na dva otvorena bitna pitanja, drukčije nego prije - i drukčije nego sada u Čečeniji. Radi se o granicama državnog nasilja i radi se o spoznaji da protiv novog etničkog fundamentalizma na rubu kontinenta staro sredstvo pohoda postrojbama može biti kontraproduktivno. Proces se nastavlja u proturječjima. OESS je blagoslovio sporazum o nadzoru naoružanja, ali zbog Čečenije za sada nema nikakvih izgleda za ratifikaciju u parlamentima. OESS si je u 'povelji sigurnosti' zadao načela na koja će se moći pozvati protiv unutarnjeg vođenja rata kao po pitanju ljudskih prava na zaključne dokumente iz Helsinkija. Ipak 54 od 183 članica UN-a zagovaraju shvaćanje međunarodne sigurnosti koje uključuje i 'sigurnost unutar država' i time je ispred međudržavnog međunarodnog prava. Ono što je tu svečano potpisano, još ni izdaleka ne misle svi ozbiljno. Istina je uvijek konkretna: izvan konferencijske dvorane, formule iz Istanbula bit će vjerodostojne tek kad u Moskvi nešto pokrenu. Drugo je iskustvo: OESS ne može nikomu prijetiti, osim političkom izolacijom. Načelo 'svi manje jedan' umjesto strogog načela konsenzusa, stoga je do sada bilo utopija. U Istanbulu je unatoč tomu bilo 'svi protiv jednoga' - sve do kratko prije zatvaranja vrata. Utopija je, u realpolitički razlomljenom obliku, prevladala stvarnost. Rusija protiv svih više nije išlo, barem ne za konferencijskim stolom. Boris Jeljcin je to - barem na trenutak - morao primijetiti" - piše Richard Meng.