SL 20.XI.-DELO-MALO KRUHA-PUNO IGARA

SLOVENIJA DELO 20. XI. 1999. Malo kruha, puno igara "Vratar hrvatske nogometne reprezentacije Dražen Ladić prije lanjskog je svjetskog prvenstva odlučio da više neće braniti za izabranu državnu vrstu. Svoju je odluku priopćio selektoru Miroslavu 'Ćiri' Blaževiću. No Ćiro je stari lisac i kad Ladića nije sam mogao nagovoriti da promijeni odluku, nazvao je telefonom Tuđmana i iznenađenom Ladiću gurnuo slušalicu u ruku: 'Sam reci Predsjedniku da više ne ćeš braniti za Hrvatsku!' Ladić je nekoliko minuta razgovarao s Tuđmanom, odnosno slušao njegov monolog i na kraju popustio. Takav je (bio) u Hrvatskoj autoritet čovjeka koji je osim nogometne sastavljao i tenisku reprezentaciju za Davis cup. A sve skupa (na žalost) nije ostalo samo na športu. Dr. Franjo Tuđman i njegov pokret HDZ su krajem osamdesetih i početkom devedesetih doista pridonijeli lavlji dio u uspostavljanju neovisne i suverene hrvatske države, ali su istodobno glavni krivci što je proces demokratizacije u susjednoj državi ostao na pola puta. Vlasnički monopol jedne stranke doveo je do strogo stranačko i nepotistički izvedene privatizacije gospodarstva s pljenidbom narodne imovine i velikim povlasticama vladajuće elite na čelu s Predsjednikovom obitelji. Tuđmanova Hrvatska je doduše (barem formalno) prihvatila temeljne postulate zapadne civilizacije, no baš je režim sam s prilično nesretnim polupredsjedničkim sustavom već uskoro postao glavna zapreka preobrazbi u suvremeno europsko društvo. Vlast je medije po brzom postupku stisnula u čelični obruč, izbori su doduše bili slobodni, ali ne i pošteni, institucije civilnoga društva su bile i ostale slabe, a Hrvatska puno teškoća ima i s uspostavljanjem vladavine prava i poštivanjem ljudskih prava. Na neki se način u usporedbi s komunističkim vremenima nije baš puno promijenilo. Članstvo i djelovanje u vladajućoj stranci još je uvijek - osim iznimno - uvjet za uspješno društveno i poslovno djelovanje te za ulazak u elitu koja se bez srama bogati, dok su mnoštva sve siromašnija. U državi s približno pola prosječnog slovenskog životnog standarda, ministri, visoki državni službenici, suci te dakako predsjednik države, imaju plaće koje su i u apsolutnim iznosima više od slovenskih. Direktori velikih hrvatskih javnih poduzeća se za plaću predsjednika uprave Slovenskog razvojnog društva Topića, koja je ljetos toliko uzburkala slovensku javnost, ne bi ni potrudili doći na posao. S druge strane su plaće neposvećenih i mirovine prilično niže nego u Sloveniji i još ih ne dobivaju redovito. Hrvatima su neke stvari još i dobro ispale, s obzirom na to da je neko vrijeme izgledalo da Tuđman ide samo iz manje u veću zabludu. U prijelomno doba 1991. Hrvatska je Sloveniji okrenula leđa, no unatoč tomu nije izbjegla kombinirani napad srpskih paravojnih jedinica i JNA. Tuđman je slovenskom vodstvu predbacio dogovor sa Srbijom, a zapravo je on bio taj koji se sastao s Miloševićem i s njim dijelio Bosnu i Hercegovinu. Unatoč tomu Hrvatska je uspjela postupno uspostaviti nadzor nad svojim cjelokupnim avnojskim područjem, ponajprije zbog izrazite potpore SAD-a u razdoblju od 1992. do 1995. U biti je baš nevjerojatno kako je jako međunarodna zajednica žmirila na oba oka za hrvatskog čišćenja krajine 1995. godine. Najteža pogrješka Tuđmanove politike nedvojbeno je nepoštivanje teritorijalne cjelovitosti BiH i tvrdoglavo ustrajanje na hrvatskom entitetu u Hercegovini. Ulovljen u interese hercegovačkog lobija koji mu je pomogao doći na vlast i slijepo uvjeren u dogovor s Miloševićem, Tuđman je previdio da baš Hercegovina vuče Hrvatsku natrag na Balkan, čemu se, barem retorički, ipak jako protivio. Uz kvazidemokratsko nepoštivanje izbornih rezultata i neprimjeren odnos prema hrvatskim Srbima i drugim manjinama - zajedno s brisanjem slovenske manjine iz hrvatskog ustava - upravo je Hercegovina bila ona točka gdje se najviše smanjivala međunarodna vjerodostojnost Hrvatske, zbog čega je članstvo u euroatlantskim institucijama sve dalje, a država se nekoliko puta našla čak na rubu međunarodnih sankcija, zadnji put zbog odugovlačnja izručenja navodnog ratnog zločinca Mladena Naletilića Tute haaškomu