CH 10.XI.NZZ: PAKT ZA STABILNOST-BALKAN

o/poslovanje/financije-Strana pomoć ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 10. XI. 1999. Europski koncept za uspostavu mira na Balkanu "Stabilizacijski sporazum jugoistočne Europe, sklopljen 10. lipnja ove godine na inicijativu Europske unije i pod vodstvom Njemačke, odredio je za svoj cilj uspostavu mira u cijeloj regiji političkim reformama i gospodarskim razvojem. Osnova svih nastojanja jest 'očuvanje multinacionalne i multietničke raznolikosti zemalja u regiji i zaštita manjina'. Stabilizacijski sporazum dugoročni je projekt, usmjeren na regiju kao cjelinu i želi voditi računa o potrebama pripadajućih zemalja. Središnja institucija Sporazuma jest regionalni stol pod predsjedateljstvom posebnog koordinatora Bode Hombacha, kojem su podređena tri radna stola - stol za demokratizaciju i ljudska prva, stol za pitanja vojne sigurnosti i stol za obnovu, gospodarski razvoj i suradnju. Preventivna strategija, temelj Stabilizacijskoga sporazuma, potpuna je novost budući da je do rata na Kosovu, koji je drastično očitovao nestabilnost cijele regije, upozorivši i na moguće posljedice za zapadnu Europu, međunarodna zajednica uglavnom posrtala za događajima u procesu rješavanja krize na području bivše Jugoslavije; sve je radila sa zakašnjenjem, a njezini su planovi ostali tek puke improvizacije. Nakon što bi intervenirala na jednom mjestu, požar bi izbijao negdje drugdje. Novost je također odnos koji rascjepkani Balkan unatoč brojnim razlikama tretira kao jedinstvenu političku i gospodarsku regiju. Osim toga, Stabilizacijski sporazum prvi put najavljuje svim zemljama jugoistočne Europe europsku perspektivu, iako je za neke od njih pristup EU još uvijek stvar daleke budućnosti. Spominje se sudjelovanje u određenim područjima prije članstva, u obliku sporazuma o partnerstvu i pridruženom statusu. Doduše, i dalje ostaje otvoreno je li ta ponuda išta više od pukog mazanja očiju budući da zemlje izvan EU u dogledno vrijeme vjerojatno neće imati čak ni priliku za napredak u drugu skupinu kandidata za pristup u EU, koja danas obuhvaća i balkanske zemlje Rumunjsku i Bugarsku. No, odlučujuća je okolnost da je Balkan konačno percipiran kao sastavni dio Europe. Ta se percepcija očituje već u pojmu 'jugoistočna Europa' koji je upotrijebljen umjesto pojma 'Balkan'. Dugo vremena uvriježeno i u određenom smislu komotno tumačenje kriza i ratova na području bivše Jugosalvije kao navodnog povratka prastarih neprijateljstava, recidiva u 19. stoljeće, zakašnjelog procesa formiranja nacija, a time i nužne i neizbježne etape na putu u 'modernu' predstavljalo je i strategiju koja je trebala izolirati akutna krizna područja na Balkanu od ostatka 'moderne' Europe. To je tumačenje služilo kao opravdanje za vlastitu pasivnost. Pitanje o modusu uspostave trajnog mira na Balkanu bilo je također tema seminara koji je nedavno održan u Dresdenu u organizaciji njemačke akademije za sigurnosnu politiku. Iako su se sudionici složili da je novi koncept za Balkan, očitovan u Stabilizacijskom sporazumu, načelno ispravan, javila su se i brojna prodorna pitanja. Može li Stabilizacijski sporazum uistinu nešto pokrenuti ili će ostati tek tigar od papira? On sam sebe definira kao koordinativno tijelo čiji je cilj upućivanje impulsa, postavljanje prioriteta i biranje projekata dostojnih potpore. No, on ih ne može sam provoditi u djelo, a istodobno je i upućen na blagonaklonost donatora. Sporazum obuhvaća gotovo 40 članica. Riječ je o pojedinim državama te o multinacionalnim organizacijama i institucijama - od NATO-a, EU, Vijeća Europe, OESS-a do Međunarodnoga monetarnog fonda i Svjetske banke. Stoga je praktičan rad izuzetno težak. Na prvoj sjednici tri stola, na kojoj su osnovani 'podstolovi' i povjerenstva, sudjelovalo je 40 do 60 izaslanstava. Ostaje otvoreno pitanje hoće li biti moguće uspješno uvesti red u kaos organizacija i njihovih različitih interesa i recepata, koji često konkuriraju jedni drugima i međusobno se blokiraju, kao što pokazuje praksa u Bosni i na Kosovu. Svi žele biti prisutni i nadaju se da će čitav taj projekt i njima donijeti nekakvu korist. Regija jugoistočne Europe, utvrđivanje čijih granica također pruža povod za kontroverze, obuhvaća velik broj država različitog povijesnog razvoja i interesa. Što povezuje, primjerice, Sloveniju i Kosovo odnosno Albaniju? Što znači nejasan pojam 'stabilnost'? Sporno je u prvom redu pitanje je li moguća uspostava trajnog mira na akutnim kriznim područjima na zapadnom dijelu Balkana, dakle u Bosni i na Kosovu, ako se ustraje na multietničkom konceptu i na postojećim granicama, ili