AU 27. X. DS MEDIJI I DEMOKRACIJA

AUSTRIJA DER STANDARD 27. X. 1999. Od slobode govora do slobode medija U rubrici "Atlas 20. stoljeća" list objavljuje prilog Freimuta Duvea, povjerenika OESS-a za medije. "In medias res znači 'izravno, neposredno'. Posredovanje je pak postupno preraslo u medij. Katkada čovjek zaključi da je sposoban sasvim lijepo izravno razgovarati s bogovima. Valja se ili zatvara oči. Pristaše su pobožne. Bog pak govori kroz zatvorene očne mišiće medija - koji danas niču posvuda. Vi pak, dragi čitatelju, trenutačno u rukama više ne držite novine - ili čak nešto tako materijalno kao što je list - ne, Vi sada plivate u mediju. Danas i ovaj broj lista Der Standard nazivaju medijem. Možda najvažniji i najdjelotvorniji novi i autentični proizvod prošlog tisućljeća bilo je tiskano slovo dok je najvažniji proizvod proteklog stoljeća njegova preobrazba u medij. Slovo je pratilo vjersku povijest novoga doba i politiku; omogućilo je naknadno proživljavanje rata; funkcioniralo je kao nosilac rasprave o slobodi; pripremalo je revolucije. Čas je korišteno kao oružje u borbi za slobodu, čas u borbi za diktaturu. Gledano u retrospektivi, u Njemačkoj je novinski car dvadesetih godina Hugenberg, koji je nalagao pisanje u prilog Hitleru, postao upravo staromodnim borcem s perom u rukama. No, kada se on pojavio, revolucionarna preobrazba slova u medije već je bila završena. Radio, gramofonska ploča, film i ponajprije mikrofon bili su glavne tehnike, koje su slobodu riječi pretvorile u slobodu medija. Goebbels, koji je vladao radijem, uspio je sve te nove suvremene tehnike - 'medije' - izravno upotrijebiti u službi propagande mržnje. Danas bi ministarstvo za propagandu čak i u najoštrijoj diktaturi bilo nazvano ministarstvom za medije. Taj izraz zvuči mekše, suvremenije, manje opasno. Gdje god još postoji, cenzura će se prije okititi riječju 'medij' nego za staromodnim tiskarskim proizvodima. Diktature 20. stoljeća i njihova brutalnost neprekidno su se služili tim postupnim razvojem tehničkih medija. Paljenje sinagoga 1938. ne bi poprimilo takav oblik akcije, smišljene u vojnom stožeru, da nije bilo spomenutog skoka u tehničku modernu. Jedan mladić ustrijelio je u Parizu njemačkog diplomata - njegovo ime upućivalo je na židovsko podrijetlo. Nekoliko sati kasnije on više nije ubojica - Goebbelsovi propagandistički tehničari uspjeli su 'ubojicom' proglasiti čitavu židovsku zajednicu, sve njemačke Židove, koji su od 1933. sustavno lišavani građanskih prava i ponižavani. Radio i telefonski aparati stranačkih ogranaka u cijeloj Njemačkoj omogućili su organizaciju ubilačkog ustanka u roku od nekoliko sati i dana. Bez suvremenih medija nije moguće zamisliti ni prastaru mitsku povijest religija. Religijama su za izricanje kolektivne krivnje ranije bila potrebna čitava stoljeća. U 20. stoljeću taj je proces pak trajao nekoliko dana ili sati. Staljin, koji na mržnju nije sveo religiju već složenu ideologiju također je počeo graditi svoju brutalnu vlast na fotografijama. Suradnici, koju su po njegovom nalogu ubijeni, uklanjani su također po njegovoj naredbi sa skupnih fotografija - na kraju se na posterima sovjetskog carstva više nije moglo vidjeti nikog osim njega samog. Homeinijev uspjeh u poticanju šijitskih zajednica na otpor šahu bio je utemeljen u prvom redu na pomoći tonskih vrpci. U Iran su prokrijumčarene tisuće kaseta s njegovim propovijedima: suvremeni medij i prastara vjerska poslušnost čelnika zajednice činili su mješavinu koja je rezultirala uspjehom. Riječ je oružje, kazao je Tucholsky. Riječ se u ovom stoljeću neprekidno uspješno branila od propagandističkog pretakanja svijeta u slike. Riječ na malenim lecima. Sjećam se kako mi je 1974. čileanski pisac Ariel Dorfman ponosno pričao da su njegovi prijatelji u Santiagu usred vojnog terora pokušavali proizvoditi listove veličine tanjura koji su mogli biti spremljeni u džep od košulje. Sloboda riječi ostala je glavnim osloncem ustavnih demokracija. Ustav, pravosuđe, skupštinske rasprave, dnevni listovi, sadržajne rasprave. Da nije bilo velikih borba za slobodu riječi u ovom stoljeću, Zid ne bi pao a demokracija u mnogim regijama ne bi preživjela. No, to vrijedi i za slike. 