sudu. Ako će Hrvatskom i dalje vladati HDZ, gotovo da ne može biti drukčije nego da će naša južna susjeda i dalje koračati u obratnom smjeru od prevladavajućeg europskog trenda i tako propustiti najmanje jedan, možda i dva naraštaja. No ako na skorim izborima ipak pobijedi oporba, Hrvatska ima bar malu mogućnost da se polako ipak počne približavati suvremenoj Europi. Malu zato što HDZ-u više nije stalo toliko do formalne vlasti - iako joj ona godi - nego ponajprije do očuvanja kapitalsko-poslovnih povlastica koje se temelje na nepotizmu i korupciji. Pravo hrvatsko pitanje dakle nije hoće li HDZ izgubiti vlast, nego hoće li biti moguće njezinoj političko-ekonomskoj eliti oduzeti nezaslužene i neopravdane povlastice. Zanimljivo je pitanje bi li i Slovenija išla hrvatskim putom da se umjesto krhkog Demosa na izborima 1990. preživjelim komunistima i njihovim omladincima odupro neki pokret sličan HDZ-u i pobijedio sličnom većinom kao u Hrvatskoj. Društvenoekonomski nastavci bili su slični, no posve istim putem Slovenija vjerojatno ne bi išla. Ustanove civilnog društva tu su ipak bile jače, osim toga mi Slovenci prema vlasti i vladarima ipak imamo manje strahopoštovanja nego Hrvati. Ponajprije im ne bismo oprostili bogaćenje i raskoš koji si je priuštila hrvatska elita s Predsjednikom na čelu. Hrvatski proračun svake godine potroši nevjerojatne svote novca za Tuđmanov dopust na Brijunima, gdje prvih dana ugošćuje samo svoje omiljene športaše i njihove trenere. Posve u stilu svojeg velikog uzora Tita, samo što je on više od športaša volio zapadne filmske zvijezde, sa Sofijom Loren na čelu. S druge strane najbolji recept za prijevremeni svršetak slovenske političke karijere je neka stambena afera, a slovenski si Predsjednik dopust plaća sam i privatno vozi Golfa. Dobro, još bi bilo bolje kad bi se vozio biciklom. Tuđmanovoj vladavini u Hrvatskoj slovenska strana rado pripisuje krivnju što se većina bilateralnih otvorenih pitanja koja opterećuju međudržavne odnose, ne miče s mrtve točke. Hrvatski Predsjednik nikada nije imao neki poseban sluh za slovenske argumente (i Sloveniju općenito), njegova zadnja izjava u vezi s Piranskim zaljevom pokazuje da ključne probleme (više) ni ne razumije. No temeljni je problem samovoljno hrvatsko tumačenje relevantnih međunarodnopravnih pravila i slovenskog nasljeđivanja stečenih prava u nekoć zajedničkom teritorijalnom moru u doba bivše SFRJ, kako u pogledu Piranskoga zaljeva tako i u pogledu slovenskoga prava na neposredan izlaz na otvoreno more. No kad bi Slovenija očekivala da će probleme u razdoblju poslije Tuđmana lakše riješiti, bila bi nerealna barem u pogledu najvažnijeg među njima - granice. U razdoblju kad se obje države još izvlače iz porođajnih muka, ni jedan si vladar ni s ove ni s one strane granice ne može dopustiti nikakve kompromisne dogovore u vezi s granicom. Ako Tuđmana naslijede slabiji političari, dogovor s njima bit će već zbog toga još teži. No ako se s one strane Kupe opet pojavi neki moćan vladar, što ipak nije vjerojatno, iako se ta mogućnost ne može isključiti, morat će zaigrati na nacionalističku kartu. Pitanje granice je stoga vrlo slično začaranom krugu. U slovensko-hrvatskim odnosima općenito ne treba očekivati bitne pomake, bez obzira na to tko će u Hrvatskoj pobijediti na izborima. Dakako, ne bi im koristila još jedna pobjeda HDZ-a. Bilo bi to otprilike kao da se veselimo izbornom uspjehu Haidera u Austriji ili Berlusconija u Italiji. Jedan od hrvatskih časopisa drži da će Hrvatska već preživjeti bez Tuđmana, no pita se hoće li to moći i HDZ. Pitanje je na mjestu, iako nije toliko važno. Važnije je hoće li buduća vlast znati presjeći pupkovinu između političke moći i kapitalskih poslova i oduzeti povlastice. Hoće li znati stvoriti odnose za dokončanje procesa demokratizacije, za istinitu vladavinu prava i stvarno poštivanje ljudskih prava? Hoće li biti sposobna odreći se nadzora nad medijima? Početak bi već bio kad bi tenis prepustila teniskim a nogomet nogometnim stručnjacima i kad idući put neka hrvatska djevojka osvoji teniski turnir za Grand slam, ne bi već drugoga dana od nje tražili da postane članicom vladajuće stranke" - piše Gorazd Bohte.