ŠV-LE TEMPS 8.11.OBLJETNICA PADA ZIDA

ŠVICARSKA LE TEMPS 8. XI. 1999. Kada Zid pada, Rusija propada i umire "Pijana od nade i sreće, odvažna je masa prije deset godina preplavila Berlinski zid. Komunističko je carstvo palo. Mihail Gorbačov ne dopušta da se ispali ijedan metak. Već se nazire ujedinjena Europa, ne samo njezin zapadni dio, već u cjelini. Taj je dan divan, ali u času završnih računa, kad bismo trebali slaviti dolazak demokracije na Kontinent, ne treba toliko slaviti uspjehe, koliko treba žaliti zbog poraza. Srednja Europa ponovno je stekla svoju slobodu. To je puno. Ona se obnavlja i jača veze s Europskom unijom. To je velika stvar. A Rusija? Najveća zemlja na svijetu, susjed bez kojeg nema ni međunarodne stabilnosti ni europske sigurnosti? Taj div je na samrti, ubija u Čečeniji, širi zlo po čitavom planetu, a svoj puk baca u siromaštvo. Taj je div u vrlo lošem stanju, a njegova nam groznica svima prijeti - našom pogrješkom. Našom, zato što smo mi, stanovnici Zapada, uništili Rusiju. SSSR je nestao. Rusija se htjela ponovno roditi iz njegova pepela, tražeći naslijepo, u najgorim teškoćama, put za miran prijelaz prema demokraciji. Bila je to dobra prigoda. I naša isto tako, ali umjesto da smo pozdravili i poduprli tu divnu težnju prema reformi, mi smo preporučili toj zemlji da nanovo započne Oktobar s druge strane. Tražili smo od nje da se odrekne komunizma, da od danas do sutra prekine s planskim gospodarstvom proglašujući kapitalističku revoluciju. (...) Čudno: gotovo deset godina pošto je poljska pobuna porazila carstvo, mi još imamo potrebu da progonimo komunizam. Poljska, kolovoz 1980. Za nekoliko dana, štrajk u brodogradilištima u Gdanjsku izaziva takav pokret solidarnosti da je u čitavoj zemlji obustavljen rad. Deset milijuna štrajkaša, većinom pomoraca, deset milijuna proletera na području carstva pridružuje se zahtjevima brodogradilišta: slobodni sindikati, višestranačje, demokracija. Čini se da je poruka primljena: Crvena će armija ući u zemlju, demokracije će žaliti, prevagnut će hladni rat. No nije prevagnuo. Umjesto sovjetskih tenkova, u brodogradilište dolaze poljski ministri ovlašteni da pregovaraju. Spontana solidarnost postaje 'Solidarnost', prvi masovni pokret neovisan o sovjetskom carstvu. Kremlj, ne Gorbačovljev, već Brežnjevljev, odlučuje se za otezanje i dopušta gaženje dogma jer je šest mjeseci ranije Crvena armija ušla u Afganistan. Toga je dana čitav svijet osudio SSSR, učinile su to velike demokracije, ali i nesvrstani i zemlje trećeg svijeta. Slobodan svijet ne dopušta da druga velesila naruši to temeljno pravilo mirnog suživota, neupletanje izvan priznatog područja utjecaja. Muslimanske su zemlje taj napad na jednu od njihovih zemalja doživjele kao agresiju na sebe. Nesvrstani, tradicionalni saveznici SSSR-a, kasno otkrivaju da imperijalizam nije samo američka značajka. I same narodne demokracije pokazuju nezadovoljstvo jer se plaše da će ta pustolovina ozloglasiti popuštanje napetosti, koje je za njih postalo veoma važno u gospodarskom smislu. Kremlj je osamljen. Što je još gore za sovjetski sustav, taj se upad brzo pretvara u poraz, jer Crvena armija tone u blatu između planinskih vrhova, dolina i klanaca u Afganistanu. Crvena armija gubi svoj ugled nepobjedive sile. Moskva sad mora razmisliti o svojoj pogrješci i pripraviti se za poraz poput američkog u Vijetnamu. Drugim riječima, nije vrijeme za otvaranje druge bojišnice - ne više protiv afganistanskih plemena, nego protiv europskog radničkog pokreta ukrašenog svim atributima komunističke propagande. Komunizam je te godine uzmaknuo pred proletarijatom i proleterskim narodima čiji je zagovornik bio slobodan svijet. Svi su se mitovi srušili u istom trenu, a za one koji žele u potpunosti shvatiti događaj, povijest pretvara slogane u prah. (...) Gorbačov dopušta da Zid padne, da nestane strah na kojemu se temeljio sustav, ali što mi činimo dok gospodarstvo propada i raste nezadovoljstvo? U zamjenu za pomoć, tražimo od njega da se odrekne komunizma. Tražimo da se odrekne vlasti zahvaljujući kojoj bi se SSSR približio Europi. On je srušio Zid i uklonio strah. Mi smo ga zaboravili, a kada pijanac imenom Boris protjeruje tog gospodina iz Kremlja, mi ubijamo Rusiju. Zajedno s Amerikancima koji prednjače, dokrajčujemo ju propisujući joj 'šok terapiju' koja je imala uspjeha u Poljskoj, a u Rusiji je mogla samo propasti. (...) U današnjoj se Rusiji šepire novi bogataši, a mirovine i plaće se ne isplaćuju. U Groznom se bombardiraju vrtići i tržnice kako bi Jeljcinov nasljednik mogao i dalje braniti 'obiteljske' interese. Mafija se toliko raširila da su njezina ticala prekrila čitav svijet. Zašto se onda čudimo što i sama zamisao demokracije izaziva podsmijeh u tolikih Rusa? Kako onda da komunistička stranka brzo ne postane glavna u zemlji? Kako da ne čujemo taj skup koji okuplja sve ono prosječno, autoritativno i nacionalističko iz sovjetske stranke, dok opetuje: 'Ta, govorili smo vam'? Ti su mali aparatčici govorili da će tržišno gospodarstvo biti korupcija, krađa i špekulacije. Govorili su da će se oslobađanjem srednje Europe, pružanjem ruke slobodnom svijetu i težnjom prema demokraciji, samo uništiti SSSR i omogućiti propast Rusije. Oni su govorili, a mi smo im odobravali. Mi na Zapadu smo im povjerovali, učinivši sve da se njihova predviđanja ostvare. Deset godina nakon pada Zida, posmrtni smijeh komunizma odzvanja diljem Rusije. Kako ne osjećati ljutnju? Kako slaviti ovu obljetnicu?", pita se Bernard Guetta.