US 9. XI. WP DIONNE

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 9. XI. 1999. Nakon hladnoga rata: zdravo uobičajeno stanje "Najuočljiviji aspekt desete obljetnice pada Berlinskoga zida jest da su ga mediji slabo pratili", piše E. J. Dionne Jr. "To nije kritika novinarstva. Sjećanje na smrt komunizma nadahnulo je neke odlične reportaže i raščlambe, primjerice snažnu seriju koju je emitirao Nacionalni radio, u sklopu koje su mnogi sudionici te drame iznosili svoje misli o svijetu onda i sad. To razmjerno nepridavanje pozornosti odraz je glavne posljedice kraja komunizma: općeg gubitka zanimanja za ono što se događa izvan naših granica, i osjećaja da je stanje uobičajeno. Politika, domaća i vanjska, izgubila je svoj epski značaj. Svijet crnog i bijelog, zlih carstava i časnih demokracija, zamijenjen je svijetom kakav on obično jest, zamršenim mjestom obojenim ponajviše sivo. Ne treba tugovati nad tom činjenicom. Riječ je o golemom postignuću. Velika bitka obično implicira opasnost da veliko zlo ima izglede pobijediti. To je ono što je borbu protiv fašizma i komunizma učinilo plemenitom. Sumnja li itko da nam je bolje bez takvih zala? Naravno, stručnjaci za vanjsku politiku redovito kore Amerikance da su previše uskogrudni i nedovoljno zainteresirani za svjetske događaje. No Amerikanci nisu toliko drukčiji od drugih. Većina ljudi u većini zemalja prvo gleda u vlastito dvorište. Europljani, primjerice, nisu bili ništa zainteresiraniji za intervenciju na Kosovu ili u Bosni od Amerikanaca. Možete naravno tvrditi da je prevladavajuće stajalište i u Europi i u Americi bilo pogrješno. No ne možete dokazati da su Amerikanci bili posebno okrenuti prema sebi. Mi smo bili tipično okrenuti prema sebi. Kraj crno-bijelog svijeta također je blagotvoran jer se politika prikazuje u realnijem svjetlu. Činjenica da sad ima manje paranoje loša je za pisce trilera, no dobra gotovo za sve druge. Teorije urote uvijek će biti s nama, no bez boljševika mnogo je teže potkrijepiti istinski uvjerljive priče o nacionalnoj izdaji. Ne može biti loše što je sad teško optužiti prosječnog društvenog reformista da je 'komunist' ili 'slab na crvene'. Reformisti su možda u krivu, no kritičari ih sad moraju napadati na temelju njihovih stvarnih odlika. Ako je desnica prisiljena izići s iznijansiranim argumentima, tako je i s ljevicom. Nije loše što je zamisao o centraliziranim gospodarstvima pod nadzorom države potpuno izgubila vjerodostojnost. Taj je proces započeo mnogo prije nego što se Zid srušio, no potpuni slom komunizma zasigurno je riješio to pitanje. Državni nadzor nije politička alternativa čistom slobodnom tržištu, niti je to ikad trebao biti. Timothy Gordon Ash, sjajni novinarski kroničar pada komunizma, primjećuje u New York Review of Books da je vizije koje nude oni slični Clintonu i Blairu 'društveno sklonija inačica reformiranog kapitalizma'. To nije zamisao zbog koje ljudi odlaze na barikade. No društvo koje mora ići na barikade nije mjesto u kojemu većina ljudi želi živjeti. Ima još jedna dobra stvar u vezi s umjerenosti u obilježavanju ove obljetnice: ona odražava nedostatak trijumfalizma. Svršetak komunizma nije stvorio utopiju. On svijet nije iznenada oslobodio društvene nepravde ili diktature ili kršenja ljudskih prava ili gospodarskih prijetnja. Normalniji svijet u kojem sad živimo također ima nove probleme, uključujući i neke koje donosi nestanak Sovjetskoga Saveza. Hladni je rat nametnuo neku vrstu poretka u svjetu. Taj je poredak uzdrman. Reći da je to dobra stvar, što jest, ne znači da će nove teškoće (val etničkih sukoba i mogućnost pogubnijih oblika terorizma među njima) same od sebe nestati. Činjenica da desetogodišnjici svršetka komunizma ne nazdravljamo s triput hura nije odraz nedostatka poštovanja za veliko postignuće, nego iznenađujuće zdrav realizam. Zaboravljanje prošlosti zasigurno je loša stvar. No pretjerano slavljenje pobjeda prošlosti također može biti loše."