US 26. X. IHT PIO XII

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 26. X. 1999. Dokazi protiv Pija XII: tragične pogrješke u paranoidnom razdoblju "Prikaz karijere pape Pija XII. u novoizašloj biografiji Johna Cornwella, senzacionalno naslovljenoj 'Hitlerov Papa', donosi poznati problem - kako objasniti prošlost kad ona današnjim čitateljima gotovo ništa ne znači", piše William Drozdiak. "Cornwellova rasprava tiče se Eugenia Pacellija i njegova vođenja vatikanske politike prije i tijekom Drugoga svjetskog rata. Ona je zanimljiva i uvjerljiva, iako drugi ozbiljni radovi Piju XII. sude manje oštro. Promidžba Cornwellove knjige temelji se na njezinoj optužbi da je Pio XII. bio antisemit. To je, zapravo, najmanje zanimljiva stvar koju Cornwell ima reći. Nije bilo vjerojatno da Eugenio Pacelli, s obzirom na svoje korijene, položaj i vrijeme u kojem je živio, ne bude antisemit. Gotovo svi svjetovni uglednici tog razdoblja, uključujući Winstona Churchilla i Franklina Roosevelta, bili su na ovaj ili onaj način antisemiti. Američko ministarstvo vanjskih poslova sasvim je sigurno bilo antisemitsko, što je dokazala njegovo produžena nevoljkost da pomogne židovskim izbjeglicama. Općenito, vladalo je kršćansko neprijateljstvo prema Židovima, a ono je proizlazilo iz uvjerenja da Židovi nisu priznavali Mesiju, čiju je poruku o spasenju propovijedao Pavao. Tako su kršćani zauzeli mjesto židovskog naroda u Božjoj milosti. No zanimljivija tvrdnja koju Cornwell iznosi tiče se ugovora o 'konkordatu' koji su Njemačka i Vatikan potpisali 1933. Cornwell tvrdi da je kao nuncij (veleposlanik) u Njemačkoj za razdoblja Weimarske republike, i zatim kao vatikanski ministar vanjskih poslova, Eugenio Pacelli bio opsjednut željom da njemačka vlada (bilo koja njemačka vlada) potpiše konkordat koji Vatikanu daje potpun nadzor nad njemačkom Katoličkom crkvom. On navodi da je kao ministar vanjskih poslova, budući Pio XII. mijenjao neovisnost njemačkog katoličanstva (prigušujući svoje prethodno protivljenje nacizmu) za Hitlerov potpis na konkordatu. Bez toga, kaže on, Hitler ne bi dobio diktatorsku moć. To je važna tvrdnja, a jednako je tako i sporna. Do sredine tridesetih, njemačka je Katolička crkva uživala znatnu neovisnost o Vatikanu, dok je njemačka vlada imala određena prava u Crkvi. Ta situacija proizlazi iz srednjovjekovnog odnosa između njemačkog svećenstva i feudalnih prinčeva i monarha. Njemačka je država utjecala na imenovanje biskupa i katolički odgoj. Tridesetih godina, postojala je moćna katolička politička stranka, Stranka centra. Ona je općenito bila liberalna u političkim i socijalnim pitanjima, slijedeći vodstvo papa Lea XIII. i Pija XI. Pod vodstvom Heinricha Bruninga, ta se stranka opirala utjecaju nacista u Reichstagu. Tijekom presudnog razdoblja koje je vodilo krizi, Bruning je bio kancelar, a zatim ga je 1932. predsjednik Paul von Hindenburg odbacio u korist nepouzdanog i nesposobnog Franza von Papena. Godine 1933., Hindenburg je Hitlera imenovao kancelarom. Da dobije diktatorsku moć, Hitleru je trebalo da Reichstag izglasuje 'enabling act' (novinar povlači paralelu s 'Enabling Actom' koji je 1920. anglikanskoj crkvi dao stanovitu autonomiju podvrgnutu parlamentarnom vetu, op. prev.) koji mu u izvanrednom stanju omogućuje autoritet nesputan nadzorom Reichstaga. Katolička je stranka glasovala za taj zakon. Iz toga su proizišle sve strašne stvari koje su uslijedile, kao i holokaust. Cornwell kaže da je vatikanski ministar vanjskih poslova prisilio njemačke katolike da glasuju za taj zakon, u zamjenu za Hitlerovo obećanje o konkordatu. Zašto je budući Pio XII. toliko želio konkordat? Odgovor leži u intelektualnom i političkom stajalištu Crkve početkom ovog stoljeća, kad je ona sebe smatrala izmučenom tvrđavom istinske vjere, na koju navaljuju revolucija, antiklerikalizam, svjetovna i protuvjerska misao prosvjetiteljstva i poganski materijalizam koji je Crkva prepoznavala u srži socijalizma, boljševizma i kapitalizma. Od razdoblja prosvjetiteljstva, napadala su se vatikanska intelektualna stajališta. Talijanski je nacionalizam uništio njegovu političku moć. Ujedinjenje Italije ostavilo je Papu Pija IX. 'zatočenikom' grada Vatikana, kojeg je on odbijao napustiti. On je izdao glasoviti 'Pregled pogrješaka' u kojem osuđuje svjetovnost, demokraciju, liberalizam i dobar dio moderne misli. On je sazvao Prvi vatikanski koncil da proglasi teološku nepogrješivost papinstva, unatoč snažnom protivljenju važnih katoličkih vođa, uključujući mnoge Nijemce, kao i velikog engleskog povjesničara lorda Actona i kardinala Newmana, danas kandidata za proglašenje blaženikom. Mladi Pacelli postao je vatikanski dužnosnik kad je Crkva bila u stanju paranoidnog odbijanja svega modernog, braneći papinsku moć od opće ravnodušnosti, pokrećući žestoke napade na svako očitovanje takozvanog 'modernizma' u Crkvi. To je proizvelo politiku i tragične pogrješke Pija XII. Za ponašanje Vatikana tijekom Drugog svjetskog rata najviše je zaslužna intelektualna kriza koja ga je svladala u devetnaestom stoljeću, a o kojoj se nije ozbiljno raspravljalo do Drugoga vatikanskog koncila, kojega je 1962. sazvao papa Ivan XXIII."