'Zapadna televizija' bila je jedna od najdojmljivijih kulturnih poluga posredstvom kojih su ljudi upoznavali mogućnosti drugačijeg života. Satelitska antena suprotstavila je slikovnoj povijesti vlastite televizije drugačiju povijest, drugačiju sliku. U Iranu su satelitske antene i danas znak prosvjeda. Ovo je stoljeće bilo obilježeno ratovima koji su istodobno - prvi put u tako radikalnom obliku - bili i medijski ratovi. Doduše, već za Krimskoga rata Englezi su novinara koji je izvješćivao o britanskom porazu smatrali protivnikom. No, tek je ovo stoljeće razvilo kreiranje medija po modelu praćenja rata. Kakve su vijesti? Ima li još koji novinar koji može slati vijesti? Strahovito brze tehnološke promjene i olakšani uvjeti - ponajprije na području televizijskog prijenosa - nisu oslobodili novinsko izvješćivanje o vojnim sukobima iz medijske zamke rata. Već je CNN-ov novinar u Bagdadu mogao izvješćivati samo o onome što je vidio s prozora svoje hotelske sobe te o onome što su mu kontrolori dopustili emitirati: unatoč takvim okolnostima, njegova su izvješća bila svakodnevne senzacije. Najvažnija je vijest bila sljedeća: pogledajte, ovdje sam, u Bagdadu, i izvješćujem za CNN. Dobro se sjećam zračnog rata nad Hamburgom. No, televizija nije postojala, a moja majka još nije imala radio. 'Narodni prijamnici' nisu baš lako hvatali signale BBC-a. Unatoč tome, BBC je ostao jedinim dodatnim izvorom informacija za kritički nastrojene Nijemce. Za zločine 'vlastite strane' znalo se samo iz glasina. Klemperški dnevnici pokazuju koliko se toga i bez medija moglo znati čak i u uvjetima ekstremne izolacije. Čak i danas, pola stoljeća kasnije, novinari i njihovi mediji u vrijeme rata još su uvijek jedini pristup teškoj potrazi za istinom i za izvješćivanjem o činjenicama. Gotovo namjerno hladno napisano dramatično izvješće iz Prištine urednice Der Spiegela Renate Flottau, za čije se boravište danima nije znalo, pričalo je čvrsto proživljenu priču i odigralo je zajedno s istodobnim medijskim zločinom nad praktički zarobljenim kosovskim poltičarem Rugovom, nekoliko dana ranije beogradskom medijskom senzacijom, najvažniju ulogu u razbijanju medijske zamke u okviru sukoba na Kosovu. Nakon dva svjetska rata uslijedilo je veliko oživljavanje kulture riječi. Već 1947. sastali su se pisci iz zona koje je njemački Reich zapustio - i to ne da bi raspravljali o političkim planovima i strategijama. Na početku terora slike su zabranjene, a knjige spaljene - u borbi protiv slobodnih autora i protiv slikara i kipara. Skupina 47 postala je prepoznatljivim književnim znakom, u doslovnom smislu riječi istinskim znakom obnovljenoga samopoštovanja Nijemaca. Odmah nakon 1945. književnost se ponovno počela izdavati i objavljivati velikom brzinom. Slobodna je riječ upravo navirala poput izvorske vode. Trideset godina kasnije Guenter Grass skicirao je lijepu fikciju po kojoj je otkrio da je sličan sastanak održan i nakon tridesetgodišnjeg rata od 1648. u Telgteu. Poput mnogih drugih autora, i Grass je raspolagao uzbudljivim dokazima o tome kako su brojni autori, izdavači i tiskari u Pragu i u Hamburgu radili i objavljivali čak i za vrijeme strašnog rata. Na zajedničkom jeziku u rastrganoj zemlji. Projekt njemačkoga poraća (pod vojnom vladavinom saveznika), koji je odigrao možda najvažniju ulogu za budući demokratski mir, bilo je brzo ponovno oživljavanje kritičnog i znatiželjnog novinarstva. Povratak novinara iz rata, iz zarobljeništva, iz emigracije. Pisali su o istini rata; angažirali su se za kulturu kontroverzne rasprave, demilitarizirali javnu raspravu. To u prvom redu vrijedi za književnike. Mi Nijemci moramo ispričati važnu priču za buduće generacije. Možda će ona biti zanimljiva i u 21. stoljeću i sada u postjugoslavenskim regijama. Možda ona može i u medijskom dobu uliti skromnu nadu ratom razorenim zemljama i obiteljima. Možda će kultura riječi i nakon balkanskih ratova iz devedesetih godina uspjeti unijeti građansko bogatstvo verbalne rasprave u krhki mir. Već za vrijeme spomenutog terorom obilježenog rata zagrebački izdavač Nenad Popović gradio je za svoje zemlje književnu i političku skupinu 47. Upravo je na Frankfurtskom sajmu knjiga pokušao s autorima iz regije osnovati skupinu 99. Demokratsko građansko društvo. Što će taj pojam značiti u sljedećem stoljeću? Jedan moj dobar prijatelj izdavač čvrsto je uvjeren da će riječ sve više nestajati iza slike; da će u elektronskom stoljeću demokratske države sutrašnjice biti obilježene samo slikovnim dijalozima u javnom i globalnom individualnom pristupu posredstvom interneta. Mnogi pokazatelji iz tehnički kulturnog svijeta govore u prilog toj tezi. No, neka naša iskustva iz prošlog stoljeća govore još više protiv takve isključivosti. Svi mi trebamo raspravu o sasvim različitim stajalištima. Trebamo i građansko suprotstavljanje - ono oživljava demokraciju. No, tko protivnika proglasi neprijateljem; tko kritičke novinare i autore proglasi izdajnicima kao što se u ovom stoljeću i ovih dana činilo u mnogim zemljama, taj uništava demokraciju. Demokratske ustave nije moguće razvijati slikama, kao što ni pravosudne presude nije moguće razvijati fotografijama. Mediji će pojačano utjecati na demokraciju. O nama ovisi koliko će snažno velika tradicija demokracije utjecati na sutrašnje novinarske medije. Načelo in medias res važit će i dalje: in medias res publica: novinarstvo usred demokratske republike", naglašava na kraju priloga Freimut Duve, povjerenik OESS-a za medije.