IT-15. XI. CORRIERE-CLINTON

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 15. XI. 1999. Clinton, najdulji put "Clinton na kraju svoga mandata traži mjesto u povijesti. Četvrti put u istoj godini vraća se u Europu. Američki čelnik želi biti zapamćen po stabilizaciji Rusije i Balkana, dva područja najvećih kriza na Starom Kontinentu, kao što su Reagan i Bush svoj svršetak povezali sa svršetkom hladnoga rata. To je najsimboličniji put koji je Clinton poduzeo. Deset godina nakon pada Berlinskoga zida, pred dvijetisućitom, nakon lipanjskog 'victory toura' za proslavu pobjede na Kosovu, američki Predsjednik poduzima jedan 'legacy tour', posjeti koji bi trebali odrediti njegovu političku ostavštinu. Čelnik SAD-a, koji je prije dva tjedna bio u Oslu kako bi pokrenuo razgovore na Bliskom istoku, i koji će za četrnaest dana biti u Seattleu kako bi otvorio trgovinske pregovore, želio bi biti zapamćen kao arhitekt novog poredka u Europi, peacemakera, mirotvorac na kraju najkrvavijeg stoljeća u povijesti Staroga Kontinenta. Jasno je zašto Clinton na kraju svog mandata u inozemstvu traži povijesnu legitimaciju svoga predsjednikovanja. Kandidat koji je 1992. osvojio Bijelu kuću sloganom 'To je gospodarstvo', 1996. ponovno izabran sa sloganom 'Nikada vam nije bilo tako dobro', nije uspio ostvariti svoj program unutarnjih reforma, a ne može računati ni na američki gospodarski procvat da bi se mogao nadati kako će ući na Olimp američkih vođa. (...) Ne iznenađuju što se u tim okolnostima šef Bijele kuće usredotočuje na međunarodne odnose. (...) No clintonovskom hodočašću ne pomažu događaji, i ono riskira da se pokaže zakašnjelim i neprikladnim. Stanje na Balkanu i Rusiji postalo je gangrenozno, kao što s jedne strane pokazuje obrnuto etničko čišćenje na Kosovu i natezanje između SAD-a i EU-a glede pomoći Srbiji, a s druge strane zvukovi hladnog rata koje je Kremlj ponovno izvukao tijekom rata u Čečeniji. (...) U Washingtonu kažu da niti jedan predsjednik u drugom manadatu ne može izbjeći 'prokletstvo osme godine', paralizu uzrokovanu borbom za nasljeđivanje i neprijateljstvom Kongresa. (...) No u Clintonovu se slučaju prokletstvu pribraja i niz pogrješaka zbog siromaštva ili zbunjenosti američke vanjske politike tijekom prvih sedam godina njegova predsjednikovanja. Američki vođa nije znao voditi rusku krizu, za koju je štoviše djelomice odgovoran jer je oprostio korupciju Moskvi i nastavio naoružavanje izmjenivši sporazum o projektilima, niti onu balkansku najavljenu u Bosni. Niti je bio kadar na primjeren način suočiti se s bliskoistočnim čvorom, čije je rješenje bilo blizu već 1993. Ne može se zanijekati da krivnja pada i na Europu, no rastuća američka želja da sve sami odlučuju nije ostavila puno prostora politici Unije. (...) No to treba navesti na razmišljanje o odnosu između Europe i Sjedinjenih Država. Premda više nema 'statusa' podložnosti, kao u vrijeme suprotstavljenih blokova, atlantski odnosi ostaju neuravnoteženi. (...) Ne može se zamisliti da će se Clintonov 'legacy tour' odmah pretvoriti u mir na Balkanu i Rusiji. No bit će značajno ako američki Predsjednik uspije potaknuti preispitivanje zapadnjačke strategije. Jedna od Clintonovih pogrješaka bila je što je sačuvao politički model hladnog rata, odnosno što je ustrajavao na bipolarizmu s Rusijom, i što je u Engleskoj i Njemačkoj gledao referente, ako ne i prokonzule, SAD-a u Europi, a u NATO-u oružanu ruku Washingtona. Europska se stvarnost, međutim, promijenila, i Washington mora stoga promijeniti to zastarjelo gledanje. Inače će se, umjesto da se smanjuje, povećavati broj ratnih žarišta, a postoje već i prvi znaci toga, a uporaba oružja s pokrićem humanitarne intervencije još će težim učiniti političko vođenje kriza", piše Ennio Caretto.