US 27. X. NYT FRIEDMAN

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 27. X. 1999. Rat o pitanju mira "Želite li shvatiti sadašnju američku raspravu o vanjskoj politici, razmišljajte na sljedeći način: ključ za shvaćanje dvadesetoga stoljeća nisu tri svjetska rata (Prvi, Drugi i hladni) koji su ga obilježili, već način na koji smo poslije tih ratova oblikovali mir. Mir iz Versaillesa bio je loše vođen. Mir nakon Drugoga svjetskog rata se pak nadgledao dobro. Vrijedno je spomena da republikanci i demokrati danas raspravljaju o tome kako bi, i u kojoj mjeri, Amerika trebala razvijati mir poslije hladnoga rata", piše Thomas L. Friedman. "Godine 1919. i 1945., primjećuje Fareed Zakaria, direktor časopisa Foreign Affairs, 'Amerika je željela promijeniti svijet, a svijet se opirao. No 1999., svijet je željan promjene - po smjernicama koje određuje Amerika - no sada se Amerika opire.' Zaista, ako pogledate svijet koji se razvio poslije hladnoga rata, vidjet ćete da se 'on na mnogo načina temelji na našim zamislima, našim vrijednostima i našim proizvodima - pa ipak se nećkamo shvatiti da je ovaj svijet naše dijete. Tako se katkad ponašamo poput iscrpljenih očeva', tvrdi politički znanstvenik Robert Pastor, čije je novo djelo 'Putovanje stoljeća: Kako velike sile oblikuju svijet' iznimno ozbiljan pregled politike velikih sila. Ta američka podvojenost proizlazi iz činjenice da američka pobjeda u hladnom ratu nije bila potpuna, iako je bila konačna i unatoč tomu što je uklonila svaku ideološku alternativu kapitalizmu slobodnog tržišta i svaku mogućnost pojave druge supersile koja bi se s Amerikom natjecala za moć. Amerika nije zauzela zemlje koje je porazila u hladnom ratu, poput Njemačke i Japana. Stoga je naša sposobnost da ponovno oblikujemo Rusiju ili Kinu ograničena, a njihova sposobnost da nas koče - bilo zbog naše slabosti ili njihove snage - još postoji. U tom kontekstu, možete zapaziti da se u američkoj raspravi stvaraju tri škole. Prvu čine 'šašavi i energični republikanci'. To je bezbožan savez starih boraca iz hladnog rata, ekstremnih izolacionista i unilateralista, i potpunih budala. Ono što ih veže jest uvjerenje da je Amerika danas izvanredno moćna, pa stoga može očuvati mir poslije hladnog rata ili zanemarivanjem svijeta, ili unilateralnim potezima. Budući da su toliko okrenuti prema unutra, ti ljudi odguruju UN, iako je on spreman izvršavati naše zapovijedi i dijeliti naše terete. Druga je škola 'ozbiljnih ali plahih republikanaca', koji zapravo nude inteligentnu kritiku Clintonova pristupa miru poslije hladnog rata, ali ih često nadglasaju republikanski šašavci. Oni se slažu da bi Sjedinjene Države trebale širiti slobodna tržišta, uključiti Kinu i suprotstaviti se tiranima poput Sadama Huseina i Slobodana Miloševića. No kritika Clintonove ekipe koju ta skupina iznosi jest da se on previše oslanjao na multilateralne pristupe i ugovore umjesto na praktičnu američku moć, i da se daleko previše bavio manjim problemima - Haitijem, Irskom i Balkanom - dok je loše upravljao velikima - Rusijom, Kinom i nadzorom oružja. Treću školu čine 'ozbiljni ali lijeni demokrati'. To su klintonovci. Oni imaju ispravan instinkt: da se mir poslije hladnog rata treba usredotočiti na održivu globalizaciju. Oni shvaćaju da današnji sustav globalizacije uvelike koristi Sjedinjenim Državama, jer se njezine zamisli, proizvodi i ljudi najviše globaliziraju. Stoga, način izgradnje mira poslije hladnog rata leži u primjeni američke moći da se očuva stabilnost sustava, primjeni američkog utjecaja da se proširi krug demokracija i primjeni američkog prosperiteta da se proširi skupina ljudi koji imaju koristi od globalizacije. Oni također shvaćaju da ne možemo sami upravljati tako integriranim sustavom, a ako pokušamo, potaknut ćemo koaliciju protiv nas. No iako su njihova uvjerenja redom prava, lijeni demokrati samo u polovici slučajeva imaju hrabrost da se prema njima ravnaju. Na Kosovu su se oni držali svojih pušaka; isto su učinili s NAFTO-om. No u travnju, kad je dogovor za uvođenje Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju bio moguć, oni su odustali jer se nisu željeli sukobiti s demokratima iz Kongresa, a nisu unaprijed pripremili teren. Isto se dogodilo i s Ugovorom o zabrani nuklearnih pokusa. 'Ugovor o zabrani pokusa, Svjetska trgovinska organizacija, pristojbe za UN, sve je to propalo', kaže Pastor, 'jer su se šašavi republikanci i oni ozbiljni združili. Ako Predsjednik ne stvori novu koaliciju između ozbiljnih republikanaca i ozbiljnih demokrata, Amerika neće biti kadra skovati mir u razdoblju poslije hladnog rata.'"