je pretpostavka za stabilnost što opsežnija etnička homogenizacija. Neprekidno se govori da su bosanska konfederacija i koncept multietničkog Kosova izmišljotine Zapada koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Je li etnička podjela sredstvo za rješavanje sukoba? Koncept etnički definiranih nacionalnih država zastario je i samo je prouzrokovao ratove, tvrde pristaše multietničkog koncepta. Osim toga, svaka promjena postojećih granica proizvodi nove manjine, a time i nova potencijalna žarišta sukoba, napominju oni, ističući da istinska stabilnost počiva na konsenzusu građana određene države. Ako ljudi više ne žele zajedno živjeti, tada nema smisla prisiljavati ih da žive u zajedničkoj državi, glasi argument zagovornika etničke podjele. Oni pokazuju Bosnu, gdje ni četiri godine nakon završetka rata ne postoje djelotvorne institucije jedinstvene države. Ljude i entitete nisu spojile čak ni milijarde dolara pomoći pri obnovi, upozoravaju zagovornici podjele. No, je li zaista točno da ljudi koji su stoljećima bili susjedi više ne mogu zajedno živjeti? Nacionalistički političari u Bosni i Hercegovini, Srbiji i na Kosovu pokušali su tom formulom opravdati ratove. Još se i danas služe tim dvojbenim argumentom kada žele legimirati etničku podjelu - a time i svoju vlast - i zacementirati status quo. Upravo su političari potpirili mržnju i nahuškali ljude jedne protiv drugih. Osim toga, nedvojbeno postoje i primjeri donekle djelotvornog zajedničkog života. Primjerice, makedonski i crnogorski Albanci uključeni su u odgovornost svojih vlada i proteklih se godina osjetno poboljšao i položaj turske manjine u Bugarskoj. Suprotstavljena mišljenja posebno se žestoko sudaraju oko pitanja treba li Kosovo postati neovisno. Očito je da povratak u ranije stanje više nije moguć. Kosovo je na Balkanu poseban slučaj već zato što su Albanci - koje Beograd drži nacionalnom manjinom - već prije rata činili gotovo 90 posto stanovništva pokrajine. Doduše, Stabilizacijski sporazum jugoistočne Europe načelno ustraje na stavu da Kosovo mora ostati sastavnim dijelom Jugoslavije. Ipak, mnoge mjere koje je dosad odlučila uvesti prijelazna uprava UN za Kosovo, a bila ih je i prisiljena uvesti iz gospodarskih razloga, svode se na odvajanje srpske pokrajine od Beograda. Dakle, čini se da je na Kosovu koncept Zapada osuđen na propast zbog nezaustavljive etničke podjele i homogenizacije. Stoga će politički status pokrajine vjerojatno još dugo ostati neodređen, što je sve drugo samo ne povoljna pretpostavka za razvoj privrede (kao što pokazuje i slučaj Bosne). Treba li se pobuniti protiv takvog razvoja događaja i kakva sredstva pri tome upotrijebiti? Nije li šutljivo prihvaćanje etnički definirane nove albanske države signal koji upućuje na pogrešan smjer? Hoće li neovisnost Kosova uistinu rezultirati destabilizacijom Balkana, kao što misli Zapad, ili će, upravo suprotno, tek neovisnost funkcinirati kao pretpostavka za vitalan novi poredak? Ta su načelna pitanja na seminaru u Dresdenu pružala puno povoda za svađu. No, tko se prepusti iluziji da može izbjeći spomenutu dilemu, računajući da bi granice i na Balkanu uskoro mogle izgubiti važnost i postati propusnije, vjerojatno će doživjeti još poneko gorko razočaranje. U raspravi je sporno ostalo i pitanje treba li u Stabilizacijski sporazum uključiti i Srbiju. EU će tek nakon promjene vlasti u Beogradu pružiti pomoć pri obnovi, a u međuvremenu će se ograničiti na humanitarnu pomoć. No, što zapravo znači 'humanitarna pomoć' i kako pomoći ljudima i istodobno ne ojačati režim? Osim toga, valja očekivati da će predsjednik Milošević i Socijalistička partija Srbije još dulje vrijeme ostati na vlasti. Nije moguće isključiti čak ni mogućnost izborne pobjede sadašnjih vlastodržaca. Po mišljenju sudionica iz balkanskih zemalja, ljudi nerealno očekuju od Stabilizacijskoga sporazuma prava čuda - ponajprije brzo poboljšanje životnog standarda. Stoga bi po njihovu mišljenju trebalo pokrenuti i projekte koji će kratkoročno osjetno poboljšati život ljudi. Odnos Stabilizacijskoga sporazuma prema procesu demokratizacije utemeljen je na načelu očuvanja postojećih multietničkih država - ponajprije Jugoslavije i Bosne - kao pretpostavci za uspostavu vitalnog novog poretka na Balkanu. Sasvim je očito da proces stvaranja pravne države zahtijeva puno vremena. On obuhvaća decentralizaciju i regionalizaciju. No, rezultati koje su u razdoblju od početka raspada bivše Jugoslavije postigle stotine međunarodnih ustanova i nevladinih udruga u procesu izgradnje demokratskoga građanskog društva baš i nisu ohrabrujući", napominje na kraju članka Cyrill Stieger.